Za nekoliko dana Hrvatska će obilježiti 31. obljetnicu Oluje, velike vojne pobjede kojom je oslobođen dotad okupirani hrvatski teritorij i slomljen velikosrpski projekt u Hrvatskoj. Kao i svake godine, neki će ponovno u prvi plan staviti egzodus dijela srpskog stanovništva kako bi Oluju prikazali u drukčijem svjetlu. Upravo zato bit će zanimljivo pratiti istupe Milorada Pupovca, koji posljednjih godina sve češće nastupa kao autoritet koji određuje granice prihvatljivih tumačenja hrvatske prošlosti. Posljednji primjer bila je reakcija njegova Srpskog narodnog vijeća (SNV) na tvrdnje istaknutog povjesničara Marija Jareba, koji je iznio drukčije viđenje ustanka u Srbu 1941. godine. Ni SNV ni Pupovac nisu obrazložili koje su to Jarebove tvrdnje pogrešne, nego su njegove interpretacije u cjelini označene kao “neoustaške”. Time je rasprava premještena s historiografskih argumenata na političku kvalifikaciju. Upravo taj prijelaz, od polemike prema etiketiranju, vrijedi promotriti na primjeru jedne gotovo zaboravljene epizode iz Pupovčeve političke biografije.
Zanimljivo je, naime, da čovjek koji danas tako rigidno iscrtava granice dopuštene rasprave u Hrvatskoj, u sudbonosnim godinama njezina nastajanja nije robovao nikakvim ustavnim ili političkim dogmama. Početkom devedesetih, u jeku najkrvavijih ratnih sukoba, Pupovac je kao utemeljitelj i čelnik Srpskog demokratskog foruma (SDF) često putovao u Beograd i s tamošnjim političkim i intelektualnim vodstvom – od Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića do akademika SANU-a – tražio pravno-politička rješenja za status Srba u Hrvatskoj. Ta su rješenja bila izrazito radikalna.
Kako je u svojim istraživačkim zapisima i intervjuima dokumentirao novinar Darko Hudelist, a potvrdio i sam Pupovac, on je tadašnjem predsjedniku SRJ Dobrici Ćosiću kao pregovaračku osnovu donio i predložio takozvani alandski model. Taj je pojam domaćoj javnosti danas uglavnom nepoznat, pa vrijedi objasniti njegovu težinu. Alandski otoci autonomni su teritorij u Finskoj naseljen švedskim stanovništvom koje uživa vrlo široku autonomiju: imaju vlastiti parlament, izvršnu vlast, vlastitu zastavu, pa čak i pravo veta na zakone koje donosi finski parlament, a sam je teritorij potpuno demilitariziran. Primijenjen na tadašnje prilike u Hrvatskoj, taj bi koncept za ustavni poredak države u nastajanju značio uvođenje asimetričnih rješenja i stvaranje de facto države u državi na prostoru Krajine.
No Pupovčeva politička arhitektura tu nije stala. On je, naime, razlikovao dvije kategorije stanovništva. Dok je za takozvane “ruralne Srbe” u Krajini zagovarao alandski model široke teritorijalno-političke autonomije, za takozvane “urbane Srbe” – one koji su poput njega živjeli u Zagrebu, Karlovcu, Sisku ili Splitu – predlagao je posve drukčiji, ali jednako ambiciozan model. Za njih je tražio široku personalnu i kulturnu autonomiju. To je podrazumijevalo fiksnu, proporcionalnu zastupljenost u Saboru, u tijelima Vlade i lokalne samouprave te pravo da Srbi sami, bez upletanja službenog Zagreba, biraju i imenuju vlastiti politički entitet unutar hrvatskih institucija. Bio je to prijedlog redefiniranja Hrvatske u neku vrstu konsocijacijske demokracije u kojoj bi manjina imala ustavne mehanizme blokade. U zrelom demokratskom društvu te povijesne činjenice nisu ni bogohulne ni kažnjive. Političari, intelektualci i građani imaju potpuno pravo u javni prostor iznositi različite, pa i najkontroverznije ustavne, federalne ili autonomne prijedloge. Legitiman je to dio političkog pluralizma. Legitimno je bilo tada, legitimno je i danas. Ljudi imaju pravo predlagati i promjene ustava i drukčije ustroje država. Pupovac danas ne mora nikome objašnjavati niti se opravdavati za alandski model iz devedesetih.
