Kao ni Miroslav Krleža, glavni lik njegovih knjiga, ni Stanko Lasić nije volio novinske intervjue. Slavni se pisac branio da su oni za političare, koji uvijek nešto dokazuju ili osporavaju, a ne za književnike koji u svojim knjigama kažu sve što imaju reći.
I njegov također slavni biograf – koji bi otklonio takvu usporedbu, a osobito prejake kvalifikative uz svoje ime – preferirao je „svijet tišine i meditativne nesigurnosti“ naspram „svijeta koji mi je stran“, kako je doživljavao masovne medije. Nije to bio osobni strah, cijela Lasićeva biografija otkriva čovjeka koji je hrabro išao za svojom zvijezdom, a još manje sračunata politička kalkulacija književnoga povjesničara i teoretičara o tome što je probitačnije. Kalkulirati nije znao; ne bi se cijelog života toliko zalagao da skine prašinu s velikih događaja i s velikih ličnosti 20. stoljeća od kojih su mnogi istraživači okretali glavu, izlažući se stalno odgovoru moćnika koji su mogli braniti svoje interese jače nego što ih je on mogao napadati.
Zato što je javno manje, ili malo, istupao, lik Stanka Lasića manje je poznat; njegovo gigantsko djelo nije nepoznato čak ni „široj javnosti“ do koje je dopiralo u prerađenim medijskim valovima. S prvom velikom, epohalnom studijom o sukobu na književnoj ljevici, zagrebački – i kasnije amsterdamski – profesor potvrdio je što sve na našim neobrađenim njivama može dati sustavan i nepristran rad, „strogo znanstveni pristup“, kako je sam definirao svoju metodu. U njegovu teorijskom pristupu dominirala je sumnja u sve, i u sebe i u druge, pa i u sumnju samu, na kraju.
Sve je u njega bilo na provjeru, na razmišljanje, na osporavanje i na dokazivanje! Svojim višetomnim remek-djelom „Krležologija“ Lasić je probio (ne)vidljive ograde koje su ga mogle dijeliti od veličanstvenoga osobnog pothvata da afirmira najvećeg hrvatskoga pisca 20. stoljeća tako da mu skine pozlatu koju su mu za života stavljali epigoni i ulizice. Odvojio je krležijanski mit od Krležina djela. Za generaciju koja se učila demokratski misliti u nedemokratskome sistemu, Lasić je bio intelektualni lijek protiv dviju raširenih političkih bolesti – boljševizma i nacionalizma. Iz njegovih se knjiga moglo (na)učiti kako biti na ljevici a ne biti boljševik, i kako biti Hrvat a ne biti nacionalist.
Sve što je imao reći, Stanko Lasić govorio je (u) svojim knjigama. Izbjegavao je sve medije, pa i novine koje su mu mogle biti najbliže, kao „dnevna književnost“, kako je govorio François Mauriac (pravdajući se time što je svoj književni život dijelio s novinarstvom). Nije volio da ga „drugi sili na razgovor“, ali je u tome pravilu bježanja od znatiželjne javnosti u zaštićeni prostor svojih znanstvenih istraživanja, znao napraviti i poneki izuzetak, i pustiti u taj prostor novinara u koga je imao povjerenje, s kojim je uspostavio prijateljski odnos. Nalazio je obrazloženje koje je moglo zadovoljiti njegove stroge standarde – da kroz novinarski razgovor „komplicirano“ može svesti na „prihvatljivo“.
Takvi se eksperiment odvijao u čuvenoj pariškoj kavani „Cluny“, na raskrižju Boul’ Micha (Boulevard Saint-Michel), gdje je nastao jedan od najvećih – svakako najopsežniji – intervjua s Lasićem. Bio je, uglavnom, nedohvatljiv novinarima, ne zato što je bio toliko zatvoren, nego zato što nije htio tumačiti ono što je jednom već protumačio. Tipično za pariške intelektualne kavane, tamo smo redovno, godinama, skoro svakoga petka popodne, znali „po cijele sate“ raspravljati i o knjigama i o književnosti, ali i o politici i o političarima.
