Pomalo u sjeni (crtačkih) giganata tridesetih godina – Raymonda, Fostera i Hogartha – stoji Milton Caniff, i sam jedan od (tek naknadno priznatih) giganata stripa. Tvorac je "Terryja i pirata" (1934. – 1946.) i "Stevea Canyona" (1947. – 1977.), vrlo reprezentativnih i iznimno popularnih pustolovnih stripova te epohe.
"Terry i pirati" jedan su od najcjenjenijih pustolovnih stripova nastalih tridesetih godina prošlog stoljeća.
Svoj kreativni vrhunac strip je postigao upravo u završnim godinama rada Miltona Caniffa. On će po isteku ugovora 1946. napustiti rad na stripu, jer nije imao autorsko pravo koje je pripadalo distributeru, pa je osmislio novi strip "Steve Canyon" te je na njemu radio do smrti. Nakon Caniffova odlaska, "Terryja" je od 1947. do ukidanja 1973. godine rutinski preuzeo solidni autor George Wunder, ali strip više nije dosezao raniji uspjeh.
Strip je nastao na poticaj kapetana Josepha Pattersona, urednika Chicago Tribune New York News Syndicatea, koji je zamijetio Caniffa dok je radio svoj prvi strip "Dickie Dare". Patterson je predložio da Caniff za njegovu agenciju osmisli dalekoistočnu, egzotičnu temu smještenu u Kini ili tadašnjoj francuskoj Indokini koja će se temeljiti na piratima te ljubavnim zapletima i romansama.
Radnja stripa započinje dolaskom mladog Terryja Leeja u Kinu, s mapom koju mu je ostavio djed, a koja vodi do rudnika zlata skrivenog u toj egzotičnoj zemlji. U pratnji mu je bio snažni prijatelj i zaštitnik novinar Pat Ryan. U potrazi za blagom pridružio im se prevoditelj i lokalni vodič George Webster Confucius zvan Connie, te lijepa Dale Scott i njen otac Ol' Pop. U skladu s naslovom stripa, tu su i zlikovci, riječni pirati, predvođeni zloglasnim Kinezom Poppy Joeom. U nastavku pustolovina Terry i Pat će se sukobljavati i s drugim prilično opakim protivnicima i zločincima: banditima, krijumčarima, lopovima i prevarantima svake vrste. Usput im se pridružio Big Stoop, nijemi div mongolskog podrijetla, koji će ih početi pratiti u njihovim pustolovinama. Uskoro susreću i Burmu, lošu damu zlatnog srca. No najupečatljiviji i najopasniji protivnik od svih likova bila je zavodljiva žena, predvodnica kineskih pirata, egzotična ljepotica Dragon Lady koja će obilježiti strip jednako kao i noseći junaci. Caniff je iz epizode u epizodu koje su se nastavljale jedna za drugom dopustio da Terry odraste u zgodnog mladića koji će početi flertati s mladim damama koje susreće na svom putu. Za razliku od drugih svojih stripova, Caniff se ovdje nije ustručavao od unošenja doze blage erotičnosti u muško-ženske odnose što je dodatno doprinijelo privlačnosti stripa.
Kad su Japanci zaratili s Amerikom, Terry i njegovi prijatelji zatekli su se u središtu ratnih aktivnosti. Pat Ryan pridružio se mornarici, Connie kineskom pokretu otpora, a Terry pomorskim zrakoplovcima. Letenju ga uči još jedan upečatljiv lik, Philip Cohran, a u zrakoplovu mu društvo pravi mladić najšireg osmijeha Charles C., poznat kao Hotshot Charlie. Povremeno se u pustolovinama pojavljuje zavodljiva Dragon Lady, koja vodi svoj rat protiv Japanaca, ali uvijek na granici zakona.
U početku je Caniffov crtež perom bio gotovo karikaturalan, ali se relativno brzo razvio u realističnu formu, postao karakteristično stiliziran i ubrzo stekao brojne sljedbenike u svijetu koji su u njemu pronašli svoj uzor. U najzrelijem dijelu svoje karijere Caniff je gotovo isključivo koristio kist.
