Čekao sam do šezdesete da netko od mladih izvođača snimi
album protiv Busha, rata u Iraku, a kako to nitko nije učinio, morao
sam ja - kaže polušaljivo Neil Young u sceni svog koncertnog
dokumentarca „CSNY: Deja Vu“ s njegove antiratne
turnjeje s Crosybjem, Stillsom i Nashom. Vjerujujući da je snaga filma
danas veća od snage pjesme, Young puno polaže na promociju filma, pa je
nakon Sundancea bio i na posljednjem filmskom festivalu u Berlinu, gdje
smo dobili priliku razgovarati s njim za Ritam.
Njegov protestni album „Living With War“ s pjesmom
„Let’s Impeach The President“, kao i
cijela turneja, praćeni su velikim kontroverzama u dijelovima zemlje u
kojima simpatiziraju Busha, a bilo je i onih koji su se ismijavali s
godinama članova prve supergrupe na svijetu. Većinu komentara tipa
„neće nama četvorica ostarjelih hipija govoriti
što da radimo“, ili „na pozornici
prvenstveno djeluju kao četvorica staraca“, ali i onih koji
su ih slavili i davali im za pravo, Young otvoreno citira u filmu ne
pokušavajući skriti podijeljenost.
Nasuprot takvim su komentarima novi havlospjevi jednom od
najozbiljnijih umjetnika među glazbenicima koji je od, zahvaljujući
sudaru egotripova, borbi oko istih žena i drugim problemima, od samih
početzaka suradnja s Crosbyjem, Stlllsom i Nashom klasičnoj relaciji
ljubav/mržnja.
RITAM: David Crosby
jednom je izjavio da će CSNY trajati onoliko dugo koliko će ostali
članovi udovoljavati vama, a da oni u tome baš i nisu
uspješni. Poznate je da su među vama, posebno sa Stillsom,
bile česte razmirice i prepucavanja. No, izgleda da vam ipak
udovoljavaju kada se suradanja ptoteže do danas ili je svrha okupljanja
bila veća od ego tripova?
YOUNG: Svrha i poruka iza te glazbe bili su nam i još uvijek
su nam najvažniji. U trenutku mkada se rodila ideja bilo je najvažnije
da se reagira brzo. Zato sam im rekao da se fokusiraju i odluče brzo
žele li to raditi ili ne. I da će to biti sve što nam je u
planu, da neće biti ničega nakon toga, da ničim to nećemo razvodniti,
da nećemo napraviti ugodne nove pjesme i prododati jednu antiratnu,
nećemo nikome udovoljavati, udovoljavanje i zabava nisu cilj ove
misije.
RITAM: I je li s njihove
strane bilo imalo oklijevanja?
YOUNG: Ne puno.
RITAM: Navikli su da se
ponašate kao benigni diktator kakvim su vas već odavno
nazivali.
YOUNG: Ne, nisu. Samo sam u ovom slučaju morao djelovati dovoljno
odrješito, morao sam jasno izložiti što želim
napraviti jer sma već napravio deset pjesama i nisam imao vremena za
gubljenje zbog već uloženog truda i vremena.
RITAM: Dva albuma u
nešto više od godinu dana, nakon
„Living With War“ i izvanredni „Chrome
Dreams II“. Otkud energija za tako puno posla u tako kratkom
vremenu?
YOUNG: Jednostavno sam takav. Ne znam otkud to dolazi.
Pokušavam stalno biti u pokretu. U konkretnom slučaju albuma
„Living With War“ sve se odvijalo vrlo brzo jer
nisam vidio razlog zašto bih to razvlačio i
trošio puno vremena. Melodije su mi bile potpune nevažne i
skladao sam prve melodije koje su mi pale napamet, nije mi bilo važno
jesam li ih ja ili netko drugi već napisao prije jer je folk protestna
pjesma uvijek jača i bolja kada je poznata i jednostavna. Bitna je
aktualna poruka i to da ona postiže rezonancu u vremenu u kojem je
nastala. Nije joj uloga biti aktualna stoljećima i ne nastojim pisati
takve pjesme koje će stajati zauvijek.
RITAM: Bob Dylan imao je svoje protestne faze, kao i neki drugi
umjetnici... Kod vas to izgleda traje cijelu karijeru.
YOUNG: Pa, na neki način...
RITAM: Mislite da glazba
i film još uvijek imaju moć mijenjati svijest ljudi i
društva? Ne mislite li da su izgubili svoju
oštricu?
YOUNG: Na svijet gledam drukčije nego prije. Doista više ne
mislim da pjesma može promijeniti svijet, čak niti filmovi za koje
još uvijek mislim da mogu biti utjecajni. Pjesma može biti
utjecajan ili značajan dio filma, ali ne više od toga. Zato
smatram da ovaj dokumentarac može dosta učiniti za promociju ideja s
albuma living With War“ i turneje CSNY.
RITAM: Kako ste doživjeli
film “Shine A Light” o Stonesima koji se potpuna
suprotnost vašem filmu i prema kojem djeluje kao lagana
zabava.
YOUNG: Volim Stonese. Mislim da rade sjajno. I uživao sam ih gledati
tako izbliza na ekranu. Ali oni nikada nisu imali što za
reći u političkom smislu, to nije bila njihova priča. Njihova je priča
bio isključivo rock’n’roll, priča o ljudskim
emocijama i srcima. O tome da se bude mladi i buntovan.
