Naslovnica Kultura Knjige

Osjećamo sve promjene u društvu, a za siromašne knjižnica je boravak u kojem se druže

Nitko čitanje nije otkrio s 50 godina, kaže Jasna Kovačević, dobitnica nagrade "Zagrepčanka godine"
11. svibnja 2019. u 18:13 0 komentara 330 prikaza
Jasna Kovačević
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Ona je duša centra grada. U prostoru koji vrvi užurbanošću, žamorom, gužvom, ispijanjem kava, tipkanjem na mobitele, ona vodi kutak u kojem se - druži s knjigama, posuđuje ih se, tiho ih se čita. Često se u tom kutku, zbog neke promocije ili tribine, okupe i mnogi znatiželjni te o knjigama povedu razgovor ugodni. I zato što ona sve to osmišljava, vodi i radi na jedinstveno neumoran, posvećen, gotovo strastven način, 31. svibnja bit će joj uručena nagrada “Zagrepčanka godine”. A ona je - srčana, dugogodišnja voditeljica zagrebačke knjižnice “Bogdan Ogrizović” Jasna Kovačević.

Jasna Kovačević (1) Priznanje Zagrepčanka godine Jasna Kovačević, voditeljica knjižnice Bogdan Ogrizović

Već 31 godinu radite u samom centru grada, na jednom od najljepših trgova, okruženi knjigama i ljudima koji vole čitati i o pročitanome razgovarati. Kaže li vam tko ponekad - zavidim vam? Ja, da.

Svjesna sam svega što ste naveli i mislim da time jesam blagoslovljena. To da mi zavidi kaže i moj kum koji u jednoj osnovnoj školi predaje hrvatski jezik isto toliko dugo koliko i ja ovdje radim. Onda on, kada ja imam neke padove raspoloženja pa se počnem žaliti, samo kaže: “Kumo nemoj zafrkavati, s ljudima koje ja na nastavi tumačim iz čitanki ili udžbenika, ti piješ kavu i družiš se s njima” Što da mu tada uzvratim nego: “Kume, imaš pravo.” Da, ovo je zaista jedna blagoslovljena pozicija. No, prije rada u knjižnici dvije sam godine predavala hrvatski jezik u školi u Zagorju.

Jeste li ikada požalili što ste napustili nastavnički posao?

Nisam, rad s učenicima bio mi je divan, i nema ljepšeg kada na kraju školske godine vidiš rezultate svoga rada, ali sve drugo bilo mi je previše.

Proglašeni ste Zagrepčankom godine, za nagradu vas je kandidiralo Hrvatsko društvo pisaca. Iako znate reći da niste žena od priznanja, nagrada, pohvala, ipak - kako ste doživjeli ovo priznanje?

Dok 31. svibnja nagradu i ne primim u ruke izgleda kao da sam nesvjesna svega toga, premda to shvaćati moram zato što mi jako puno ljudi čestita. Doživjela sam to kao veliku čast jer su ljudi ipak prepoznali nečiji rad. Iako ne znam jesu li iznenađeni time da je to jedna knjižničarka, netko tko se baš i ne vidi. Čini mi se da baš to ljudima godi. U svakom slučaju, miješaju mi se emocije različitih vrsta.

Jasna Kovačević
1 / 6
Jasna Kovačević

Kojih vrsta?

Znate, u Zagrebu živim dulje nego u Slavoniji gdje sam rođena, gdje sam završila osnovnu i srednju školu, i zato se smatram Slavonkom. U Zagrebu pak živim od svoje 19. godine, ovdje pridonosim, to je moj grad, i volim taj njegov kozmopolitizam koji ne pravi razlike. A ipak, kada se kaže Zagrepčanka godine ja se upitam - jesam li to ja? Je li to riječ o meni? Ja zaista nisam od priznanja, nagrada, pa me to sve sad i zateklo. Čovjek se nikada na to ne može pripremiti. Premda nagrade gode, ja za njih ne radim. Ipak, sve je ovo velika čast i time sam počašćena.

Kako vi doživljavate prostor svoje knjižnice, ljude koji u nju dolaze, atmosferu? Što je sve to za vas?

Kada negdje radite 31 godinu, a već sama ta brojka ima neku težinu, i kada tu radite svaki dan, uvijek se oduševite. Znam si reći - kako je lijepa ta moja knjižnica. U njoj provodim više vremena nego doma. To je moj život. Želim reći da unatoč svom tom proteklom vremenu, knjigama i ljudima, nema potrošnje materijala. Svaku promociju radite kao da je prva, svako događanje kao da je prvo, svaka knjiga je novi svemir, novi svijet. Eto, to je baš moj život.

