Već danima, sve o čemu bruji svijet medija i kulture je "veliki povratak" redatelja Dalibora Matanića. Godinu i pol dana prošlo je od trenutka kada je Večernji list razotkrio razmjere nasrtljivog ponašanja i seksualnog uznemiravanja koje je Dalibor Matanić, kažu žrtve, godinama vršio nad desecima mahom mladih žena. Nakon dramatičnog priznanja "kriv sam" na društvenim mrežama, redatelj se povukao iz javnosti na godinu i pol dana, da bi sada ponovno banuo na velika vrata, ekskluzivnim intervjuom u jednom ženskom časopisu. Intervjuom koji je trebao djelovati kao isprika koja bi mu otvorila vrata za povratak u društveni i profesionalni život.
"Što god da sam napravio, ispričavam se svima", "Žao mi je zbog svega što se događalo", "Mogu reći da mi je najiskrenije žao ako sam ikoga putem uvrijedio, uznemirio, prešao granicu u komunikaciji" i "Ja sam nešto sigurno napravio krivo, ja se ispričavam, ja ću raditi na sebi", glasile su neke od formulacija koje je Matanić izgovorio u tom nedavno objavljenom video razgovoru.
Ovisnost kao izgovor
Prolazio je tada, kako je rekao, gadno autodestruktivno razdoblje, borio se s ovisnošću o alkoholu i opijatima, nije bio svjestan svojih postupaka te se zapravo "malo toga sjeća", nastavio je redatelj. Odlučio se, stoga, prijaviti u državni program odvikavanja od ovisnosti, maksimalno raditi na sebi, suočiti se sam sa sobom i pogledati se u ogledalo.
Pa iako smo u tih dvadeset i nešto minuta razgovora više puta mogli čuti "žao mi je" i "ispričavam se", niti jednu se od Matanićevih rečenica ne bi moglo interpretirati kao ispriku, stvarno žaljenje ili kajanje zbog svega što je "ikome putem" napravio. Jer, isprika, ipak, zahtijeva preuzimanje odgovornosti i iskaz empatije. Isprika je mučna, delikatna i osjetljiva stvar koja zahtijeva suočavanje s činjenicom da smo drugoj osobi nanijeli štetu, neugodu ili bol. Kazati da vam je žao "ako" ste ikoga uvrijedili, pokazuje, naime, da ne mislite doista da ste tu osobu uvrijedili, ne razumijete niti pokušavate razumjeti što ste napravili. I zato, Matanićev intervju nije bio isprika. Bio je to pokušaj pranja ruku, odbacivanja odgovornosti, prebacivanja krivnje na alkohol i opijate, skretanja pažnje sa žrtava na zlostavljača, kojem je, dalo se zaključiti, ipak najteže.
"To", kazao je Matanić, "nije on i nije njegov pravi karakter, što znaju njegovi bližnji". Burn out, autodestrukcija i ovisnost skrenuli su ga "s prave linije koja je inače čista". Njegov pravi karakter nije takav da bih nekome naudio i izazvao probleme, ustvrdio je, rekavši kako zna da nikada ne bi prekoračio granicu da nije bilo ovisnosti o alkoholu i opijatima. "To su stanja koja su kao crne rupe, stanja bez svijesti", objasnio je novinarki koja kao da nije imala potrebu postavljati mu potpitanja, pitajući se uzgred "otkud autodestrukcija, osjećaj da ne zaslužujete nešto lijepo"? "Svaki čovjek ima svoju borbu. Nikada nije kasno za pozitivne promjene", zaključio je.
Ako su vam sve te floskule i klišeji zazvučali poznato, ne proživljavate bizaran napadaj deja vua. Jednaku takvu je "ispriku" objavio i nekadašnji filmski mogul Harvey Weinstein, kazavši kako "shvaća da je način na koji se u prošlosti odnosio prema kolegama uzrokovao mnogo boli" te da se "trudi biti bolji", kao i da će "na svom putovanju od sada učiti o sebi i pokoriti svoje demone". I kao i Matanićevo, bilo je to pomno uvježbano priopćenje proizašlo iz tvornice stručnjaka za odnose s javnošću i proziran pokušaj medijske, ali ne i stvarne rehabilitacije. U javno objavljene razloge zbog kojih je spomenuti medij odlučio objaviti ekskluzivni intervju s Daliborom Matanićem, nećemo ulaziti.
Ipak smo nešto naučili
Samo su najnaivniji mogli pomisliti, nakon što je MeToo pokret prodrmao svijet, da je zlostavljačima zauvijek odzvonilo. No, nešto smo iz njega ipak mogli naučiti. O medijskoj odgovornosti, o etici, o našem odnosu prema žrtvama. Razumljiva je potreba da se čuje "i druga strana". Ali čuti drugu stranu ne znači mirno slušati napamet naučene i unaprijed pripremljene izlike, govoriti o zlostavljanju kao neprimjerenom ponašanju, dati golemu platformu optuženom zlostavljaču i zatim se čuditi zašto se žrtve ne usuđuju javno progovoriti. Jedna je, ako možemo to tako reći, pozitivna stvar proizašla iz dugogodišnjeg pisanja o problemu nasilja nad ženama u filmskoj i kulturnoj industriji. A to je što je iz komentara u medijima i na društvenim mrežama očigledno da ama baš nitko nije nasjeo na ovakvu Matanićevu "ispriku".
Nakon godinu i pol dana, redatelj je, kaže, promijenio prioritete. Orijentirao se na kuću i dom, svoje bližnje. Prestao je tražiti eskapizam u poslu i "pretvorio dosadu u mir". A mi se pitamo - je li i žrtvama zlostavljanja godina i pol dana dovoljna da svoju traumu pretvore u mir?
Jer, prema Mataniću, pravi pakao je "kada vidite glavnog neprijatelja - a to ste vi sami sebi". Ne bismo se složili. Pravi pakao je biti seksualno zlostavljana, a onda ponovno vidjeti optuženog zlostavljača na naslovnicama hrvatskih medija kako govori da je najviše - naštetio sebi.
FOTO Raskošni dvoetažni penthouse na Črnomercu prodaje se za 4 tisuće eura po kvadratu: Ima i privatni vrt
Otvori KEKS Pay
To je stari komunistički način: "pojavu osuditi, druga spasiti". Ako nije drug u pitanju, onda ga zgaziti.