Tko je bila Marija Magdalena i zašto lik ove biblijske žene i danas, nakon dvije tisuće godina kršćanstva, svojom posebnošću zaokuplja našu pozornost. Neki je vide kao “feminističku ikonu”, kao sveticu “pop-zvijezdu”, a neki je čak proglašavaju “hit djevojkom XXI. stoljeća”. Ambivalentan pristup o ulozi lijepe žene iz Magdale u životu Isusa Krista bio je i ostao predmetom mnogih disputa u kojima su se prezentirali argumenti suprotstavljenih stajališta, ponajprije onih teologa i povjesničara religije. U kojoj je mjeri Magdalenin lik mogao proizvesti odjek izvan ovakvih rasprava, potvrđeno je nizom ostvarenja, od mjuzikla, rock-opere do filma. Među mnogim literarnim djelima posebnu je pozornost izazvao svjetski hit Dana Browna, roman “Da Vincijev kod”. Svojevrsna “priprema” za uspjeh ovog kontroverznog djela bile su također svjetski popularne knjige “Gnostička evanđelja “ Elaine Pagels, te posebno “Sveta krv - Sveti gral” autora Michaela Baigenta, Richarda Leigha i Henryja Lincolna. Veliki odjek Brownova romana otvorio je polemičko polje u kojem je nastala kontra knjiga Amy Welborn “Dekodirani Da Vincijev kod”.
Različitost pristupa Magdaleninu liku temelji se poglavito na tekstovima gnostičkih evanđelja, a što je u suprotnosti s četiri kanonska evanđelja Novoga zavjeta. O lijepoj ženi iz Magdale obično se govori kroz nekoliko profila njezine intrigantne prirode. Međutim, njezina se važnost potvrđuje upravo u Bibliji, u spomenutim kanonskim evanđeljima u kojima se ističu dva bitna događaja. Magdalena je prva posjetila Kristov grob te, vidjevši da je prazan, javila apostolima Radosnu vijest. Također, prva je žena kojoj se u vrtu ukazao uskrsli Krist. Ono što je bilo presudno za kvalificiranje Magdalenina lika kao prostitutke, bludnice, preljubnice posrnule žene, grešnice koja se pokajala, jest odluka pape Grgura Velikog da tri žene iz evanđelja, Mariju iz Magdale, Mariju iz Betanije i Grešnicu iz grada imenuje kao jednu osobu – Mariju Magdalenu. Okarakterizirana je kao prostitutka koja se pokajala. Koristeći fragment iz Evanđelja po Luki (Lk, 36 -39), Grgur Veliki je 591. godine u jednoj homiliji izrekao svoju interpretaciju evanđeoskog teksta. U njoj se među ostalim navodi kako je lijepa žena iz Magdale “žudjela zemaljskim očima, ali su sada iste izjedene suzama. Raspustila je svoju kosu da bi sakrila svoje lice, ali sada njezina kosa suši njezine suze. Izgovarala je ohole riječi svojim usnama, ali poljubivši noge Gospodinove, priljubljivala je svoje usne stopalima Otkupitelja. Za svaki užitak koji je imala za sebe, sada je dakle, prinosila žrtvu. Pretvorila je gomilu svojih zlodjela u vrline kako bi služila Gospodinu potpuno u pokajanju, onoliko dugo koliko je pogrešno prezirala Boga”.
Nakon neuspjelog pokušaja Fabera Stapulensisa u XVI. stoljeću, koji se zalagao za rehabilitiranje Marije Magdalene, tek će u drugoj polovini XX. stoljeća papa Pavao VI. skinuti epitet prostitutke s Marijina imena. Međutim, kontroverze oko ove intrigantne novozavjetne žene ostale su do danas. Magdalena je u umjetnosti tretirana kao preobraćena bludnica, što je autorima slika i skulptura davalo mogućnosti da svoju kreativnost izraze na onoj zavodljivoj i opasnoj granici koja ponekad zna preći u dopadljivu sentimentalnost, kao kod ranobaroknog talijanskog slikara Guida Renija ili u vulgarnu provokativnost, kakav je bio slučaj s Picassovom Magdalenom na crtežu “Raspeće” iz 1938. godine.