Dolazeći u ovaj prostor ljudi znaju što u njemu pronalaze. Dolaze nečem bliskom, k sebi. No, ispred knjižnice nalaze se ljudima uvijek pune terase niza kafića, ali mnogi od njih nikada ne uđu u knjižnicu. Razmišljate li ikada o njima, o onima koji i ne shvaćaju što se nalazi samo dva-tri metra dalje od njih?

Razmišljam, kao i o mladima koji su na raznim internetskim platformama. Žao mi ih je u onoj mjeri koliko me i oduševi kada netko k nama dođe prvi put. Čak i ako je u dobi kada je završio neki fakultet, pa vam se obrati te iskreno kaže: “Eto vidite, završio sam taj i taj fakultet, i znam da imam rupa u lektiri, no što biste mi vi sada preporučili da pročitam i nadoknadim.” To me jako razveseli. Isto koliko me rastuži i činjenica da neki ipak nikada neće ući ovdje. Moram reći, mi u knjižnici i te kako osjećamo promjene u društvu.

Zagrepcakna godine Prestižna titula Ovih 15 dama bori se za mjesto Zagrepčanke godine

Na koji način i koje su to promjene?

Imate ljude koji su nezaposleni ili su lošeg imovinskog statusa, i njima je naša knjižnica dnevni boravak. Oni u njoj provode dosta vremena ne samo zato što imaju teškoća u svom životu, već zato što oni ovdje ipak ostvaraju neke društvene kontakte, jer nam odnos s ljudima treba isto koliko i knjiga. Oni čitaju, dijele svoja iskustva o pročitanom, dolaze na događanja. Znači, u društvu su. E sad, još jedna od promjena jest i to da se osjeća neka vrsta depresije, ali i užurbanosti. Imamo puno članova i korisnika koji su ovdje od 1961., od kada ova knjižnica i postoji. Mi s njima dijelimo i njihove životne probleme, tko je u obitelji bolestan, kako su djeca, znamo koji im je čitateljski ukus. Najljepše je kada vam dođu oni od vrtića i onda s nama ostaju cijeli život, pa onda dovode i svoju djecu. Onda je to nešto više od onoga pukog da ste vi samo član neke knjižnice. No, sad vidim da je sve nekako postalo ubrzano, ljudi su više zaokupljeni nekim svojim brigama, pa uđu, na brzinu posude knjigu, sve je to u nekoj žurbi. A ima ljudi koji su i grubi. Ta agresija je postala sveprisutna, što i mi osjećamo.

Je li i sve više nepristojnosti?

Pa ne bih rekla da je baš sve više nepristojnosti, nego se pojavljuju neki novi ljudi koji su u načelu nepristojni. To me boli, jer smo mi samo knjižnica koja se svakome trudi izaći u susret - od pomoći ljudima da nađu literaturu, da nešto napišu, do toga da se služe internetom. Ali imate svakakvih ljudi. Valjda je to odraz nekog nihilizma u društvu.

Video - 8 najutjecajnijih Hrvatica u znanosti

Jedna od promjena je i ona obrazovna. Mladi sve manje čitaju, lektira im je dosadna, traže sažetke knjiga na internetu. Smatrate li to pogubnim?

Sve je to prekompleksno. Ako gledate učenike nekih gimnazija oni to rješavaju normalno, bez problema. Oni svemu pristupaju zainteresirano, s ljubavlju. Možda bismo trebali istražiti koji se to učenici bune protiv lektire. Ne želim nikoga podcjenjivati, ali mislim da su to uglavnom oni iz strukovnih škola koji misle da im lektira ne treba. Ja mislim - da treba, da treba čitati, da dnevno tek kratko treba biti na pametnim telefonima. Ali to se usađuje od vrtićke dobi. Ne može to ići odjednom. Nije nitko otkrio čitanje s 50 godina, da do tada nikada ništa nije čitao pa da mu se, eto, tad nešto naglo dogodilo. Ta strast, ta kultura čitanja, ipak se polako, postepeno razvija. Znate, čitanje ipak utječe na sve segmente, pa i na ponašanje. Nađete si tako neki uzor, smjestite se u društvo, u svijet, nađete svoje mjesto u odnosu na nekoga, možete se s nekim usporediti. Zato mi lektiru moramo imati, tim više što naši profesori divno rade, iako je sve manje poštovanja prema njima, što je tužno, sramotno. To bi nas trebalo zabrinuti.

