”Da je barem svaki dan Božić”, filmska je floskula koju svake godine čujemo bar jednom u nekom od niza romantičnih božićnih filmova koji nas počinju napadati s malih ekrana već u studenom. No ove zime ta će vam rečenica, poput zagorjelih božićnih kolača, ostaviti gorak okus u ustima jer u kina diljem Hrvatske 1. prosinca stiže “Stric”. Film Andrije Mardešića i Davida Kapca teško je staviti u kalup – priča o obitelji koju zlokobni stric tjera da svakog dana “igraju” Božić dijelom je obiteljska drama, psihološki triler i horor, a dijelom najcrnja komedija. Frustrirajuće napet i nimalo predvidljiv, s fenomenalnom postavom koju čine Goran Bogdan, Ivana Roščić, Roko Sikavica i Miki Manojlović, “Stric” je u svakom slučaju jedan od najneobičnijih hrvatskih filmova koje smo ikada imali priliku gledati. Trenutačno osvaja svjetske festivale gdje je ovjenčan s desetak priznanja, a redatelje i scenariste Mardešića i Kapca ulovili smo dok su na Rome Independent Film Festivalu čekali projekciju svog filma koji će do kraja godine obići još i Haag, Bruxelles, Litvu i Beograd.
”Stric” je već proputovao niz festivala i zaradio ozbiljan broj priznanja. Što ste primijetili, kako publika na njega reagira?
Mardešić: Sva festivalska publika uglavnom reagira na isti način. Ili im se film jako, jako sviđa, ili budu ljuti! Takvi su ipak u manjini, ali ljudi znaju burno reagirati. Naljute se zbog kraja koji nisu očekivali ili ih frustrira ponašanje likova, koji u filmu ipak nisu superheroji, nisu Bruce Willis koji će uzeti pušku i riješiti stvar, već su normalni ljudi koji se konformistički pokoravaju jednom tiraninu. Odluče djelovati tako da će trpjeti. Iako su nam se mnogi čudili, čak i naši mentori na scenarističkim radionicama, mi mislimo da bi zapravo većina ljudi jednako reagirala u toj situaciji. To je ona banalnost zla o kojoj piše Hannah Arendt, kako pristajemo na zlo i kako tirani od nas rade to što rade. Jednostavno se nalaziš u situaciji koja je loša, ali se bojiš djelovati kako situacija ne bi postala gora.
Radnja se žestoko referira na Jugoslaviju 80-ih godina, a u filmu uz to ima dosta političkih konotacija vezanih za to razdoblje. Kako njih shvaća publika u različitim zemljama?
Mardešić: Mi nismo htjeli raditi politički film, ali imamo jedan citat koji volimo ponavljati kad nas ljudi to pitaju: “Bilo kakva vrsta umjetničkog čina je ujedno i politički čin.” Taj politički kontekst nije bio u prvom planu ali smo bili svjesni da bi se film mogao čitati i na taj način. U svakoj drugoj državi gdje smo bili netko je u tome uspio prepoznati nešto svoje, razne represivne režime, i prošle i sadašnje.
”Stric” na prvu djeluje poput žanrovskog filma, psihološkog trilera ili horora, no vrlo je slojevit i može ga se promatrati na više razina – posebno su odlično razrađeni obiteljski odnosi...
Kapac: Istina, ovaj film je zapravo spoj naših senzibiliteta, žanrova i filmova koje mi volimo i dosta ga je teško žanrovski odrediti. To možda zvuči kao floskula, ali baš je film kakav bismo mi voljeli gledati.
Mardešić: Neki će ga ljudi okarakterizirati kao psihološki triler ili horor, i to je sasvim legitimno. Ima onih kojima je zaista strašan i koji će se zgroziti, ali nama je film duhovit, mi ga vidimo kao neku vrstu crne komedije. Tema je teška i sve je pomalo apsurdno pa možemo to nazvati i satirom. No, iako je tu riječ o zbiru žanrova, ne mogu reći da smo mi “otkrili toplu vodu”. Mnogo filmova posljednjih godina je slično, da spomenemo primjerice “Parazita”, a takve filmove rade i Lanthimos, Hanneke...
Čini mi se da hrvatska publika na njega posebno dobro reagira jer je, baš zbog žanra, osvježenje na našoj sceni gdje takvih filmova i nema.
Mardešić: Da, publika u Hrvatskoj voli ga okarakterizirati kao žanrovski film. Mi s tim nemamo problema, zato što smatramo da se zapravo kroz bilo koju vrstu žanra može progovarati o bitnim temama. Primjerice, mi smo na Festivalu autorskog filma u Beogradu, koji njeguje arthouse film, u kategoriji pod nazivom “Sirovo”, koja je namijenjena baš za te filmove koji su ujedno i žanrovski i art filmovi. U konkurenciji smo tako s novim Cronenbergovim filmom, a prošle godine je u toj kategoriji bio i “Titane” koji je pobijedio na Cannesu. Naš film je bilo užasno teško prodati, recimo, na pitching radionicama, jer je na papiru ljudima bio jako zbunjujuć i nisu bili sigurni je li to žanrovski ili art-film. Tek kada je snimljen sve je postalo jasno! Na jednoj razini može se gledati kao žanrovski, pa smo tako bili i na festivalu horor-filma gdje smo odnijeli glavnu nagradu. To je prva razina. Ali postoji i druga razina na kojoj već film možemo vidjeti kao art-dramu o obiteljskim odnosima, alegoriju na razne represivne sisteme... Mi smo, zapravo, radeći film, krenuli upravo od obiteljskih odnosa. Motive s kojima smo krenuli izvukli smo iz naših obiteljskih odnosa i trauma koje nosi slavljenje Božića i gurnuli ih do ekstrema u grotesku.
Kapac: Sada su dosta moderni tzv. heightened genre filmovi, pogotovo u Americi. Mislim da je stvar u tome što žanrovski filmovi progovaraju o temama koje ljudi možda ne bi imali volje gledati u, primjerice, dramama. Oduvijek je blo tako, teške se teme puno lakše provlače kroz žanrovski film i publici ih je lakše probaviti kroz tu vrstu alegorije. Film je tako strukturiran da je gledateljima u početku sve neobično i često se smiju, gledaju to kao komediju. A u trenutku kada shvate što se zapravo događa, nastane muk. Kao da je netko isisao sav zrak iz kina.
Radite li već na nekom novom filmu i hoćete li ga ponovno raditi zajedno?
Mardešić: Da! Dobili smo već sredstva za razvoj scenarija, zajedno pišemo i pripremamo film i trebao bi biti spreman za prijavu za razvoj projekta nekad u veljači. Ništa zasad ne bismo otkrivali, još je malo prerano, ali mogu reći da neće biti slično ničemu što smo do sada radili. Imat će naš potpis, ali neće ići u smjeru “Strica”.
Kapac: Redatelj je zapravo prva publika filma i ponovno ćemo napraviti film kakav bismo i mi voljeli gledati. Zanimaju nas razne stvari, nemamo samo jedan ukus – pa i “Stric” je bio potpuno različit od svega što smo do sada napravili. Jedno je sigurno, nećemo biti dosadni i predvidljivi.
