O mladoj slikarici Mihaeli Rašici pisali smo prije koju godinu kad je 2023., friško nakon diplome na ALU u Zagrebu, kao najmlađa izlagala na sedmom Bijenalu slikarstva uz bok velikanima poput Zlatka Kesera i Mire Vuce. Za oko su nam zapele tada dvije njene izložene slike iz ciklusa "Gozba!", kojima je i diplomirala na Nastavničkom odsjeku ALU, a ideja iza njih bila je 'tihi život stvari', što je sintagma kojom si je katkad sažeto pokušavala objasniti o čemu se tu radi. Bilo joj je, govorila je tada, smiješno vidjeti svoje ime i svoju sliku u edukativnoj knjižici o Bijenalu za djecu kao primjer na kojem djeca gledaju i uče jer do tada njene slike bile su nešto što stoji u kutu njene radne sobe, a izložbeni prostor HDLU djelovao joj je kao dalek san.
No lagano se ostvaruje naša pretpostavka da je pred njom velika karijera pa je za svoj rad upravo primila godišnju nagradu HDLU u kategoriji najboljeg mladog umjetnika i mnogo se toga od te 2023. slikarski promijenilo.
– U međuvremenu sam upisala dodatan "master"(diplomski) u trajanju od jedne godine na Slikarskom odsjeku, u klasi profesora Matka Vekića, gdje sam se prilično oslobodila dotad čvrstog crteža i počela biti manje zaokupljena doslovnim narativom, a više slikarskim narativom. Tamo sam upoznala i puno novih dragih ljudi, kolega i kolegica – kazala nam je pa o nagradi HDLU dodala:
– Tu nagradu doživjela sam kao jako lijep poticaj da i dalje radim to što radim. Znate, u umjetnički proces jako je lako zadubiti se, pa se i u njemu osamiti, tako da je lijepo s vremena na vrijeme osjetiti da vaš rad prate i podržavaju i drugi.
Trenutačno, kaže, atelje dijeli s kolegicama slikaricama i priprema izložbu "Nebo iznad Dubrovnika", koju će ponovno pokazati i u Zagrebu, u ožujku u galeriji Kolekcionart. Riječ je o izložbi koju smo lani imali priliku vidjeti u Galeriji Dulčić Masle Pulitika, 13 njenih radova nastalih 2024. i 2025. godine na kojima se izmjenjuju prizori osobnih uspomena, dubrovačkih mjesta i kolektivnih sjećanja na djetinjstvo u rodnom joj gradu.
Zanimljivo je da se ova Dubrovkinja u djetinjstvu nije kretala u okolini u kojoj je slikarstvo ''najnormalniji'' odabir karijere. Njezini roditelji nisu iz umjetničkih struka, a nisu bili ni roditelji njezinih bližih prijatelja, tako da se na likovnu umjetnost gledalo kao na neki oblik lijepe, ali neozbiljne aktivnosti.
Što se tiče njezinih slikarskih početaka, ne sjeća se činjenice tipa što je prvo nacrtala, a tek se u osnovnoj školi, dakle dosta kasno, susrela s temperama, koje su momentalno nadvladale olovke i drvene bojice, kojima je dotad radila.
– Moj prvi susret s osobom koja je po zvanju slikar bio je susret s Josipom Pinom Trostmannom, kod kojega sam s još nekoliko srednjoškolaca vikendom odlazila crtati i slikati po promatranju, listati monografije Bonnarda, Vuillarda, Matissea, Dulčića... On je definitivno bio prvi koji je utjecao na mene i naučio me mnoga znanja. Možda sam se negdje u podsvijesti uvijek i nadala da ću postati slikaricom, ali tek u tom ateljeu naučila sam što to zapravo znači – kazala je Rašica pa nastavila o svojim uzorima:
– Kod Trostmanna smo učili o Degasu i Vuillardu kao dobrim crtačima, a u boji, zaigranosti, hrabrosti ili, kako je profesor govorio, ''ludosti'', divili smo se Matisseu i Bonnardu. I dalje ih sve volim, ali ukus se prirodno i linearno razvio do stvari koje su malo više divlje, do ekspresionista Noldea, Kirchnera, Jamesa Ensora i Paule Modersohn Becker, a katkad učim i od art bruta, marginalne i dječje umjetnosti.
Što se tiče života od slikarstva u Hrvatskoj, slikarima je to uvijek tabu-tema, ali kad smo razgovarali prije koju godinu, rekla je da bi se možda i moglo, ali sa stalnom adresom u Hrvatskoj, a kontaktima ostvarenim u inozemstvu. Uvijek su tu i slikarske rezidencije, na kojima se mogu stjecati iskustva u inozemstvu pa zahvaljujući tim iskustvima, tko zna, možda će, kazala je svojedobno, jednog dana biti pametnija pri donošenju životnih odluka o daljnjoj karijeri, iako nije joj odbojna ideja ostanka u domovini.
– O inozemnoj sceni imam samo informacije koje sam dobila od kolega i profesora, a koje su djelomično podložne i subjektivnim doživljajima. Koji je grad centar umjetnosti i što je nekom umjetniku najbolja platforma za razvijanje, ne mora za svakoga biti nužno ista kategorija. Nekome treba tišina, nekome buka, nekome planina, nekome more. Kamo ću ja, ne znam. Zasad mi je dobro na relaciji Zagreb – Dubrovnik – kazala nam je i dodala da je za nju ALU Zagreb bilo i jest najbolje mjesto za osobni umjetnički razvitak. Hrvatska ima povijest sjajnih umjetnika, a profesori na ALU, barem oni s kojima se ona susretala, nastavljaju podučavati na tim temeljima.
Otvori KEKS Pay
