Kažu da vas ništa ne može tako vratiti u prošlost kao pjesma i miris. Testirao sam tu tvrdnju na sebi i danima prebirao po omiljenim pjesmama listajući ih kao novčanice u novčaniku. I tako sam u svom vlastitom džuboksu zastao na 1976. Tada, kao šestogodišnjak, slušao sam Čobija. Hm, teško da me ijedna njegova pjesma danas može vratiti u djetinjstvo. Nema nikakve sličice, emocije, nostalgije... Godine 1979. kupio sam prvu singlicu Bijelog dugmeta "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac". Ni ta me pjesma nije vratila u prošlost jer ipak – Bijelo dugme sam ostao slušati sve do danas. A mirisi... oni su iščezli iz mog pamćenja, poput cigarete koja nestaje u dimu. Ali kad sam neki dan ugledao televizijski prilog o početku snimanja novog Winnetoua, teleportirao sam se u prošlost brzinom svjetlosti.
Bio sam tada u 2. razredu osnovne škole i živio u Donjem Miholjcu, na granici s Mađarskom. S balkona našeg stana pogled mi je pucao na kino, gotovo da sam mogao pročitati imena glumaca na filmskim plakatima. Bilo je bezbrižno ljeto i u velikom dvorištu igrali su se svi klinci iz okolnih stanova. Sjećam se Čabe, susjeda Mađara koji je uglavnom bio nezainteresiran za svijet, a mi smo svi htjeli biti njegovi prijatelji zbog njegove simpatične sestre. Vedran je bio najopakiji i s njim sam uvijek, indijanskim rječnikom, imao iskopane ratne sjekire. Tada smo se mi klinci dijelili na bruslijevce i vinetuovce. Bilo nas je pola-pola. Ja sam, naravno, bio vinetuovac. S time da su kod nas bile sve djevojčice i nas nekoliko dječaka, a bruslijevci su bili isključivo dječaci.
Jedne večeri u haustoru me dočekao Vedran s nunčakama. Mlatarao je njima poput obezglavljene muhe i ispuštao neke čudne kineske krikove. Glumio je Brucea Leeja i čudno me gledao. Ali toliko je nespretno mlatarao tim nunčakama da sam se uplašio da će se udariti i razbiti si glavu. Međutim, umjesto da udari sebe, udario je mene. Nunčake su mu nekako izletjele iz ruku i zabile mi se u čelo. Krv i plač su briznuli u isto vrijeme, a Vedran je pobjegao u živicu. Čak i tako krvav osjetio sam njegova dva oka kako uplašeno zure iz tame.
Nekoliko mjeseci poslije u kinu je igrao Winnetou. I to baš onaj film kad se on baca ispred Old Shatterhanda i tako ga spasi od strijele. Ali ta je strijela pogodila Winnetoua ravno u srce. I dok je Winnetou umirao na prijateljevim rukama, u meni je umirala dječačka nada u pravdu. Iz mog je idola istjecao život, a u meni je rastao bijes. Nisam mogao zaustaviti ni suze, ali ni mržnju prema nekome. Tada nisam znao tko je to, a kasnije sam saznao da se on zove – Karl May.
Uglavnom, prije nego što se "bacim" na njemačkog pisca, tada najomraženijeg čovjeka u mom životu, ispričat ću epilog ovog doživljaja iz djetinjstva.
Dakle, izišao sam iz kina, a u sačekuši su bili Vedran i njegova "kineska banda". Počeli su me zadirkivati, rugati se mojim suzama, i onda sam odlučio da je dosta. Nunčake sam mu oprostio, ali ovu provokaciju – ne.
I kao što se on onomad igrao Brucea Leeja u haustoru, ja sam se odlučio igrati Winnetoua. Počeo sam glumiti šutljivog tragača, postavljača zamki, malog Indijanca iz Donjeg Miholjca. I onda sam napravio svinjariju – zabio zahrđali čavao u dasku dok nije izvirio na drugu stranu i postavio je na mjesto gdje sam znao da će Vedran nagaziti. Bilo je ljeto, dvorištem smo hodali bosi, nismo gledali kuda gazimo. Nije gledao ni Vedran, pa je sljedećih nekoliko tjedana ležao u krevetu nakon što je nagazio na čavao... Dakako, i ja sam nastradao, dobio sam zabranu izlaska u dvorište, pa sam se Indijanaca i kauboja morao igrati u 50 kvadrata stana...
Bio je taj kraj bezbrižnog djetinjstva. Uskoro sam krenuo u školu, uzaludno se zaljubio u djevojčicu iz višeg razreda. I tada sam u sebi ostavio jednu uspomenu na Winnetoua koja je ostala do danas...
Svijetla i tamna strana
Nedavno, kad je završila 5. sezona "Igre prijestolja", brojni su fanovi bili bijesni zbog smrti Jona Snowa. Autora Georgea R. R. Martina masovno su prozvali najvećim hodajućim zlikovcem. E baš sam ja to mislio o Karlu Mayu kad sam se kao klinac raspitivao tko je presudio Winnetouu. Dakle, tko je čovjek koji je meni, ali i milijunima druge djece diljem svijeta, pokvario djetinjstvo?
