Veselo doba restauracije u Engleskoj nikad nije izgledalo ovako crno. Razvratnost, blato, vlaga, venerične bolesti svijet je manje poznatog pisca bludnih stihova grofa Johna Wilmota, miljenika Karla II. Kako je Wilmot odlazio iz krajnosti u krajnost i kad pije i kad stvara i kad j... jer se samo tada osjećao živim, kralj ga je bio prisiljen staviti u svoju nemilost.
Snimljen prema drami Stephena Jeffreysa (u kazalištu je Malkovich glumio Wilmota, a sada Karla II.), film ne skriva svoje korijene iako je zrnata mračna fotografija ispunjena dimom u službi približavanja stanja junaka, koji je živio po svojim nemogućim uvjetima života, destruktivnim odbijanjem svega dobroga što se za njega i iskorištavanje njegovih talenata u Engleskoj 17. stoljeća nudilo, vješto iskorišteno filmsko oružje.
Krupnjaci, uzvišeno recitiranje bilo na kazališnim daskama (Wilmotu je kazalište bilo kao droga) bilo u krčmi stil je tu, ali nema uvjerljivosti. Glavni problem je nemogućnost davanja odgovora na pitanje što je točno film želio reći. Iako na početku Wilmot u kameru govori ne želim vam se svidjeti sada, a još manje na kraju filma ispunjava se, ali ne jer ne odobravamo njegove razvratničke postupke, već stoga što se njegova glupost želi prikazati kao nešto uzvišeno, a u to je nemoguće povjerovati.
Deppa je, kako se čini, uloga privukla više zbog vanjske transformacije od zavodnika do raspadnuta sifilitičara, nego zbog unutarnjih motiva junaka koji je trovao samo sebe.
(Ju. H.)