Dogodilo se u Hrvatskoj i to. Specijalci su morali intervenirati i iz gledališta splitskog Hrvatskog narodnog kazališta izbacili gledatelje koji su aktivno protestirali protiv izvedbe predstave “Naše nasilje i vaše nasilje” Olivera Frljića koja je gostovala na Marulićevim danima. Tako se nasilnička atmosfera s hrvatskih stadiona preselila i u hrvatska kazališta. No to svakako nije problem Olivera Frljića, nego hrvatskog društva koje sve više tone u nasilje i neargumentiranu kakofoniju.
Čime je to Frljićeva međunarodna koprodukcija uzbunila kazališne, ali i političke duhove u Austriji, Poljskoj, Švicarskoj, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj? Zbog čega se protiv autorske ekipe podnose kaznene prijave, a na protest ispred splitske crkve Gospe od Zdravlja u kojoj se nalazi Dulčićevo remek-djelo, freska Krista Kralja, dolaze i časne sestre i hrvatski branitelji te pobožni puk? Zašto oni tako strastveno protestiraju protiv Frljića, koji je svojedobno polazio Nadbiskupsko sjemenište prvo u Travniku, pa onda u Splitu, bio student Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu da bi na kraju diplomirao na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu? Znači, školovan je i odgajan u njedrima Katoličke crkve. Upućen je u njen nauk i njene rituale, ali je i privilegirani svjedok onoga što obični vjernici u pravilu ne vide.
Biblijska razmjena
Pa je u međuvremenu postao i veliki kritičar crkvene prakse, i to ne samo u Hrvatskoj nego i puno šire, u cijeloj kršćanskoj Europi koja odnedavno zbija svoje redove u borbi protiv svakovrsne islamizacije koju su europski političari prepoznali i u izbjegličkoj krizi koja je doista poprimila epohalne, ako hoćete, i biblijske razmjere.
Ali, o čemu uopće govori Frljićeva predstava, praizvedena prije godinu dana na Bečkim svečanim tjednima, jednom od najuglednijih europskih mainstream festivala, financijski odlično potkoženom izlogu elitističke politički korektne i u krajnjoj liniji izuzetno ljevičarski usmjerene kulture? O Katoličkoj crkvi i katoličkim svetinjama ili ipak o nečemu drugome?
Primjerice, o europskom kapitalu koji je sponzorirao ratove na tuđim, afričkim i azijskim teritorijima, sve uime bezgrešnog profita, da bi sada strašljivo i neodlučno gledao kako se ti ratovi sve jače i jače prelijevaju i na europski teritorij, koristeći pri tome i vjerske metafore i simbole, ali samo kao krajnju zloupotrebu istinske vjere. Pa je sukob neobuzdanog kapitala na brzinu zamijenjen (i običnom narodu koji je i dalje samo meso za topove objašnjen) sukobom religija. I to kršćanstva i islama. Pa onda i civilizacija.
Otuda, dakle, Frljićeva scena o raspetom muškarcu koji asocira na Isusa Krista jer ima krunu od trnja, a koji s križa izrađenog od naftnih kanistara silazi da bi nasilno analno penetrirao u pokornu ženu u hidžabu. Otuda i scena u kojoj muslimanka u hidžabu rađa državnu zastavu zemlje u kojoj se predstava izvodi, ali opreza radi, ne i u Hrvatskoj, gdje je državna zastava zamijenjena nekom alternativnom verzijom, u strahu od sudskih procesa.
A baš su te dvije scene i izazvale najviše negativnih reakcija, no redatelju su očito bile nasušno potrebne u njegovu brutalno simboličkom, ispolitiziranom i iskarikiranom kazališnom jeziku koji je ipak puno više od efektne provokacije. Baš je tim scenama Frljić htio ogoliti stvari do kraja i raskrinkati liberalizam liberala, antifašizam antifašista, religioznost religioznih ili pak ljevičarstvo ljevičara. I europejstvo Europejaca.
Bio je to svjesni rizik na koji je nasjeo čak i dio prosvijećene Europe koji se zgražao nad “balkanskim bratoubilačkim klanjima” i nacionalizmima, ali nije spreman na kritiku europske dramatično jalove ratoborne politike u kojoj je NATO uz asistenciju SAD-a posljednjih godina postao uhodani izvoznik ratova za naftu ili za suhi pijesak, sasvim svejedno.
