Meduzin pogled spektakularna izložba u Arheološkom muzeju u Splitu, najteža dosad, s najmanjim brojem eksponata i s najvećim sarkofagom, prilagođena je i slijepim i slabovidnim osobama, tako da nitko ne može izbjeći ubojit pogled mitološke Meduze. Izložba je nastala u suradnji Arheološkog muzeja i Umjetničke akademije u Splitu, a njezin početak seže još u 2007. godinu, kada su tijekom gradnje Mosta dr. Franje Tuđmana preko rijeke Jadro u Solinu arheolozi na lokalitetu Ribnjak naišli na impresivan antički zid koji je služio kao brana, a sagrađen je od razbijenih dijelova sarkofaga i drugih antičkih građevina.
Razbijeni dijelovi spomenika bili su veliki izazov za konzervatorsko-restauratorsku struku, kojemu je ona uspješno odgovorila te su uspjeli dokumentirati i sačuvati ukupno 50 kamenih ulomaka i artefakata te ih ponovno spojiti u originalne spomenike. U vrtu Arheološkog muzeja, koji kao da je stvoren zbog njih, izloženo je odabranih 11 monumentalnih artefakata datiranih iz 3. i 4. stoljeća koji su svojom veličinom, izgledom i majstorstvom izrade oduševili arheologe i restauratore.
– Izložbeni postav ima samo 11 eksponata koji zajedno teže 37 tona. Meduzin pogled najteža je izložba koju smo dosad imali, ali ujedno je i jedna od najmanjih po broju eksponata i tu je početak dualnosti i dihotomije cijelog koncepta ove izložbe – kaže Jelena Jovanović, kustosica izložbe, koja nas je provela impresivnim vrtom Arheološkog muzeja u kojem je postavljen Meduzin pogled.
Naglašava kako je kontekst nalaza također jako bitan.
– Sarkofazi su najluksuzniji oblik nadgrobnih spomenika u antičkom svijetu, ali izvorni nalaz ovih spomenika nije bio na groblju ili u nekropoli, kao što je slučaj s ostalim sarkofazima u našem lapidariju, već su pronađeni u 37 metara dugoj i tri metra širokoj, vrlo ishitreno sagrađenoj strukturi. Slomljeni sarkofazi poslužili su kao građevinski materijal za branu preko rijeke Jadro i zaštitili su Salonu od poplava. Očito je bila riječ o hitnoj situaciji koja je prijetila istočnom dijelu grada. Pretpostavljamo da je bila tolika “frka” da su kao građevinski materijal uzimali sarkofage s obližnjih nekropola. Dakle, riječ je o reciklaži još u antičko doba i tu opet dolazimo do dualnosti. Oni su izvorno bili ovako reprezentativni, a onda su ugrađeni u branu gdje su imali sasvim različitu funkciju – kaže Jelena Jovanović, koja nas vodi izložbom “Meduzin pogled”, s inicijatorima izložbe koji su najzaslužniji za nju. Riječ je o Duji Ordulju, višem restauratoru konzervatoru Arheološkog muzeja, i Siniši Bizjaku, izvanrednom profesoru na Umjetničkoj akademiji u Splitu na Odjelu za restauraciju i konzervaciju. Okupili su multidisciplinarni tim stručnjaka te uz primjenu najsuvremenije tehnologije ovim povijesnim artefaktima vratili izvorni oblik i dostojanstvo.
– Kolege Ordulj i Bizjak i sami su sudjelovali u višegodišnjim iscrpnim, minucioznim konzervatorskim radovima. Ta restauracija je u prvom planu u odnosu na arheologiju. I tu je prisutna dualnost, arheologija ne može bez restauracije. Ovo je bio zajednički pothvat, prvenstveno restauratora, ali i arheologa. Restauratori su ti čarobnjaci koji omogućavaju da arheolozi putem svojih analiza dođu do stručnih, znanstvenih rezultata – kaže Jelena Jovanović.
Na rekonstruiranim spomenicima fascinira plejada mitoloških bića, a najintrigantnija među njima svakako je Meduza.
– Izložba se zove Meduzin pogled jer pozornost odmah plijene dvije markantne Meduze na najvećim sarkofazima dosad pronađenim u Saloni i rimskom svijetu. One su krasile nadgrobne spomenike u antičkom Rimu. Nadamo se da posjetitelje neće oslijepiti i skameniti jer su imale to apotropejsko značenje, odnosno svojim pogledom tjerale su zle duhove i omogućavale pokojnicima mir na drugom svijetu – smije se Jelena Jovanović.
Mitološka Meduza jedna je od triju sestara Gorgona i na većini prikaza predstavljena je kao čudovište sa spletom zmija oko kose i strašnim pogledom koji je prema legendama skamenjivao i ubijao smrtnike. Ovi elementi odražavaju vjerovanja, simboliku i estetske ideale ljudi koji su živjeli prije gotovo dva tisućljeća, a Meduza je dualna kao i cijela ova izložba: simbolizira zaštitu i strah, moć i nemoć, ljepotu i čudovišnost.