Međutim, pravi paradoks dolazi tek kad se usporede tadašnja i današnja Pupovčeva mjerila. Danas, s pozicije dugogodišnjega ključnog koalicijskog partnera u hrvatskim vladama i neupitnog stupa političkog establishmenta, isti onaj čovjek koji je devedesetih slobodno eksperimentirao s granicama ustavnog poretka suverene države, drugima osporava legitimnost drukčijih interpretacija njezine povijesti. Ako je Milorad Pupovac u jeku rata imao pravo dovoditi u pitanje osnovnu ustavnu strukturu, integritet i suverenitet Hrvatske predlažući modele koji su graničili s konceptom države u državi, kako danas itko iz njegova političkog kruga može polagati pravo da cenzurira, moralno diskvalificira i etiketira rasprave o tome što se doista dogodilo u Srbu 1941. ili kako tumačiti narativ o 1995. godini?
Pupovčev paradoks nije u tome što je tijekom trideset godina promijenio političke stavove, nego u tome što je promijenio mjerila. Devedesetih je od Hrvatske očekivao demokratsku širinu da sasluša prijedloge koji su zadirali u samo ustavno uređenje države, a danas, kad je riječ o hrvatskoj povijesti, drugima priznaje znatno manje slobode. Umjesto argumentima, na neke interpretacije odgovara političkim etiketama i moralnom diskvalifikacijom.
Jednu, dopuštenu interpretaciju prošlosti imali smo u bivšem režimu. Određivali su je Josip Broz i Centralni komitet SKJ. Danas, Bogu hvala, imamo demokratsku državu u kojoj se interpretacija prošlosti nikome ne nameće. Demokracija počiva na pravu da se i najspornije teze provjeravaju argumentima, a ne zabranama. Pobjednici u ratu ne dobivaju monopol nad poviješću, ali ga ne dobivaju ni poraženi. Niti se taj monopol zaslužuje statusom manjine ili dugogodišnjim političkim utjecajem. Nitko nema pravo unaprijed određivati što se smije istraživati ili dovoditi u pitanje. Nakon Oluje o hrvatskoj povijesti više ne odlučuju ni Beograd ni Titov Centralni komitet. Ne bi smio odlučivati ni Milorad Pupovac. U demokraciji ne postoje politički komesari za povijest.
Otvori KEKS Pay
Gdje smo mi došli, objest Pupovca i SNV nema granice. Prije neki dan je povjesničar Jareb, koji slovi kao objektivan i mjerodavan stručnjak za noviju hrvatsku povijest naročito za razdoblje NDH, izneo činjenice, koje su u velikoj mjeri općepoznate za one koje to zanima. A istina je da su Srbi pod čet*ičkim vodstvom 27.7.1941. započeli pobunu protiv NDH i to u suradnji s talijanskim fašistima (istomšljenicima), ali ne ulazeći u otvorene sukobe s usta*ama nego paleći, ubijajući, koljući po hrvatskim selima nenaoružane Hrvate koji nisu imali nikakve veze s usta*ama, a u Bosni su to isto činili s Muslimanima. Dogodilo se nešto slično onome što se dogodilo 1991. kada su po svim područjima gdje su bili u većini ubijali, klali i slovali po hrvatskim selima i naseljima, i protjerali više od 200 000 Hrvata i nesrba s okupiranih hrvatskih područja. Kao što sada govore laži o pobuni 27.7.1941. jednako tako govore laži i o pobuni 1991. Sve je isto. Samo što Hrvati 1991. pamte pa znaju da Srbi lažu o 1991., a o 1941. obični ljudi malo znaju osim uskog kruga povjesničara ili potomaka žrtava. I sada, kada Jareb objektivno i utemeljeno na činjenicama ustvrdi da je ta srpska pobuna u suradnji s talijanskim fašistima bio pokolj Hrvata i Muslimana, a ne antifašizam, onda SNV po oprobanom srpskom receptu, napada istinu i onoga tko promovira istinu jer jedino tako se mogu održati srpske laži. Ali, ovo nije 1945. Istina se ne može zauvjek skrivati.