Ne samo u svojoj nesvakidašnje profinjenoj a silovitoj literaturi nego i u artikuliranim medijskim istupima Sergej Lebedev kao javni intelektualac u egzilu progovara protiv mahnite politike velikog vođe, koju njegov narod nije na vrijeme prepoznao kao širokodometnu prijetnju. Pritom se kritički obrušava na intelektualnu elitu, zdvaja nad odricanjem od odgovornosti moskovskog građanstva dok nastavljaju sa svojim privilegiranim egzistencijama kao da rata nema, u što ih uostalom svesrdno uvjerava Putinova vlada. Rezolutno dakle antiputinovski pozicioniran prozaik, pjesnik i istraživački novinar rođen u Moskvi, nastanjen u Berlinu, s desetljećima prešućivanim zlom koje je aktualnoj katastrofi prethodilo ukoštac se hvata poduzimajući akcije možda osobno motivirane i ograničenog dosega, ali neupitno vrijedne; prebirući po građi u ruskim i ukrajinskim arhivima rekonstruira živote svojih rođaka koje su sovjetske vlasti proganjale na Krimu i drugdje. Propitujući, ukratko, službenu istinu kroz književni postupak Lebedev demontira rusku historiografiju i odaje počast žrtvama režimā.
Treba primijetiti kako se u Lebedevljevim pripovijestima uvijek izdvaja netko tko poput njega dokumentira društvene turbulencije i postkomunističko nasljeđe, da bi onda on, s autorske pozicije, te fakte umjetnički obradio, fikcionalizirajući ih u autoreferencijalnom ključu. Bio to znatiželjni istraživač koji na put polazi zaintrigiran tajnama iz prošlosti vlastite obitelji ili sveznajući, skoro pa bogoliki pripovjedač koji protagoniste procjenjuje s analitičke distance, evidentno je da taj netko živo i vjerno reflektira promišljanja i djelovanja svog autora koji nikad nije bježao od autofikcijskog određenja. Kao mladi geolog Lebedev je niz godina proveo na ekspedicijama po ruskoj i azijskoj pustoši gdje je nailazio na ostatke sovjetskih logora da bi potom, duboko potresen, ali i otprije zaokupljen problematikom staljinističke represije, upravo na toj motivici izgradio specifičan, istodobno hiperrealističan i snolik imaginarij.
Senzibilitet za problematiziranje štete koju je totalitarizam nanio ovoj golemoj zemlji njegovao je Sergej Lebedev i prije strahotnih otkrića jer njegovu su obitelj društvene prijelomnice zatjecale na objema stranama povijesti. Na mnogim mjestima iznosi podatak da je u razdoblju između 1917. i 1991. izgubio dvadeset rođaka, a bilo je među njima provincijskog plemstva, ortodoksnih svećenika, potomaka Nijemaca koji su u Rusiju emigrirali u 19. stoljeću. Prije nego se u izboru profesije povede za roditeljima geolozima, othranit će se Lebedev na pripovijedanju svojih baka, jedne iz aristokratskog miljea, druge seoskog porijekla.
Nedavno je u znalačkom i nadahnutom prijevodu Ive Alebića objavljen roman "Ljudi kolovoza" (Fraktura, 2026) što je i neposredan povod razmatranjima jednog izvanserijskog opusa. Promeće se taj roman učas iz propupale obiteljske sage u putopis s detektivskim elementima kad se protagonist otisne u srce tame, na sjever Rusije, tragom šifriranih dnevnika svoje bake Tanje. Otprilike kao što se pripovjedač Lebedevljeva romanesknog debija "Granica zaborava" (Fraktura, 2019, prev. Ivo Alebić) otputio u studenu tundru prateći putanju kodirane korespondencije jednog neospornog zlikovca, na kojeg je, primivši u ranom djetinjstvu njegovu krv, ostao navezan pa je starčeva nedjela, sve dok se ne oslobodi tih nakaradnih spona, osjećao svojima. Ove dvije knjige koje u svom avanturističkom aspektu "filma ceste" mjestimice prizivaju duhovitost i duhovnost ovdašnjim čitateljima dragog Ilje Stogoffa, usko su povezane svojim središnjim junacima, inspiriranim intimnom biografijom Lebedevljeve bake s majčine strane za čijeg će se drugog muža ispostaviti da je bio odlikovani pripadnik tajne policije. Naracija u "Ljudima kolovoza" vođena je tako dinamikom traganja za odgovorima o tajnovitom djedu Mihaelu, tajnom agentu ili možda ipak hrabrom vojniku, da bi se narator na koncu prometnuo u profesionalnog tragača za protjeranima i nestalima širom skrhanog Sovjetskog Saveza.