RITAM: Možete li
prokomentirati koliko je stanje danas različito od protesta u vrijeme
vijetnamskog rata?
YOUNG: Sve je to jedan veliki rat! Razvili smo osim pogibeljnijih
sredstava za ratovanje i suptilnije načine, ali rat je uvijek bio tu.
No, velika je razlika u reakciji javnosti jer sada nema novačenja;
današnja djeca i studenti nisu toliko ugroženi kao onda.
Mediji su danas puno veće sredstvo vlade i jače udaraju na dobar ukus i
osjećaje. To je zbunjujujuće. Mediji su prvo bili puni nformacija o
Saddamu Husseinu i Iraku, o oružju za moasovna uništenja,
onda su krenuli s najavama rata... Kao da tretiraju novi film, kao da
predstavljaju novi proizvod. Krajem 2001. odjednom su se počele
pojavljivati vijesto o Iraku, o nafti, o oružju, doslovno iz ničega.
Skoro da se nije ni znalo za Irak prije deset godina. To je čisti
primjer marketinga rata.
RITAM: Zanimljivo je da
je publika u mjetsima mkoje podržavaju Busha dolazila na
vaše koncerte, pjevala s vama stare pjesme, a onda bi se
razgnjevili kada biste počeli s anti-ratnim materijalom. Sve
to u filmu djeluje dosta ozbiljno. Kako ste se osjećali u tim trenucima?
YOUNG: Bilo je vrlo opasno i to ne bih više volio ponoviti.
Učinio sam to jednom i više ne bih. Mislim da smo imali
dosta sreće. Zbilja se dobro osjećam zbog činjenice da na sljedećoj
turneji više ne planiram pjevati te pjesme, nego
više intimistične i osobnije pjesme.
RITAM: No
nije vam žao?
YOUNG: Ne. Iza svega stojim i dalje i moj je stav jasan. Ali, ne želim
biti kao mediji i da ponavljam isti show zaredom i zaredom. To ljudi ne
bi više ni slušali. Kao što
više ne obraćaju ni pozornost na medije jer ako non stop
pišete o jednom te istom to prestaje biti važno.
RITAM: Ako je to sve
jedan te isti rat, vjerujete li još u hipijevske ideale i u
to da je taj rat moguče zaustaviti?
YOUNG: Vjerujem da ga je moguće zaustaviti i da sve kreće od
pojedinaca.
RITAM:
„Uncut“ tvrdi da ste jedan od najbogatijih
glazbenika. Je li to moguće?
YOUNG: To je sranje... Ne znam otkud im te gluposti. Koliko sma novca
zaradio od „Living With War“. Što sam
postigao? Zar misle da sam prodao milijune albuma? Prodao sam nekoliko
stotina tisuća albuma. Trebalo je potrošiti mnogo novca na
snimanje, a ja čak nemam sponozora. Ti ljudi su ludi i nemaju pojma o
čemu pričaju. Iako možda jesam bogatiji od nekih drugih glazbenika, ali
ja se bavim ovim poslom gotovo pedeset godina. A od nečega smo moja
obitelj i ja morali od nečega i živjeti. Ja imam milijune dolara iza
sebe jer kupujem što volim kupovati, volim zemlju, i jer
volim raditi ono što mi se sviđa. Ne štedim,
nemam nikakvu gotovinu.
RITAM: Lani ste objavili
18-minutnu epsku pjesmu „Ordinary People“ koja je
doista izvanredna, kao i cijeli album „Cherome Dreams
II“. U našem smo je magazinu proglasili pjesmom
godine...
YOUNG: Hvala, hvala.
RITAM: Možete
li malo prokomentirati kako je ona nastala i što ste imali
na umu kada ste je pisali.
YOUNG: Napisao sam je na brodu, ploveći od Kalifornije do Havaja. Put
je trajao šesnaest dana i ništa me nije smetalo.
Pisao sam je, ostavljao na krevetu i onda se kasnije opet vraćao.
RITAM: Jeste li bili
svjesni kako ste dobru pjesmu napisali budući da je godinama čekala da
bude objavljena?
YOUNG: Znao sam da je to posebna pjesma jer kada sam je snimio shvatio
sam da je toliko velika da ubija sav materijal oko sebe. Kada sam je
stavio među druge pjesme uništavala ih je kao DDT. Morao sam
pričekati dok ne napravim pjesme koje mogu stajati uz nju i mogu je
primjereno okružiti. Dugo vremena nisam imao takve pjesme.
RITAM: Svoje filmove
potpisujete kao Bernard Shakey. Pojavila su se nagađanja da se tako
potpisujete (shakey - treskav, op.a.), ako nije nezgodno o tome
pričati, zbog vašega oboljenja od epilepsije.
YOUNG: Teorija je jako dobra, ali nema veze. Vrlo je inventivna. Ha,
ha... To je zbog filmova koji
„tresu“.
RITAM: Sada ste u
šezdesetima, ali energije vam očito ne nedostaje.
Još možemo svašta od vas očekivati?
YOUNG: Svakako. Sada imam liječnika koji će mi omogućiti da poživim
još četrdeset godina kako bih stigao ostvariti sve svoje
planove. Zasad mogu biti sretan jer sam preživio.
RITAM: Što je
sljedeće na redu?
YOUNG: Film koji ću režirati, a govorit će o transportu, znanosti,
gorivu... O potrazi za ljudskim gorivom. To je obnavljanje snage
američkog sna.
EKSKLUZIVNO
