Mi smo nešto poput folk-benda, ali volimo i psihodeliju – rekao je na pozornici šibenske Tvrđave sv. Mihovila Robert Plant, govoreći o sastavu s kojim je u ponedjeljak na tom čudesnom mjestu održao treći uzastopni koncert.
Publika dobnog raspona od barem jedne male bebe u majčinom naručju pa do mnogih Plantovih vršnjaka bila je oduševljena, upijala je svaku njegovu riječ i svaku pjesmu. A on, jedan od posljednjih bogova rock and rolla koji hodaju zemljom, bio je, baš kao pravi Englez, decentan, često samoironičan, a opet i mediteranski prisan, razdragan i povrh svega – zahvalan. Zahvalan što još uvijek postoji na Zemlji i pjeva pod zvjezdanim nebom, zahvalan za srdačnu podršku i ljubav koju dobiva i koja mu se s tribina vraća, zahvalan na ljepoti ambijenta.
Naravno da velike zvijezde s velikim i dugim iskustvom života na sceni znaju podilaziti svakoj publici u svakom kutku svijeta. Ali, imam i ja ponešto iskustva s ove strane pozornice i tvrdim: to nije bila hinjena kurtoazija, to nije bilo ispunjavanje norme i samo jedna u nizu gaža. Pamtit ćemo dugo tu večer svi mi koji smo bili s Plantom na svetom Mihovilu, ali pamtit će je i on.
Riječi zahvale koje je na kraju uputio organizatorima (agencija LAA i Tvrđava kulture Šibenik) i čitavoj ekipi koja se brinula o svakom detalju, a osobito o savršenom zvuku, bile su iskrene, kao i njegovo obećanje: vidjet ćemo se mi ovdje opet.
Možda je tkogod na koncert i zalutao misleći da će doživjeti raspamećivanje stadionskog tipa zvučnim zidom koji vas udara poput kamiona i glasom pjevača kojem nije bilo premca i čije vokalne bravure i divlja sirova snaga još uvijek žive sačuvane na tolikim antologijskim snimkama. Ništa od toga. Led Zeppelin odavno ne postoji, a Robert Plant već desetljećima traje i širi mirnu, ponekad gotovo meditativnu energiju drevnog druida i barda, koji srče polako sa samog vrela života i mudrosti. Nismo raspamećeni otišli u mrak, nego smo se u najkraću noć na sve strane razišli osnaženi, raznježeni i razdragani, svjetlucavi poput ivanjskih krijesnica, poput one ekipe iz Vrgorca s kojom smo kasnije razmjenjivali dojmove na opustjeloj benzinskoj pumpi.
Pretposljednji pozdrav prije rastanka, s obećanjem o ponovnom susretu kojem se svi nadamo, bila je pjesma "Going to California". Koliko simbolike koja kao da je baš za tu večer i za to mjesto ispisana.
Nakon dana i godina uz ženu bez nježnosti, popušenih zaliha (zna se čega) i ispijenog vina, ispražnjeno i bolno srce kreće u potragu. Svoju "kraljicu bez kralja za koju kažu da svira gitaru, plače i pjeva la-la-la-la..." Plant je imao uz sebe u predivnom eteričnom liku i glasu Suzi Dian. Koja svira i harmoniku.
Legenda kaže da je band Saving Grace, s kojim već dulje vrijeme surađuje i po kojem je nazvan njegov posljednji prošle godine objavljen studijski album, Plant okupio po pubovima duboke engleske provincije, tamo negdje na granici s Walesom. Tako i zvuče Tony Kelsey (gitare), Matt Worley (gitare i drugi žičani instrumenti, osobito mandolina), Oli Jefferson (bubnjevi i udaraljke) te Barney Morse-Brown čije violončelo, uz malu pomoć elektronike, učas zna postati upravo mašina za spominjanu psihodeliju.
Plant se s tom sjajnom ekipom zapravo vratio izvorima koji su nadahnjivali i Pagea i Led Zeppelin. Da, to je i američki blues, ali to je osobito jedinstvena višestoljetna tradicija engleske pjesme, s još dubljim slojevima drevnih keltskih balada.
Rekao je Plant ponešto o tome kad se, kao, pokušavao prisjetiti koliko je stara pjesma "As I Roved Out".
Je li to bilo sedamdesetih? – pita on.
Ja bih prije rekla da su to osamdesete ili devedesete. I to osamnaestog stoljeća – odgovara Dian.
Iznevjerene čežnje, prijevara, magla, slomljeno srce... sve to nerijetko i bez nade, ali uvijek s pronalaženjem ljepote i nove snage čak i na dnu najdubljeg očaja.
Dobra dva sata trajala je čarolija. Pustio je tu i tamo Robert Plant svoj glas, kao kada stari lav rikne tek toliko da mladunčad i samog sebe podsjeti na davne dane i silu koja mu je kostima. Ali njegova karizma više nije u rici. Ne treba on više obožavatelje. Treba dobro društvo dobrih ljudi za dobru glazbu i dobar život.
Ako niste bili u tom društvu, neće vam ništa značiti nabrajanje pjesama. Sljedeći put dođite.
Stojim na brežuljku svoje planine snova i govorim sebi da nije tako teško kao što se čini – otpjevao je Plant. i nije morao do Kalifornije. Ta planina snova bila je, koprenom magije ogrnuta, jedna hrid i tvrđava iznad Šibenika.
Otvori KEKS Pay