U apartnom i umnogome autobiografski određenom stvaralaštvu, a među naslovima koji su dosad dostupni u nas, kvalitativno se izdvajaju "Granica zaborava" i "Bijela dama: pet dana lipnja 2014." (Fraktura, 2025, prev. Antonio Milovina), Lebedevljev šesti roman, pri čemu treba naglasiti da je takav, sklon nesputanom poetiziranju i raskošnoj stilizaciji, ovaj u svom poslanju rekla bih iznad svega pjesnik, imao doista sreće s hrvatskim prevoditeljima, darovitim, posvećenim, vještim. U njegov prvijenac "Granica zaborava" čitatelja uvode stihovi Josifa Brodskog za kojeg Lebedev običava govoriti da je spasio ruski jezik, a glase: "Ne kao stanovnik tih mjesta/ne kao mrtvac/nego nešto između…". Upravo takvi likovi, "ni od ovog ni od onog svijeta", napučuju i nose Lebedevljev literarni univerzum. Iz amorfne mase unesrećenih i poraženih, iz kolopleta furioznim povijesnim mijenama izglobljenih sudbina izdvojit će se tri karizmatične, pa i autoritativne figure koje doduše na osi dobra i zla zauzimaju suprotstavljene pozicije. Marijana, pripadnica bijelih vještica u romanu ili praktički cikličkoj poemi "Bijela dama"; Drugi Djed u "Granici zaborava", za kojeg isprva nije jasno je li tek slijepi vrtlar ili vukodlak, kako ga je ispod glasa zazvala mudra baka na šumskom putu; stric Igor, dijabolični kemičar u "Debitantu" (Fraktura, 2021., prev. Ivo Alebić), trileru sa špijunskim elementima, genijalac obuzet svojim remek-djelom, a u pitanju je eponimski otrov koji ne ostavlja trag pa će se činiti da je smrt kod žrtve nastupila prirodno. Za razliku od prethodno spomenutih, stric Igor ne baštini karakteristike iz slavenske mitologije ili ruskih bajki, zato je kao tašti stručnjak za biološko oružje blizak osobnostima psihopatoloških crta iz ZF trilera i psiholoških drama, ali i, zašto ne, iz globalne politike. Suština ovog romana u promišljanju je o moralnoj odgovornosti znanstvenika, naposljetku o strahu, ključnom mehanizmu Putinove autokracije, a koji složit ćemo se, ubija precizno i diskretno.
Lebedeva zaokupljaju monumentalne pa i neprolazno relevantne teme identiteta, zločina, transgeneracijske traume, kolektivnog sjećanja. Marijana, nominalno voditeljica rudničke praonice u neveselom gradiću uz rusku granicu, a u svojoj tajnoj i primarnoj ulozi čuvarica zapečaćenog rudarskog okna koje krije masovnu grobnicu, preuzima na sebe otkupiteljski teret, zadaću da od strahota koje su u zlosretnom slijedu činili predstavnici raznih sustavā, spasi žitelje svog doslovno i metaforički zatrovanog kraja. Drugi Djed njezin je antipod kao reprezent tame protiv kakve se ova začudna heroina borila, negativac čija je cjeloživotna misija bilo suvereno ravnati radnim logorom velikog kapaciteta. Oboje će iščeznuti nenadano, kao izbrisani na prekretnici povijesti, on pred tranziciju, ona pred novi rat; dramatičan svršetak svakoga od njih autor raspisuje u antologijskim horor-epizodama. Dostojanstvena blondina u svijetlim uštirkanim opravama, tijela sada kao karboniziranog, polako će i jezivo sahnuti, baš kao što snijeg za njezina bolovanja uporno tamni i kopni pod toksičnom jalovinom. Marijanin tihi i od svih skriven martirij najavit će rusku invaziju na Ukrajinu, bijela dama se povlači kad se pokaže da nema načina da spriječi nova zlodjela.
Drugi Djed pak na pragu stote žrtvuje svoj život zarad jednog djeteta, ne kako bi teško ozlijeđen u fantazmagoričnoj nesreći taj dječak preživio, nego kako bi se očuvala klica zla. Ta morbidna transfuzija, taj dar od starca pocrnjele duše, nakon što na mališana niotkuda nasrne crni pas, ukazuje na prisilni prijenos zlokobnog nasljeđa nevinom stvorenju kojem je tim činom oduzeta autonomija i zapečaćena budućnost. Još jedan detalj uočljiv kao rekurentan i simbolički važan mjesec je kolovoz, u nacionalnoj svijesti obilježen neuspjelim državnim udarom kao najavom raspada SSSR-a. Atentat u "Debitantu" odigrat će se u kolovozu, pripovjedačev otac u "Ljudima kolovoza" rođen je u naslovnom mjesecu, kolovoško je dijete i pripovjedač u "Granici zaborava", gdje do košmarnog incidenta s kobnim ugrizom dolazi upravo na njegov rođendan.
Lebedeva je moguće čitati bez poznavanja historijskih fakata, jednostavno intuitivno klizeći kroz prijeteću, a magnetično lijepu realnost njegovih proza, opijajući se lirskom slikovitošću mjesečastih krajolika; sasvim je to prihvatljiv pristup, no ipak oprez, ta gusta materija, ta veličanstvena tekstualnost zahtijeva strastvenog i predanog, kompetentnog čitatelja. Sergej Lebedev još je mlad čovjek u čijim se familijarnim konstelacijama, u čijem se sazrijevanju prelama mnogošto od kompleksnosti sovjetske i postsovjetske epohe, usto je književnik čarobnjačkih moći kadar transgeneracijsko iskustvo literarizirati do mjere da i bez specijalnih efekata izaziva snažne reakcije živčanog sustava, od širenja zjenica do palpitacija. Slučaj je takav i s "Ljudima kolovoza", živom tapiserijom obezglavljenih ljudi u pokretu, koji tumaraju jednim razbijenim svijetom, raznorodnim i bolno zamamnim, za koji je međutim upitno ima li mu spasa.
Otvori KEKS Pay