Osobito intenzivno u vrijeme rata kad je Lasić živio u intelektualnoj tjeskobi, koju će izraziti u jednome od pisama sa šetnji po Bourgogni: „Uvijek mi to vrijeme izgleda lijepo, premda je bilo teško, katkad posve crno.“ Nosio je, ili bolje reći dijelio, krležijanske dvojbe: što će biti s Hrvatskom i s Hrvatima usred oživljenih povijesnih kontradikcija; nije nastupao ni s nacionalističkih ni s jugoslavenskih pozicija, nego s krležijanskim uvjerenjem da ni 1918. ni 1945. nije bilo povijesnih ni političkih uvjeta za hrvatsku državu. Za njega je ‘91. „prijelomna godina“, „jedan od najvećih datuma u povijesti hrvatskoga naroda“. Nije o tome imao nikakvih sumnji. Usred „užarenog zanosa“ želio je ostati „hladni mozak“, što ga je vodilo da pristupi Demokratskoj inicijativi (naj)viđenijih Hrvata u svijetu; odatle je put vodio u nemilost tadašnjeg hrvatskoga Poglavara koji je vanjske zahtjeve za demokratizacijom režima doživljavao kao ugrožavanje same države.
Razvijena svijest o „zlu i grijehu“, koji su s NDH-azijom počinili pripadnici njegova naroda, i teško povijesno egzistencijalno iskustvo, s time povezano, nisu mu davali mira. Tko nije čitao njegove knjige ne zna da je karlovački gimnazijalac umalo završio na Bleiburgu, da se nije iskrao iz kolone, ni kako je vatreni SKOJ-evac kasnije raskrstio s Partijom. U pismu od 11. travnja 2011. vraća se na ratno vrijeme i opterećenja rata: „Prošlo je 70 godina od onoga endehaškog ludila. Vrijeme je bilo slično, toplo, ljetno. Nije bilo škole, bio je rat. U Karlovcu su već čekali pobjedničke Hitlerove trupe (…) Mnogo sam vremena i energije potrošio odvajajući se od svog djetinjstva koje je NDH-azija zgazila i bacila u pakao.“ Pisao je sitnim slovima, obično na malome formatu, o knjigama koje je poslao, koje je sam pročitao ili koje preporučuje za čitanje, komentirao je događaje, novinske članke (obično bi poslao izrezak), različite izjave. Ili o sjećanjima, kao o rodnom Karlovcu.
Razgovori iz Clunyja i njemu su nedostajali. Nakon moga prvoga odlaska, s dužnosti dopisnika, piše: „Pariz je postao pust, nema Vas, nema Grmeka (Mirka Dražena), ne znam gdje je Finkielkraut (Alain). Jedino su vječni Philippe Sollers i Bernard Henri-Levy.“ A uoči odlaska s veleposlaničke dužnosti, u prosincu 2012., njegov je izraženi pesimizam formiraniji: „Vaš je odlazak iz Pariza za mene neveseli trenutak: tko zna hoćemo li se ikada vidjeti, hoćemo li ikada razgovarati onako kako smo razgovarali kada ste dolazili k meni kući, ili u bolnici, ili kada smo se susretali (kakvi lijepi dani) u kavani na Boul’ Michu (…) Moje zdravlje ne ide onako kako sam se nadao i slutim da bi bilo malo čudo kada bi mi ovdašnji liječnici dopustili putovanje u Zagreb. S tim sam se čak pomirio.“ Dobro je slutio: niti je on dolazio u Zagreb niti smo se više vidjeli u Parizu.
U posljednjem pismu s kraja 2014., dok je još održavao korespondenciju, Stanko Lasić u intelektualnoj tradiciji Pariza vraća se njegovim kavanama: „Nema više onih susreta na Boul’ Michu, nema više onih razgovora, dugih i smirenih, a tako promišljenih i lucidnih koji su oživljavali i obogaćivali moju misao. Otkako ste otišli, ostao sam bez sugovornika, a i čovjeka koji je brinuo za mene i moje zdravlje“.
Ako je on mojim odlaskom iz Pariza izgubio sugovornika, ja sam njegovim nedavnim odlaskom iz svijeta živih izgubio puno više, profesora i mentora. Dogodilo se ono što je sam najavljivao – da se poslije duge borbe raspada i „najtvrđa volja“.
Osim što je u Lasićevu djelu naglasio njegov negativan odnos prema NDH, bilo bi lijepo da je autor citatom naznačio i njegov jasan otklon od zla komunističkog jugoslavenstva koji je bez ikakvog ustezanja Lasić dao u svojim memoarima. Tamo je dapače napisao da između zločina NDH i zločina komunističkog jugoslavenstva nema nikakve razlike. Zbog toga ljevica nad ovim čovjekom ne nariče kao nad smrću apologeta titoizma. Pokoj mu duši.