Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 44
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
PROMO

Lovro Japundžić kustos centralne izložbe u razgovoru s izvršnom producenticom Salona Martinom Miholić

Salon mladih
06.05.2024.
u 14:58

Lovro, što te inspiriralo da konceptualiziraš izložbu Pao sat u bunar?
Tematski okvir centralne izložbe 37. salona mladih nastao je prilično spontano. Naime, Natječaj za kustosa sljedećeg izdanja objavljen je vrlo rano, još u listopadu 2022. godine. Bilo mi je izazovno odabrati temu koja će me motivirati, a istovremeno i dalje biti relevantna u proljeće 2024. godine. Ubrzo sam shvatio da razmišljanja o nepredvidljivosti budućnosti, umjetničkim tokovima, ali i vlastitim interesima dijele jednu zajedničku krovnu temu - VRIJEME.

Kako bi opisao temu ovogodišnjeg Salona?
Centralna izložba bavi se problematikom percepcije vremena, naučene mjere koje koristimo za razumijevanje svijeta kojeg susrećemo. Iskustvo protoka vremena neodvojivo je od razmišljanja u vremenskim jedinicama, apstraktnim prostorima, kazaljkama i brojevima. Njima smo se prilagodili, rijetko propitujući u kojoj mjeri ove jedinice mogu odgovoriti na temporalnu kakofoniju planeta kojoj i sami pripadamo. Pao sat u bunar pokušaj je oslobađanja od nametnutih vremenskih okvira, osluškivanje glasova onih oko nas, ali i preispitivanja vlastite uloge u kaotičnom vremenu koje stalno iznova otkriva svoju sklonost ekscesu. Predstavljeni radovi pozivaju na otkrivanje zanemarenih odnosa s vremenom preispitujući odnos vlastitih i tuđih temporalnosti s kojima smo u svakodnevnoj interakciji.

Kako si odabrao ovaj naslov?
Gospodari vremena nemaju vidljivo lice, poput cara u dječjoj igri Care, care gospodare, koliko ima sati?. U ovoj igri, car je igračima okrenut leđima, a oni ga ispituju za vrijeme. Cilj je životinjskim skakutanjima približiti se caru i naposljetku preuzeti njegovu ulogu. Ako car na pitanje o vremenu odgovori „Pao sat u bunar", igrači se vraćaju na početak igre. Metaforika ove igre mi se svidjela i poslužila kao inspiracija za naslov budući da upravo svrgavanje autoriteta (normativnog vremena) te istraživanje novih početaka, smjerova i tokova vremena predstavljaju glavne tematske odrednice.

Po čemu je ovogodišnji Salon mladih drugačiji od dosadašnjih?
Ovogodišnji Salon mladih, uz bogat izložbeni program, donosi jednako tako ambiciozan popratni program. Galerija Ispod, odnosno podrumski prostor Meštrovićeva paviljona, postaje dno bunara, mjesto za eksperimentalne glazbene i izvedbene programe koji dodatno kontekstualiziraju temu nenormativnog toka vremena. Naglasak je na radovima kolektiva s nezavisne scene koji, kroz alternativne pedagogije, aktivno slušanje i kolaborativne koreografije, otvaraju prostor osjetilnog oblikovanja i usvajanja znanja.

Koji su to noviteti, smjerovi, koje iščitavaš kod najmlađe generacije umjetnika_ica?
Umjetnici mlađe generacije sve su više medijski neopterećeni, nerijetko se upuštaju u eksperimente koji nisu nužno vezani uz akademsko usmjerenje. Vidljivo je eksperimentiranje s novim tehnologijama pretežito u video i zvučnim radovima. U skulpturi primjećujem sklonost korištenju "siromašnih", pronađenih ili industrijskih materijala, dok je u slikarstvu prisutno kombiniranje tradicionalnih i suvremenih tehnika. Ono što je svima više-manje zajedničko jest izlazak u prostor i razmišljanje o različitim elementima koji zajedno tvore razvedene instalacije.

Na koji su sve način umjetnici pristupili temi vremena u svojim radovima?
Među tematskim preokupacijama vidljiv je fokus na intimnim narativima koji otkrivaju osobne anksioznosti, sanjarenja, euforične i disocijativne trenutke svakodnevice, koja poprima magične kvalitete. Dio predstavljenih radova bavi se iskrivljenim kronologijama, anakronizmima i nekonzistentnostima vremena kroz preklapanja stvarnih i izmišljenih memorija, pronađenih arhiva i medijskih manipulacija koje naglašavaju sve težu distinkciju između online i offline života. Neizostavna zabrinutost zbog ugroženih prirodnih resursa vidljiva je u radovima koji progovaraju o ciklusima prirode, devastaciji i regeneraciji, osluškivanju bioloških impulsa i kemijskih procesa koji svjedoče kako sve postoji kao neprekidna materijalizacija vremena koja su se u nekom trenutku dotaknula. Dio umjetnika okupiran je procesualnošću vlastitog rada kroz različite tretmane slikarske površine te eksperimentiranje sa sintetičkim i tehnološkim materijalima ili strojnim učenjem koje omogućava prijevod iz jednog medija u drugi.