Nedavno proslavismo Noć knjige i tada bi obznanjeno da 42% Hrvata godišnje pročita samo jednu knjigu. Ne služi nam to na čast. Iznenađuje li vas ovaj podatak ili ste vi njega i sami svjesni, ali vas ipak zaprepasti, šokira?

Znate li što mene šokira? Mene šokira da živimo u društvu gdje otac baci djecu s balkona, gdje mama ubije dijete, gdje mladi čovjek ubije roditelje, gdje mladi čovjek s 80 uboda usmrti mladu trudnu ženu, gdje mladi čovjek mlati taksista. E, ja se tada sramim. Kada vi date nekome neku knjigu, neki triler, a on vam kaže: “Ajoj, znate što, ne mogu to baš čitati, to mi je teško”, onda si ja mislim: “Ali nema, nema te fikcije kao što je život.” Da vam je netko prije rekao da će otac četiri puta ulaziti u sobu, hvatati svaki put po jedno dijete i onda ga izlaziti bacati s balkona, vi biste rekli - šališ se, to je nemoguće. A je li nemoguće? Vidite, meni je ta spoznaja da je i to moguće - šokantna. Ja sam samo knjižničarka, ali mi stvarno trebamo raditi na nekom ozdravljenju društva. Kada vidite svu tu okrutnost i agresiju oko sebe onda pričati o čitanju dođe skoro pa neprimjereno. Usto, mi govorimo iz pozicije Zagreba, a u drugim manjim mjestima situacija je katastrofalna. Imate mjesta u kojima, nažalost, nema ljudi, pa onda nema ni knjižare, nema ni knjižnice, nema knjiga, nema ničega. A čitanje je potreba, nadgradnja. Ako trebamo sanirati neke društvene probleme, a trebamo, i ako to možemo učiniti, ili u tome bilo kako pomoći, čitanjem, ja sam prva - za.

Jasna Kovačević | Autor : Marko Lukunić/PIXSELL Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Rekoste jednom da ste za putovanja Rusijom primijetili da su u Moskvi knjižnice prazne, ali ljudi posvuda čitaju, u metrou, u parkovima. I kod nas se prije čitalo po tramvajima, autobusima, na klupama. Sad su u tramvajima svi na mobitelima. To ste već i prije komentirali riječima kako to znači da se novca ima jer mobiteli i nisu baš jeftini. Ali zašto onda ne kupujemo i knjige, zašto se govori da su one skupe? Je li to možda i licemjerje?

Da, to je baš licemjerje. Oprostite, ako meni u knjižnicu dođe curica koja je 4. razred osnovne škole i ima “ombre” frizuru pa kaže da ju je na tu frizuru odvela mama, onda se ja zapitam - kako ta mama ima hrabrosti reći da je knjiga skupa. Usto, kako ta curica ipak dolazi i dosta bude ovdje u knjižnici, onda si i mislim da se s njom baš i nema tko baviti. Znate, nema kod nas više nikakvih kriterija. U svemu smo se izgubili, u poslu, u ophođenju. I zbog toga mi je jako žao. Stvorili smo sad neku čudnu kulturu, tko god nešto kaže odmah slijedi svađa. Stalno se govori da ne moramo svi isto misliti, i to je u redu, ali ‘ajde da se onda svi međusobno poštujemo. Mi više nikoga ne želimo slušati, a ako netko ima suprotno mišljenje, to je onda užas. Nekada su polemike bile česte, ali uljuđene. Sada su se polemike svele na obranu ili na vrijeđanje. Bila sam nedavno zgrožena kada je u Saboru izgovoreno “M’rš!” Mi bismo se kao društvo trebali pobuniti i jasno poručiti - ne može se nitko tako nepristojno ponašati, ako ti saborski zastupniče ne možeš popraviti svoje ponašanje, onda tu biti nećeš, ne možeš nas predstavljati. No, iza tog zastupnika onda je još stala i cijela stranka. Meni je to strašno. Ako se ne vidi da je to ružno, sramotno, onda se to prelijeva na cijelo društvo. I onda dolazimo do zaključka da je nečitanje odraz svega što imamo u društvu. A i ovo što imamo u društvu moglo bi biti odraz nečitanja. Pa ne može ni ovaj podatak o čitanju biti bolji ako nam je ovakvo društvo. Uostalom, ako ljudi jedva spajaju kraj s krajem onda oni sigurno prije spavanja ne čitaju knjigu, njih tada muče neki drugi jadi.

Vaša knjižnica ima oko 17 tisuća članova, a korisnika još i više. Svake dvije godine s jednim kolegom provodite istraživanja. Možete li reći, u proteklih deset godina što su ta istraživanja pokazala?

Ono što je isto, stalno, što je konstanta, i što me oduševljava, to je da 80% ljudi dolazi ovdje zbog posudbe knjiga. Konstanta je i to da većinu članstva čine žene, da razna događanja opravdavaju svoju svrhu, da ljudi vole dolaziti na takve kulturne programe koji su besplatni. To utječe i na čitanje, a sklapaju se ovdje i poznanstva, prijateljstva, razvija se briga za druge. No, u posljednjem, prošlogodišnjim istraživanju, vezanom iz u interes za e-knjigu, nešto nas je iznenadilo. Očekivali smo veći interes za e-knjigu. Ali - nije.

Kako to tumačite?

Ljudi valjda knjižnicu ipak doživljavaju tradicionalno, vole sjediti među knjigama. Evo, mi na katu imamo i iPade, ali na njima, sad dok mi razgovaramo, nema nikoga. Ipak, mi to moramo ponuditi. Knjižnice Grada Zagreba sada su krenule i s tim pilot-projektom, no za sudbinu tiskane knjige ne moramo se bojati. Znate čega se ja samo bojim? Manjka novca. Neka nam se poveća novac kako bismo mogli kupiti više primjeraka jedne knjige pa da je istodobno može čitati više ljudi da nam liste rezervacija više ne budu tako dugačke. Grad je do 2013. Knjižnicama Grada Zagreba davao devet milijuna kuna za nabavku knjižnične i neknjižnične građe. Od tada je smanjeno na 4,9 milijuna. Nadam se da će nova gradska pročelnica za kulturu, Milana Vuković Runjić, inače žena od pera i knjige, po tom pitanju nešto učiniti. Znate, neki kažu - ima novca, neki - nema novca, a ja mislim da - novca ima.

Video - 16 najmoćnijih žena u hrvatskoj politici i društvu

I to je licemjerno. Volimo se busati u prsa svojom kulturom, a onda za nju najmanje izdvajamo.

Točno. Pogađa me to. Sjećam se da smo i te 2013. svi bili glasni i nezadovoljni s tih devet milijuna, a sad kad imamo još manje sve je nekako utihnulo. Kao da se mirimo sa svim, da to tako mora biti. Žao mi je zbog toga.

Vaša knjižnica poznata je po brojnim događanjima, tribinama, promocijama. Prije 20 godina knjižnicu ste otvorili i nedjeljom, kada ste s pokojnim Simom Mraovićem pokrenuli talk-swow “Kava i kolači”, što postade vrijeme finog nedjeljnog poslijepodnevnog druženja.

Ako nešto traje tolike godine, od 1999., a nikada nismo došli nedjeljom da nije bilo ljudi i na programu i u publici, onda je to uspjeh. I znate, jedna je drugačija atmosfera nedjeljom. Možda nedjeljom najviše vlada to neko obiteljsko okruženje, nema nervoze, radi samo nas dvoje, program je uvijek aktualan i Ivica Prtenjača to sjajno vodi. Bila je to Simina želja. On je bio toliko odan toj nedjelji, i kada je bio već tako bolestan, znala sam mu reći: “Simo, nemoj se mučiti i iscrpljivati dolaskom”, ali nije odustajao. On je održao “nedjelju” i mjesec dana nakon toga umro. Ne volim kada se kaže da netko ima osjećaj obveze ili odgvornosti, ali zaista imam osjećaj odgvornosti prema tim ljudima koji će doći. Sjećam se kada sam 1988. došla u ovu knjižnicu onda su djeca ovdje ulazila sa strahom i ja sam već tada imala potrebu da taj strah razbijem. A sad smo došli do toga da djeca, i odrasli, kažu - ja idem u svoju knjižnicu. Drago mi je da smo to postigli.

Je li vas ikada itko do članova knjižnice nečim iznenadio, ostavio bez teksta, jer ste mu na bilo koji način pomogli odabirom naslova, preporukom...?

