Veselo doba restauracije u Engleskoj nikad nije izgledalo ovako crno. Razvratnost, blato, vlaga, venerične bolesti svijet je manje poznatog pisca bludnih stihova grofa Johna Wilmota, miljenika Karla II. Kako je Wilmot odlazio iz krajnosti u krajnost i kad pije i kad stvara i kad j... jer se samo tada osjećao živim, kralj ga je bio prisiljen staviti u svoju nemilost.
Snimljen prema drami Stephena Jeffreysa (u kazalištu je Malkovich glumio Wilmota, a sada Karla II.), film ne skriva svoje korijene iako je zrnata mračna fotografija ispunjena dimom u službi približavanja stanja junaka, koji je živio po svojim nemogućim uvjetima života, destruktivnim odbijanjem svega dobroga što se za njega i iskorištavanje njegovih talenata u Engleskoj 17. stoljeća nudilo, vješto iskorišteno filmsko oružje.
Krupnjaci, uzvišeno recitiranje bilo na kazališnim daskama (Wilmotu je kazalište bilo kao droga) bilo u krčmi stil je tu, ali nema uvjerljivosti. Glavni problem je nemogućnost davanja odgovora na pitanje što je točno film želio reći. Iako na početku Wilmot u kameru govori ne želim vam se svidjeti sada, a još manje na kraju filma ispunjava se, ali ne jer ne odobravamo njegove razvratničke postupke, već stoga što se njegova glupost želi prikazati kao nešto uzvišeno, a u to je nemoguće povjerovati.
Deppa je, kako se čini, uloga privukla više zbog vanjske transformacije od zavodnika do raspadnuta sifilitičara, nego zbog unutarnjih motiva junaka koji je trovao samo sebe.
(Ju. H.)
Otvori KEKS Pay