Ta nova tehnika zapravo je jednostavna: u prirodi nema linija. Sjene i rubovi predmeta i objekata određene su kontrastnim bojama i teksturom. Sve u prirodi daje sjenu, a dijelovi većine stvari su u sjeni, s raznim stupnjem gradacije i nijansom crne. U dnevnim pasicama imamo samo dvije "boje" – bijelu i crnu. Caniff je koristio crnu za sjene. Do tada je većina umjetnika crnu koristila kao boju: lik je imao crne hlače ili vestu. U Caniffovu stripu uglavnom imamo samo svjetlo i sjenu.
Razvijajući osebujan impresionistički chiaroscuro u svojim stripovima, Caniff je zaslužio naziv Rembrandta stripa postavši uzorom mnogim drugim ilustratorima diljem svijeta.
Prema njegovu svjedočenju, najveći utjecaj na evoluciju i sazrijevanje njegova crtačkog stila imao je njegov prijatelj, crtač Noel Sickles (crtao je zrakoplovni strip "Scorchy Smith"), s kojim je u početku dijelio studio.
Miltona Caniffa krasila je izuzetna stilistička preciznost i izvanredna vizualna efektnost, a ono što ga odlikuje je grafička perfekcija u crnom i bijelom, katkad namjerno statična radi bolje usredotočenosti na likove, po čemu se razlikuje od Hogartha i njegove kinetičnosti prizora, a bliži ilustrativnosti fosterovskog stripa. Uz to je u neočekivanim matricama komponirao pojedinačne kadrove, ali i cijele nizove, pri čemu je, ipak, ta njegova dinamičnost često ostajala u sjeni njegova grafičkog manirizma. Priznanje za njegovu grafičku virtuoznost stiglo je sa zakašnjenjem – trebalo je nekoliko desetljeća da se prepozna njegova posebnost i inovativnost, posebno zasjenjena uporabom kista u jednoj boji. Nije lako komponirati s jednom jedinom "notom", no Caniffu je i to uspijevalo.
Tomu je najviše doprinijela snaga njegova vizualnog izraza. Njegovo efektno kontrapunktiranje crnim i bijelim tonovima moglo bi se smatrati završnim akordom stila koji je karakterističan za klasični pustolovni strip.
Milton Caniff bio je i sjajan pripovjedač. Ni kod jednog drugog autora ne susrećemo tako funkcionalnu ravnotežu, štoviše stapanje i prožimanje između teksta i crteža, likova i dijaloga, drame i ironije.
U svom univerzalnom grafizmu istinski je majstor i grafičke karakterizacije. Način na koji Caniff vizualno uobličava svoju narativnu arhitekturu još je efektniji, u strip-umjetnosti nema premca njegovu kontrastiranju crno-bijelih elemenata koje je podređeno dramskoj biti radnje. Baroknost crteža potpuno je izostala, a ako ponegdje i postoji, svedena je na smislene poteze kistom. Lekcija je to koju je najbolje izučio i još izrazitije upotrijebio Hugo Pratt (pogotovo u stripu "Corto Maltese"), a usvojili su je i mnogi drugi autori.
Strip "Terry i pirati" naši su čitatelji mogli pratiti gotovo od nastanka. To je bio jedan od značajnijih stripova u beogradskom Mika Mišu u drugoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća. Poslije Drugog svjetskog rata jedan od najpopularnijih naslova u svijetu, kod nas nije objavljen ni u jednom magazinu, novinama ili časopisu. Razlog nije bio u promjeni autora (preuzeo je George Wunder) jer je istu sudbinu doživio i novi Caniffov uradak "Steve Canyon". I ovaj strip, poput većine drugih koje je distribuirala agencija Chicago Tribune–N.Y. News Services, izlazio je kontinuirano u šest dnevnih pasica tijekom tjedna, uz posebnu nedjeljnu stranicu. Pasice i stranica u pravilu su bile različitog formata pa je objava u magazinskoj formi zahtijevala preformatiranje i ispuštanje pojedinih prizora. Urednici su rijetko pristajali na takvo rješenje pa su mnogi stripovi, inače vrlo popularni u svijetu, kod nas manje objavljivani. Osim toga, sadržaj priča "Terryja" bio je prema komunističkoj ideologiji previše "američki" promidžben. Puno godina poslije, "Steve Canyon" ipak je došao do naših čitatelja zahvaljujući Strip artu (staro izdanje), Stripoteci i Dečjim novinama (Biblioteka nostalgija).
Otvori KEKS Pay