Uh, sad ste me zatekli... No, evo, sad me bez teksta ostavio Drago Štambuk. Osim što je naš veliki pjesnik, i usudim se reći moj prijatelj, zbog nagrade mi je poslao čestitku iz Teherana, i baš me ganuo. To je ipak lijepa gesta. E sad, prijatelji me često znaju pitati zašto i sama nešto ne pišem. Eh... Potaknula sam neke mlade ljude i oni su zahvaljujći meni, ili usprkos meni, objavili nešto što nisu planirali. Ja sam to poticala i razvijala. Radim to i danas, i s nekim odraslima. To mi je jako drago jer nisam tip urednika ili književnog kritičara, ali ako netko nije siguran u sebe, volim u tom smislu pomoći. Ponosna sam na sve njih, no neću ih imenovati. Imate ljude s kojima dijelite ili otkrijete isti književni ukus, i to mi je super. Pogotovo ako se radi o puno starijoj osobi od mene, pa imam predrasude, pa se iznenadim. A sjećam se da sam jednom korisniku obećala donijeti neku Matvejevićevu knjigu jer je bila posuđena, a ja sam je imala doma. I on sutradan dođe, a ja zaboravila donijeti tu knjigu. Bilo mi je tako neugodno jer je bila zima, padao je snijeg. I dok sam idući dan, onako predvečer, čistila snijeg pred svojom zgradom, kad li naiđe upravo taj gospodin i ja ga u čudu pitam što će on ovdje, a on uzvrati da tu blizu živi. Odmah mu rekoh da malo pričeka, uvalih mu u ruke lopatu i odjurih, da bih se za koji trenutak vratila s knjigom koju sam mu obećala. Eto, tada smo oboje bili iznenađeni.

A koji je vaš književni ukus?

Volim Latinoamerikace, Llosu. Dok sam bila mlađa primjetila sam da Slavonci dosta vole Latinoamerikace. Ima tu neka magijska veza sa zemljom. I zato me sad kada dođem u Slavoniju, a sve je pusto, to jako boli. Volim svašta, volim Mađare, Japance, skandinavske krimiće, historiografsku fikciju. Kada imamo promocije knjiga pročitam ih jer ipak moram biti dobar domaćin. No najviše volim kada mi netko preporuči neku knjigu koju vjerojatno ne bih sama uzela i onda shvatim da bi bio grijeh da je nisam pročitala. Uvijek se sjetim prof. Andree Zlatar koja jednom reče: “I kada mislite da ste pročitali nešto što vam nije trebalo, vrijeme vas demantira. Jer uvijek se dogodi trenutak kada shvatiš da je baš dobro da si tu knjigu pročitao.” To je baš magija, ta veza čovjeka i knjige.

Jasna Kovačević | Autor : Marko Lukunić/PIXSELL Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Radite na desetak metara od kina Europa, a sad nam prijeti da ostanemo bez njega. Kako gledate na tog kulturnog susjeda kojeg možda doskora više neće biti?

Gospodin Matić je moj prijatelj, to moram reći. A sad, ne mogu vjerovati da ćemo ostati bez kina Europa. To nam je kino prijeko potrebno. To nije samo kino, u tom prostoru događaju se razni programi.

Vas je za nagradu predložilo Hrvatsko društvo pisaca, nastalo 2002. zbog rascjepa u puno starijem Hrvatskom društvu književnika. Što kažete o tom lomu koji se dogodio na književnoj sceni?

Kada se to dogodilo bilo me to malo pogodilo i mislila sam tada da je to nepotrebno. A sad to doživljavam kao da svatko ima neku svoju nišu u kojoj radi, i nekako mi to sada više uopće ne smeta. Odlično koegzistiraju. Bila su možda i nepotrebna ta trvenja prije odvajanja, ali sada to super ide. Nema više ljutnje, svatko je našao svoje mjesto. Možda bi zapravo svi trebali samo više surađivati, možda se ne bi trebali gledati kao suparnici, nego kao partneri. Tako se, suradnjom, uvijek može više napraviti, nego da se traži neka igla pa da se njome bode uokolo.

A književna scena koju predvodi generacija pisaca u srednjim godinama?

Kada sam upisivala fakultet 1980. tada su bile književne gromade, poput Marinkovića, Krleže. Ali sada, za jednu malu Hrvatsku, imamo zaista jako puno jako dobrih mlađih pisaca. Već sad su to ljudi s karizmom. Sjajno pišu i sjajno se čitaju. I posljednjih godina došlo je do promjene jer se čitaju domaći autori, ali i poezija. Čini mi se da domaća književna scena nikada nije bila tako bogata i pulsirajuća. Pa onda prevoditelji. Ima ih sjajnih. Prevodi se s bugarskog, rumunjskog... A znate, ima ljudi koji čitaju samo nove knjige i onda mi se zna dogoditi da netko uđe u knjižnicu i kaže: “Ja sam ovdje sve pročitao”, a ja si mislim - o Bože dragi, pa još nisam došla ni do pola.

Mislite li da među ovim našim piscima srednje generacije ima neki budući nobelovac? Možda Novak, Karakaš?

Uuuuu, ništa nije nemoguće. I za jednog i za drugog. I to bi bilo odlično.

Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.