Čitajući Karla Maya, a čitajući više o njemu u sljedećim godinama odrastanja, shvatio sam kako je u tom čovjeku u isto vrijeme čučao i zlikovac i dobričina. U sljedećim godinama odrastanja više me je okupirao on sam nego omiljeni poglavica Apaša.
Danas, da pitate prosječnog Amerikanca, je li čuo za Karla Maya, vjerojatno biste dobili negativan odgovor. No prosječnom su Nijemcu poznatije njegove priče o Divljem zapadu nego djela Thomasa Manna. Njegove knjige su prodane u više od 100 milijuna primjeraka, a ekranizacije njegovih djela doslovce su spasile zapadnonjemačku filmsku industriju.
Naravno, u svemu je prednjačila saga o Winnetouu: od 1962. do 1968. snimljeno je jedanaest filmova iz tog serijala (Blago u Srebrnom jezeru, Winnetou 1, Old Shatterhand, Winnetou 2, Winnetou među jastrebovima, Winnetou: Kralj petroleja, Winnetou 3, Old Surehand, Winnetou i Apanači / Mješanke, Winnetou i njegov prijatelj Old Firehand i Winnetou u Dolini smrti).
Ali vratimo se Karlu Mayu. Odnosno Karlu Friedrichu Mayu. Toliko je toga u njegovu životu nejasno jer brojni događaji imaju najmanje dvije verzije. Recimo, je li doista bio slijep jedno vrijeme u djetinjstvu kao što je jednom ustvrdio? Je li zapravo ikad kročio na američko tlo i je li Old Shatterhand bio njegov alter ego? I je li upravo zbog toga baš njega ostavio na životu, a glavnom junaku Winnetouu namijenio ulogu žrtvenog janjca?
Karl se rodio u brojnoj obitelji, bio je peti od četrnaestero djece. Naravno, bilo je to odrastanje u bijedi, snalaženje za svaki zalogaj između toliko djece. Karl je iz takvog stanja materijalne i duhovne neimaštine pokušavao pobjeći bar u mislima. Tako je kao vrlo mlad počeo čitati romane. Za razliku od ostale djece, imao je bogat rječnik, a britak i otvoren um odvodili su ga u svijet nevolja i blagostanja. Teško je reći je li bio kleptoman, no krađe i laži odredile su mu život.
U zatvoru mislio o slobodi
Čudno je zapravo kako ga je život u bijedi i po zatvorima uopće naveo na pomisao da piše o Divljem zapadu, o prerijama, o slobodi Indijanaca... Ili je baš ta beskrajna, indijanska sloboda i bila okidač da piše o najslobodnijim ljudima koji su koračali zemljom, dok je on sam razmišljao u zatvoru o smislu svog života.
Najprije je bio izbačen iz škole u Waldenburgu zbog krađe svijeća. Onda se upisao u drugu školu u Plauenu, ali stanodavac ga je istjerao jer mu je ženu nagovarao na blud. Nakon što je izbačen i iz učiteljske škole, našao se u tvorničkoj školi. I tu je prvi put opasno zaglavio: svom je školskom prijatelju ukrao sat i dobio šest tjedana zatvora. Ali bio je to tek početak Karlova zatvorskog života.
Kako sad već kao mladić s dosjeom nije mogao pronaći posao, odlučio je postati prevarant i lopov: to ga je uskoro odvelo u zatvor, i to na četiri godine. U zatvoru je vodio knjižnicu i puno čitao bedekere. Još nije počeo pisati, ali tada je napravio sinopsis s popisom priča koje će jednog dana napisati. I koje će ga proslaviti kao pisca čija su se djela prevodila na svim mogućim jezicima svijeta.
No, do toga će proći još neko vrijeme ispunjeno novim šarmantnim prijevarama i provalama koje je u mladosti činio jedan od najčitanijih svjetskih pisaca.
Četiri godine zatvora nisu ga, dakle, izmijenile. Jer čim je skinuo prugastu odjeću, navukao je lažno policijsko odijelo. Posjetio je tako odjeven jednog sitnog trgovca u Wiederauu i rekao mu da je u policijskoj misiji potrage za krivotvorenim novčanicama. Otvorio je trgovčevu blagajnu, izvadio novac i proglasio ga falsifikatom. I naravno – zaplijenio.
Nastavio je krasti i tu je već složio impresivnu galeriju svega i svačega: ukrao je konja (prije bi se reklo ragu), dječja kolica, naočale, biljarske kugle... Čovjeku doista nije jasno što mu je to sve trebalo. Doduše, konja je pokušao prodati, ali mu ga je prije toga ukrao drugi, spretniji lopov. No što će mu biljarske kugle? On sam za takvo je ponašanje optužio "demone koji su ga opsjeli kako bi se osvetio ljudima".
Kičaste i umiljate riječi
Ponovno je dobio četiri godine zatvora. No taj novi boravak iza rešetaka učinio je konačno svoje jer je Karl May tada naprosto doživio preokret. Zatvorskom se svećeniku jedne noći povjerio: maštao je kako jaše na mustangu kroz zemlju Indijanaca i kako doživljava avanture. Svećenik ga je ohrabrio da to pokuša napisati. Na konju Swallow o kojem je maštao uskoro će jahati Old Shatterhand. Tako je Karl May ušao u legendu... Pisao je, a riječi su mu tekle poput potoka, slatke, umiljate, kičaste...