Na koji način izložba reflektira ideju „vremenskog bunara“ u kontekstu digitalne ere, gdje su informacije, memorija i iskustva istodobno dostupna i preplavljena?
U ovom kontekstu istaknuo bih rad Andreja Drožđana, u kojem autor istražuje povezanost svojih i tuđih uspomena, koristeći sadržaj iz svakodnevnog života na koji nailazi u online i offline oblicima na raznim lokacijama ili internetskim platformama. Između pronađenih i vlastitih predmeta ili sjećanja, autor stvara poveznice, koristeći metode prijevoda, slučajnosti ili asocijacije. U instalaciju uključuje i audio rad sastavljen od rečenica preuzetih iz internetskih članaka, pop-up reklama, ali ponajviše iz statusa nasumičnih korisnika društvenih mreža poput Twittera ili Instagrama. Ovaj rad savršen je primjer ispreplitanja online i offline temporalnosti, pri čemu tuđa iskustva postaju alati za interpretaciju i reaktualizaciju vlastitih prošlosti. Ova preklapanja pokazuju kako osobni narativi, unatoč svim svojim partikularnostima, lako mogu postati javni i svačiji.

Kako koncept „izgubljenog vremena“ rezonira unutar radova izloženih unutar izložbe Pao sat u bunar, posebno u kontekstu suvremene kulture brzog tempa i stalne povezanosti?
Dio radova s izložbe bavi se upravo efemernim i neuhvatljivim vremenskim trenucima, svojevrsnim ekscesima koji su zbog svoje neproduktivnosti ugroženi brisanjem. Ove preokupacije vidljive su u fotografskoj seriji Davida Bakarića Mihaljevića koji naglašava magične trenutke introspekcije, naizgled banalne radnje koje ga odvode u disocijativna stanja nepredvidivog trajanja. Ova stanja mogu biti i dio kolektivnog iskustva, primjerice u kulturi clubbinga, obilježenoj kratkotrajnim i intenzivnim iskustvima koja ne ostavljaju opipljive tragove. Atmosferom noćnih provoda i mladenačkim otpuštanjem kontrole bavi se u svom radu fotograf Marko Zbodulja. Pokušaj zamrzavanja prolaznih euforija vidljiv je i u radu Anđele Zanki i Mie Maraković koje u dužem periodu međusobno razmjenjuju glasovne i video poruke. Njihovo čuvanje i bilježenje prerasta u osobni projekt, a sakupljeni zvučni i tekstualni materijali pretvoreni su u ambijentalnu instalaciju.

Kako izložba Pao sat u bunar potiče interaktivnost i angažman posjetitelja?
Instalacija Lovre Ivančića publiku pozicionira pred misteriozan stroj, skrivenu mehaničku ruku koja potiskivanjem organske tekstilne forme odgovara na tjelesne pokrete i gestikulirane emocije posjetitelja. U određenom trenutku, iz nepoznatog razloga, stroj mijenja odnos u odnosu na osobu koju promatra. Ova instalacija pokušaj je zamišljanja novih tehnologija u stanovima budućnosti te potencijala za uključivanje bioloških procesa u dizajn neposrednog okruženja. Angažman posjetitelja traži i rad Valerije Cerovec u kojem osmišlja narativ o Kukavici, mediju i samoukoj ornitologiji iz 1960-ih, pohranjen na stariji kompjuter u obliku digitalne baze podataka. Ovaj rad balansira narativne linije između stvarnosti i fikcije, te akademskog i znanstvenog istraživanja svijeta te intuitivnog i snolikog iskustva bivanja u njemu.

Služi li koncept Pao sat u bunar kao metafora za trenutno stanje u politici, kulturi, umjetnosti i društvu?
U 2022., kada sam raspisivao koncept izložbe, riječ „permakriza“ (engl. permacrisis) izabrana je za riječ godine prema britanskom Collins Dictionaryju. Ova riječ opisuje permanentan osjećaj nesigurnosti, zabrinutosti i hitnosti koji je zavladao u postpandemijskom svijetu obilježenom političkom prekarnošću i klimatskom krizom. Bacanje u bunar u mom izložbenom konceptu ne znači nužno odustajanje zbog nemogućnosti nošenja s krizom ili teretom vremena. Odnosno, možda to i znači, ali više shvaćeno u kontekstu odbacivanja retorike gospodarenja vremenom - ideologije konstantnog rasta, razvoja i kompeticije. Ova izložba poziv je na slobodan pad, u kojem hvatamo sve one koje smo isključivali iz dominantnih vremenskih tokova, a s kojima možemo zamišljati nesavršene, ali ujedno i bolje budućnosti.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije