Film “Naslijeđeno zlo” redatelja Arija Astera koji upravo igra u hrvatskim kinima nastavlja ovogodišnji nevjerojatan niz dobrih horora (“Istrebljenje” i “Mjesto tišine”) i već vas u prvom kadru tako čvrsto prikuje za stolicu da vam do kraja filma ne pada na pamet zijevnuti.
Dok laganim pokretom kamera šeta po minijaturnim kućicama i sobicama što stanu među ljudske prste, a potom se približava sobici u kojoj spava mladić, jezivost pojačava prijeteća škripava zvučna kulisa.
Roditelji Steve i Annie (sjajno odabrani glumci Gabriel Byrne i Toni Collette) žive s dvoje djece, Charlie i Peterom, u baroknoj kući izvan grada. Nakon smrti bake, majčine majke mlada Charlie, djevojčica s mravinjastim crvenim gnijezdom na glavi, sve je odsutnija i pokazuje znakove opsjednutosti. No to zasad nitko od ukućana ne primjećuje – da njihov prostrani dom u debeloj šumi steže zlo koje očito dolazi od umrle poremećene bake čiji se duh sada preselio u Charlie.
Majka Annie za to vrijeme stvara cijeli mali svijet arhitektonskih čuda, detaljnih minijaturnih kućica i sobica u različitim fazama montaže i priprema se za nadolazeću izložbu u galeriji, no sve se mijenja kada malu Charlie pogodi užasna tragedija za koju je djelomično kriv njezin brat Peter. Zlo se sada seli iz mrtve kćeri u brata i majku, a polako se odmotava i klupko bakine tamne strane. Otac Steven pokušava biti glas razuma držeći da je njegovu ženu spopalo ludilo naslijeđeno od njezinih roditelja i da se ono polako sada prenosi i na sina. Njegova je uloga teška: pokušava spasiti krhotine obitelji i ujedno upravljati nad ženinom hipnotizirajućom histerijom.
I tu leži golema vrijednost ovog filma: unatoč sudarima nadnaravnih i klasičnih mitoloških scena, obiteljska drama ostaje čvrsto na nogama. Pa je tako možda i najsnažnija scena u filmu kad se Annie za večerom posvađa sa sinom Peterom, a u njezinoj žestokoj navali bijesa miješaju se i mržnja i ljubav i očaj.
“Naslijeđeno zlo” sjajno je režirana eskalacija terora i opsjednutosti koji su mnogi, ipak malo pretenciozno, nazvali Egzorcistom 21. stoljeća. Naime, ova simfonija užasa u samom finišu ipak sklizne s tračnica jednog čistog, dramaturški sjajno oblikovanog horora. Posljednjih deset minuta kao da je napisao neki drugi scenarist koji nije imao veze s ostatkom filma tako da finale djeluje kao neki uljez. Ali i takav, ovaj film pripada onoj klasi horora koje ćemo dugo pamtiti.
