Jednom na godinu u ljupki i sve usamljeniji Lukovdol, rodno mjesto amblematskog pjesnika hrvatskog antifašizma Ivana Gorana Kovačića, sliju se autobusi i osobni automobili registarskih oznaka iz cijele zemlje. Dana 21. ožujka u lukovdolskom se, ne tako davno raskošno obnovljenom Domu kulture neki od uvaženijih hrvatskih pjesnikinja ili pjesnika ovjenča pravim pravcatim skupocjenim vijencem, radom sjajnog kipara Vojina Bakića, a nagradu Goran za mlade pjesnike dobije pjesnikinja ili pjesnik do tridesete godine života. Sve to zabilježi kamera javne televizije, jer one privatne se u Lukovdolu ne pojavljuju. Suvremena poezija izvan je njihove medijske misije.
Tu i tamo ukaže se u srcu uspavanog Gorskog kotara i pokoja novinarska ekipa, a mjesta u prvom redu, u pravilu rezervirana za političare s nacionalne razine, ostaju prazna. Uostalom, od vremena ministra kulture Stipe Šuvara u Lukovdolu se, koliko pamtim, nije pojavio nijedan ministar kulture. Tužnu tradiciju jednog je proljeća, kada je laureat bio iznimni pjesnik Petar Gudelj, prekinuo tek građanin predsjednik Ivo Josipović. Svi koji pohode Lukovdol 21. ožujka, obavezno posjete i zanimljivi, neveliki Muzej Ivana Gorana Kovačića smješten u njegovoj rodnoj kući koji djeluje u sklopu Hrvatskog povijesnog muzeja. I prima posjete cijele godine. Nisu masovni, ali ih ima. Pogotovo iz škola. Ime Ivana Gorana Kovačića čiji su djelomični posmrtni ostaci našli mir sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća u podnožju piščeva spomenika uz pomalo zapušteni amfiteatar nije zaboravljeno. Nikako. Ali činjenica jest da život u Lukovdolu zamire. Još prije koju godinu u tom su prelijepom mjestašcu uronjenom u nedirnutu prirodu bila čak dva kafića. A danas nema više ni jednoga. Doduše, pošta je otvorena dva sata svaki radni dan. A i to je nešto, tješe se Lukovdolke i Lukovdolci kojima pjesnici očito dolaze prerijetko..