U odnosu na slikarske kompozicije, u skulpturi je razmjerno manje djela koja za temu imaju Mariju Magdalenu. Među tim rijetkim kiparskim ostvarenjima posebnu pozornost zaokuplja “Magdalena pokajnica” talijanskog neoklasiciste Antonija Canove. Bez sumnje nakon talijanskog renesansnog kipara Donatella i njegove “Magdalene” nitko nije tako umio izraziti kompleksnost ovog novozavjetnog lika kao što je to uradio Canova. Zanimljivo je napomenuti kako stanovitu paradoksalnost daje činjenica da je slavni umjetnik “poganske inspiracije” ostvario vrhunsko djelo kršćanske tematike. Skulptura “Magdalena pokajnica” prožeta je dubokom osjećajnošću. Uz svu idealizaciju oblika, kompozicija izražava nešto dirljivo ljudsko, a što ne nalazimo u savršenim obradama Canovinih Venera i Gracija. Ono što u formalnom smislu daje posebnost kiparevoj Magdaleni jest način kako je komponirano njezino tijelo. Grešnica je prikazana u opuštenom, klečećem položaju, na komadu grube stijene, s blago nagnutom glavom ožalošćenog lica. Iako su suvremenici prigovarali Canovi zbog nedostataka u prikazivanju, odnosno oblikovanju Magdalenine glave i izraza lica, po čemu, kako su smatrali, nije dosljedno proveden klasicistički ideal, upravo su ti “prigovori” ono što daje uvjerljivost umjetničkog izraza i emanira unutarnju snagu preobraćene bludnice. Kiparev neoklasicistički senzibilitet za profinjeno i lijepo te istančan smisao za mjeru karakteristični su i za ovo virtuozno izvedeno djelo. Suptilnost i senzualnost dovedeni su do paroksizma.
Posebnu ljepotu u izražajnosti imaju grešničine ruke otvorenih dlanova, položene na lijepa obnažena Magdalenina bedra. Pokajnica je sva predana stanju skrušene pobožnosti koje duboko proživljava. Rječitost njezinih otvorenih šaka sugerira iskrenu žalost za Mesijom i potpunu preobraćeničku predanost molitvi. Kao da “žena zlatnog srca” tim dojmljivo položenim rukama drži svoje nevidljivo duhovno čedo, mistični plod njezina istinskog preobraćenja. Uz lijevo Magdalenino koljeno nalazi se ljudska lubanja, mračni predmet njezine meditacije. Kosti mrtvačke glave savršeno su isklesane i uglačane kao bijela put pokajničinog tijela. Život u askezi i misao o smrti mistično su usklađeni. Magdalena je živa, premda je u svjetovnom smislu već umrla. Gusti pramenovi kose mekih uvojaka vijugaju prema njezinim diskretno prekrivenim grudima. Konopom vezanim u čvor opasala je svoju pokajničku opravu, koja samo što nije skliznula s grešnih grudi. Čini se kao da iza pokrivenog visokog čulno oblikovanog struka i moćnog boka još živi Magdalenin zatomljeni eros. Je li istančani kiparev senzibilitet ovim detaljem htio ukazati na bizarno prožimanje proživljenih užitaka sa samokažnjavanjem u askezi?
Posrnula žena iz evanđelja može se odreći svoje burne bludne prošlosti, ali se ne može odreći svoga tijela. Ono, tijelo, pamti sve zanose strasti, sve naslade puti. Neoklasicistički je majstor riješio ovaj problem mireći dva stanja: tijelo Magdalene pokajnice još uvijek je lijepo i privlačno i istovremeno hladno u živoj bjelini svoje mrtve mramorne puti. Karakter novozavjetnog lika dobio je adekvatan izraz u Canovinoj likovnoj interpretaciji. Tijelo se žrtvuje za slavu duše. Bludnica je preobraćena u sveticu.
Otvori KEKS Pay
