Može se unaprijed reći da je izložbom “Prokleta posada” akademskog slikara Zlatana Vehabovića, koja se otvara 9. siječnja, zagrebačka Kuća za umjetnost i ljude Lauba pripremila pravu likovnu atrakciju. Lauba i njezin vlasnik Tomislav Kličko, profilirani kolekcionar i galerist, predstavlja uvijek birana imena, pa tako hvaljeni Vehabović nastavlja niz izložbi ponajboljih hrvatskih umjetnika mlade i mlađe generacije – Lovre Artukovića, Ivane Franke, Kristiana Kožula, Kristine Lenard, Brune Pogačnika, Viktora Popovića i Marka Tadića. To je Laubu, nastalu u sklopu tvrtke Filip Trade, i dovelo do nominacije za godišnju nagradu Europskog muzejskoga foruma, o čemu će se odlučivati u svibnju. A Vehaboviću je to druga samostalka koju mu priprema Lauba!
Devet priča o izolaciji
Kustosice Morana Matković i Vanja Žanko po običaju će razgovarajući s autorom na samom otvorenju izložbe otkriti posjetiteljima svijet kojeg Vehabović stvara slikama, prerađujući vidljive, skrivene i doživljene dimenzije stvarnosti koja ga trenutačno zaokuplja. Dio toga Vehabović otkriva i našim čitateljima:- Uporište je izložbe pjesma “My Donal” Irca Owena Handa – kaže Vehabović - Pjesma koju sam čuo novije je izvedbe, a govori s pozicije žene jednog kitolovca. Ona pjeva o svom mužu. Govori o njihovu odnosu. Zanimali su me ti izolirani životi – platformaši, kapetani brodova... Tri su žarišta priče. Prvo je ljubavni odnos. Potom je tu dio koji priči donosi romantično poimanje mora, avanturu. I naposljetku, tu je ideja heterotopije, Foucaultova ideja mjesta koje je izolirano i nije uvjetovano pravilima našeg življenja. Prema Foucaultu čak se i telefonski razgovor ubraja u to...Tu je život kitolovca okruženog morem i pravilima koja ne vrijede nigdje drugdje nego tamo. Temu izolacije i zatvaranja u svijet mašte koji zahtijeva drugačija pravila od onih koje živimo obradio sam u devet slika, ulja na platnu. Važan je dakako način na koji sam adresirao cijelu tu priču. Krajnje labavo. Handova je pjesma samo okidač. A ja se pokušavam uhvatiti u koštac s te tri ideje – govori Vehabović.
I slika i piše o slici
U koštac se sa svime time hvata i Klaudio Štefančić, kustos Galerije Galženica, koji će za vrijeme izložbe i nakon nje raditi kritički tekst o izložbi. Štefančić je vrstan kritičar, kaže Vehabović, onaj kojem vjerujem. Pa ipak, Vehabović slikama običava dodati i svoju, pisanu priču o slici, pazeći da promatrač ne odluta mimo teme. Sjajan je pripovjedač. Pitamo ga je li to zato što mu je zavičaj Bosna gdje su “rođeni pripovijedači” pravilo a ne rijetkost kao kod nas. Izbjegličko je dijete, sad mu je 31 godina, a s 12 je došao u Zagreb iz Banje Luke. Jedinac je. Završio je u Zagrebu ŠPUD, a potom i ALU kod prof. Kesera čije je znanje upio ali se i odmaknuo od njega u potrazi za vlastitim likovnim svijetom i izrazom. – Posrijedi je subjektivno istraživanje intime – kaže nam – i nije tako mračno kao što se vama čini. Melankolično je. Uvijek. To je stvar karaktera. A priča i nije zanimljiva ako nema drame u sebi. Takva je priča složenija i daje emocije koje se u meni, pa i u svakom pojedincu događaju – otkriva naš sugovornik.
Malo sam guglao njegove radove i zaključio da je rođena zvijezda. Zlatane, ostani u Hrvatskoj!