– Zamislimo mogućnost koju antički izvori ne spominju – susret slijepe osobe i Meduze? Što ako je moć Meduzina pogleda nemoćna pred slijepima? Odlučili smo u ovaj pothvat uključiti i slijepe i slabovidne osobe pa je ovo prvi u potpunosti inkluzivni postav Arheološkog muzeja u Splitu njima prilagođen. Od početka smo surađivali sa županijskom Udrugom slijepih i slabovidnih koji su nam dali niz životnih savjeta kako prilagoditi izložbu kako bi je i slijepi mogli što bolje doživjeti – kaže Jelena Jovanović.
Svi izlošci opremljeni su informativnim pločama s tekstovima na engleskom i hrvatskom, prevedenim na Brailleovo pismo, a na malim reljefima su izdvojeni najistaknutiji detalji sarkofaga čiji se i originali mogu opipati. Dodatno, izložba je opremljena audiovodičima za pametne telefone te “Foxy reader” alatima kao i 3D taktilnim prikazima, čime se slijepim i slabovidnim osobama pruža mogućnost da se pobliže upoznaju s impresivnim eksponatima i njihovim pričama.
A da je ovakav pristup bio pun pogodak, svjedoče i riječi Ivana Tokića, predsjednika županijske Udruge slijepih i slabovidnih.
– Slijepim osobama ovakvi sadržaji puno znače jer informacije ne možemo primiti vidom, nego trebamo kompenzaciju putem sluha i dodira. Stoga nam je jako drago što je izložba postala inkluzivna i nadamo se da će ovakvi projekti nastaviti rasti – kazao je Tokić, a kustosica Jelena Jovanović dodaje kako se otvara nova dimenzija interpretacije mita, potičući nas da promišljamo ne samo o prošlosti već i o našoj sposobnosti da je sagledamo, osjetimo i razumijemo na nov način.
– Ovaj je pothvat bio dugotrajan, ali i grandiozan, što se vidi po rezultatima. U brani su bili fragmenti koje su kolege razgradili, očistili i počeli spajati. Najteži spomenik na ovoj izložbi ima 9200 kg. Bilo je jako zahtjevno fragmentirane spomenike dovesti do ovoga stanja. U tim procesima koristili su 3D tehnologiju i umjetnu inteligenciju koja im je omogućila rekonstrukciju. Najveći sanduk sarkofaga u potpunosti je rekonstruiran. Napravljen je od prokoneškog mramora, mramora koji se nalazio na otočiću Prokonezu u Mramornom moru. Zamislite, netko je prije 1700 godina u Saloni bio platežno moćan da uveze taj mramor i da se u Saloni doradi sarkofag u filijalnim radionicama koje su postojale. Ovakvi sarkofazi onda su bili vrlo skupocjeni i impresivni te nisu tako česti. Kolege su spajajući ulomke rekonstruirali izgled cjelovitog sarkofaga. Rekonstrukcije su reverzibilne, kako i treba biti, ako se pronađe još neki fragment da se s lakoćom može ugraditi – kaže Jelena Jovanović, koja daljnje vodstvo kroz Meduzin pogled prepušta kolegama konzervatorima restauratorima.
Pitamo ih zašto je trebalo proći toliko puno vremena od otkrića ovih spomenika do njihova izlaganja.
– Prije svega moramo spomenuti kolegu Gorana Skelca koji je vodio zaštitno arheološko istraživanje na položaju Ribnjak u Solinu. Odmah se vidjelo da je riječ o izuzetnim primjercima antičke umjetnosti, spomenicima od mramora plus ostalim segmentima nadgrobne arhitekture izrađenima od lokalnog vapnenca. Ti mramori uvijek su nešto posebno jer u Hrvatskoj nalazišta nema, što znači da je taj materijal uvezen. Oni su nam pobudili posebno zanimanje, od mramora se izrađivao poseban segment spomenika, taj je materijal iznimno pogodan za klesanje i obradu i izradu finih ornamenata i imao je svoju cijenu. Nakon što su izvađeni iz zemlje, ti spomenici nisu izgledali ovako kao što ih vidimo na izložbi, bili su prekriveni debelim naslagama koji su rezultat višestoljetnog boravka pod zemljom, kao obrana od rijeke koja je u međuvremenu nanijela puno vapnenačkog materijala, tzv. sedre po njihovoj površini. Tadašnja generacija studenata Umjetničke akademije, Odjela za restauraciju i konzervaciju, radila je na čišćenju tih mramornih površina i nakon toga rezultati su bili fantastični, ali ti spomenici nisu imali svoje mjesto, nego su bili privremeno pohranjeni u jednom dijelu Salone, na području Manastirina, o kojemu također skrbi Arheološki muzej u Splitu. Tu je 36 tona mramora, nije se znalo gdje ćemo ga prezentirati i pohraniti i prolazile su godine. Zajedno s ravnateljem Arheološkog muzeja došli smo na ideju da probamo napraviti izložbu. Paradoks je bio što su praktički poganski spomenici jednim dijelom bili pohranjeni na kršćanskom groblju pa se potaknula ideja da ih prebacimo ovdje u Muzej. Uz spomenike koje su relativno cjeloviti, imali smo veliku količinu ulomaka od kojih smo uspjeli sastaviti najveći sarkofag koji je ikada pronađen na ovom području. Kada kažemo “fragment”, očekujemo nešto malo, a ovdje je svaki težak po nekoliko stotina kilograma – govori Siniša Bizjak.