Neizvjesno područje borbe
“Naše nasilje i vaše nasilje” gledao sam na riječkoj premijeri, jer je riječki HNK Ivana pl. Zajca jedan od koproducenata predstave, a dobar je dio autorske ekipe, uključujući i glumce, iz Hrvatske. Predstava nije izvedena u zgradi HNK, nego u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Prije predstave dobio sam dvojezičnu (slovensko-hrvatsku) programsku knjižicu u kojoj su autori otvoreno objavili negativne kritike svoje predstave mahom iz pera bečkih kritičara. Kritičari nisu štedjeli Frljića. “Amaterski školski kazališni kabare”. “Idiotska predstava”. “Cinizam bez mjere i smisla”. “Antizapadnjački i neliberalan tekst od a do ž”. “Bezobrazni i diletantski prizori”.
U knjižici je objavljeno interno pismo direktora ciriškog Theater Spektakela Sandra Claudea Lunina u kojem ovaj otkazuje gostovanje Frljićeve predstave u Švicarskoj jer nije uvjeren u njenu umjetničku kvalitetu. “Način na koji predstava provocira neće dovesti do plodne diskusije”, piše Lunin.
No Frljićeva predstava isprovocirala je i hrvatsko Ministarstvo kulture koje se već u veljači preventivno ogradilo od selekcije Igora Ružića za Marulićeve dane, da bi prije pet dana objavilo rečenicu da “je pri stvaranju i izvedbama umjetničkih djela potrebno imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje, kao i osnovna ljudska prava svakog pojedinca i društvene skupine”. Čime je otvoreno novo, krajnje neizvjesno bojno polje između ionako krhke političke i umjetničke sfere u Hrvatskoj, državi u kojoj glumce i kazališnu publiku s plaćenom ulaznicom moraju čuvati interventni policajci.
>> Prosvjednici izbačeni iz kazališta. 'Nismo se borili za ovakvu Hrvatsku'
>> Saša Broz kritizirala Frljića: 'Jednu predstavu sam prespavala, ali to je umjetnička sloboda'
Pogledati, razmisliti pa tek onda donijeti sud
Frljićevu predstavu “Pismo iz 1920.”, autorski projekt nastao na motivima nobelovca Ive Andrića, Zagreb je vidio u sklopu Dana satire 2012. godine. Redatelj ju je radio za Bosansko narodno pozorište Zenica, u suradnji s Mess festivalom iz Sarajeva.
Teška je to i po mnogo čemu mučna predstava. Na sceni posipanoj zemljom kojom je ispisano ime Bosna, naime nastaju ratni rovovi, ali i logor – srpski logor – od četiri betonska stupa, opasana bodljikavom žicom. U tom se logoru događaju strahote.
Scene su to kojima redatelj doslovno šamara publiku, a pri tome nimalo ne štedi ni svoje glumce – Sašu Handžića, Adisa Mehanovića, Enesa Salkovića i Slavena Vidaka. Najmučniji trenuci su scene mučenja, kada glumci imaju na glavi najlonske vrećice. Kod prve vrećice gledatelj je uvjeren kako je sve to gluma i kako vrećica ima rupe za zrak. No, kada se ona prilijepi glumcu na lice, jasno je da glume nema. Udarac nogom o scenu znak je drugim glumcima da mu trgaju vrećicu s lica. Na drugoj vrećici, publika počinje gledati u pod, na trećoj preostaje vam samo brojiti otkucaje vlastita srca do spasonosnog udarca, a na četvrtoj se držite za stolac kako ne biste istrčali iz kazališne dvorane.
Da je tada, tog lipnja 2012. godine, u kazalište Kerempuh ušla grupa građana s uredno kupljenim kartama i počela pjevati “Sprem’te se, sprem’te četnici”, a sve kako bi pjesmom spriječila izvođenje ove predstave, Oliver Frljić bi bio nacionalni junak. U tom svjetlu treba pogledati sve što se ovih dana događa oko Marulićevih dana. To su ideološki sukobi, koji umjetnost, kazalište i autorske slobode, bez imalo razmišljanja uzimaju za svoje taoce. Oliver Frljić je redatelj, uspješan autor čije predstave ulaze u povijest teatra ove regije i ima sva prava na umjetnički rad. Ne treba se svima sviđati njegov rad, ali ga prvo treba vidjeti, o njemu razmisliti, pa tek tada donijeti sud. Sve ostalo nije ni kazalište, ni umjetnost. (Bojana Radović)