Konzervatori su slagali spomenike poput izmiješanih “puzzli”, trebalo je odgonetnuti koji fragment kome pripada.
– Ti su spomenici bili fizički uništeni da bi se stvorio nasip, ali riječ je o kamenu i lomovi su ostali sačuvani tako da smo mogli odgonetnuti koji dio naliježe uz koji. Osim toga, nisu svi napravljeni od istog kamena. Što se tiče najvećeg sarkofaga, on nije cjelovit, nedostajalo ga je oko 60%. S kolegama arheolozima krenuli smo u rekonstrukciju nedostajućih dijelova i zahvaljujući brojnim suvremenim postupcima došli smo do izuzetnog spomenika – kaže Siniša Bizjak, a detalje kako složiti spomenik za koji nitko ne zna kako je izgledao otkrio nam je Duje Ordulj.
– Taj najveći sanduk dobar je primjer multidisciplinarnosti jer angažirali smo velik broj različitih struka. Radi se o velikom sanduku koji ima oplošje veće od 18 kvadrata, a nedostaje ga 60%, što znači da smo 12 kvadrata trebali rekonstruirati. Prvo smo ulomke koje imamo stavili u kontekst da vidimo kako izgleda u prostoru. Poslužili smo se modernijim tehnologijama, fotogrametrijom. To je tehnologija koja uz pomoć fotografija ili videa i uz pomoć softvera može napraviti 3D model. Dobili smo digitalnu sliku i to nam je omogućilo da odredimo redoslijed radova, na koji ćemo način spajati fragmente. Poslije spajanja ustanovili smo da te praznine rade veliku distrakciju spomeniku te ga nje teško doživjeti i nekome tko nije iz struke dočarati što znači. Bočne strane bile su cjelovite, ali trebalo je rekonstruirati sredinu. Zbog velike površine klasične su metode nezahvalne pa smo se odlučili opet vratiti “digitali”. Skenirali smo dijelove koje smo složili i upustili se u 3D program koji se u filmskoj industriji koristi za animaciju likova i virtualnih svjetova. Pratili smo analogije sličnih sarkofaga jer iako je najveći, njegova likovnost nije originalna. Imamo Meduze, Viktorije, erote u sredini i portrete, to je scenografija koja se pojavljuje i na drugim sarkofazima. Kada smo bili zadovoljni digitalnom modelacijom, odlučili smo je strojno izraditi u umjetnoj masi koju ćemo lako zamijeniti pronađe li se original. Sve je reverzibilno, mi svojom intervencijom nismo pečatirali spomenik, već smo ostavili za budućnost nama, ili nekome drugome, da nastavi posao – objasnio nam je Duje Ordulj.
Osim najvećeg, imaju i najteži spomenik u Arheološkom muzeju, težak 10 tona, a to je poklopac s prikazom tugujućih erota, koji je bio i najcjelovitiji. Tu je i jedan sarkofag sa sve četiri ukrašene strane s povorkom erota, za koji kustosica kaže da je “najposebniji”.
– Bili smo gotovo sigurni da je riječ o prekrasno sačuvanom primjeru antičkog sarkofaga, ali neki detalji bili su nam sumnjivi pa smo napravili analize mramora i dokazali da je riječ o izvanredno napravljenoj replici, koja je znatno jeftinija od originala antičkog sarkofaga. Vizualno je bilo nemoguće primijetiti razliku, bilo je to moguće tek kemijskom analizom – objašnjava Siniša Bizjak.
Akademik Nenad Cambi, bard hrvatske arheologije specijaliziran za antičke sarkofage, otkriće na iskopima temelja mosta u Solinu nazvao je “gotovo senzacionalnim”.
– Svi ovi golemi sarkofazi dokaz su znatnog bogatstva salonitanske klijentele, koja je tražila visoku kvalitetu – navodi dr. Cambi, koji je na otvaranju izložbe istaknuo kako se radi o reprezentativnim primjercima.
– Nažalost, ne znamo kome su ti sarkofazi pripadali jer nisu sačuvani natpisi. Grobna parcela na kojoj su se nalazili sarkofazi vjerojatno je bila privatna, a neobično velike dimenzije i golema unutrašnja zapremina upozoravaju da su takvi sarkofazi mogli poslužiti kao obiteljske kosturnice u kojima je, osim vlasnika, bilo i drugih pokojnika. Nadamo se da će se daljnjim istraživanjima, kako se radovi u Solinu nastavljaju, otkriti više informacija, uključujući natpise koji bi mogli povezati ova nalazišta s nekim specifičnim osobama – poručio je akademik Cambi.
Otvori KEKS Pay