Bio je to neobičan spoj vitezova, junaka i pobožnosti. Izdavači su trljali ruke, a bogme i on: pisao je pod pseudonimima, pa je više puta prodavao istu priču različitim izdavačima. Njegovi junaci bili su uglavnom Nijemci koji su na konjima raznosili slavu njemačke hrabrosti diljem svijeta. Svi su imali goleme mišiće i tada nepostojeće oružje. Recimo, Old Shatterhand je nosio pušku henrijevku koja je rafalom mogla ispaliti 24 metka.
No, sve ono što su bili njegovi junaci, Karl May nije bio. On je, dapače, postao potpuna suprotnost. Dugo se mučio da postane priznat, da stekne glas poštena čovjeka, da bude poštovan. Stoga si je, kako bi bar u svojim očima bio veći, dodijelio titulu doktora (koja mu je kasnije oduzeta). Počeo se predstavljati kao dr. Karl May, a u javnosti je nastojao dokazati da je prošao sve te pustolovine koje je tako slatkorječivo opisivao. Kad je konačno zaradio dosta novca, s prvom suprugom Emmom kupio je kuću koju je nazvao Vila Shatterhand. Uredio ju je (poput Nadana Vidoševića) krznima divljih zvijeri i tvrdio da ih je sam pobio. Pokraj njegova stola s pisaćim strojem stajao je preparirani lav i čuvao ga. Počeo je držati predavanja na kojima je govorio o svojim pothvatima. Publika je hipnotizirano slušala ne sluteći da Karl May zapravo nikada nije ni uzjahao konja.
Koliko je muljao i petljao, dovoljno govori i ova priča. Kad mu je jedna grofica iz Slavonije u pismu izrazila žaljenje što je Winnetou umro nekršten pa će završiti u paklu, May joj je brzo odgovorio: "Draga grofice, ne brinite se. Prije nego što je moj prijatelj Indijanac umro, dao sam mu sveti sakrament krštenja. Dakle, Winnetou je umro kao kršćanin". Uskoro se i sam zapleo u mreži vlastitih fantazija, laži, muljanja. Počeo se odijevati kao traper, u jakne s resama, hodao sa srebrnom puškom obješenom o rame. Htio je biti junak iz svoje mašte.
Ali krenule su i optužbe: da iskorištava lakovjernost djece, da opisuje zemlje u kojima nikada nije bio...
Kako bi zaustavio napade, odlučio se na putovanje. No Sjevernom Amerikom nije putovao na konju, kao njegovi junaci, već turističkim autobusom. Kad se vratio u Njemačku, dočekale su ga još teže optužbe. Novinari su ga proglasili razbojničkim poglavicom i lešinarom...
Kad se danas čita njegov neobičan životopis i kad se analizira njegov živo, lako je zaključiti da je u javnom životu imao puno više moćnih neprijatelja nego prijatelja. Ali ono što mu nitko ne može oduzeti jest da je milijune svojih čitatelja senzibilizirao prema Indijancima. On je bio čvrsto uz njih i osuđivao je bijelce koji su ih nesmiljeno uništavali. U milijunima mladih izazivao je naklonost prema slabijima. Jednom riječju, Karl May je prvi poveo bitku protiv rasizma i vjerske netolerancije. Bio je to jedinstven lik: sitan krivonogi čovječuljak koji nije prezao od laži i čudnih samohvala i pisac upitne vrijednosti bio je žestok zastupnik slabijih u toj svijetloj strani svoje duše. Karl May je, dakle, ipak bio hrabar. Nije on bio taj mišićavi junak poput svojih izmišljenih likova, nije konjima jurišao na zlikovce i utjerivao im strah u kosti, ali je vodio literarni rat protiv ugnjetavača i rasista. Takav je bio Karl May. A Winneotu?
Indijanski anđeo
Negdje sam pročitao da je svojim izgledom i manirima više sličio na Sijukse nego na Apaše te da je Karl May i tu pogriješio. No to je nebitno. Markantni francuski glumac Pierre Brice bio je idealan izbor za ulogu Winnetoua. Barem vizualno. Brončano lice, elegantna figura, čvrst stav i blage oči: uza sve to, bijelo indijansko odijelo i elegantan konj činili su ga posebnim. I danas vjerujem da u filmskoj industriji nije sročen tako ljupki akcijski lik poput njega. Naprosto je bio poput indijanskog anđela. Fizička i duhovna ljepota rijetko su kad bili tako sljubljeni kao u tom liku.
Prije dva mjeseca Pierre Brice je umro u 86. godini. A s njim i još jedan djelić moga djetinjstva. Sada je moj Winnetou zapravo stvarno umro.
Inače, kad sam u zreloj dobi ponovno pogledao sve Winnetoue, nijedan mi nije legao. To su loši filmovi. Čak je i njegova smrt bila tako traljavo režirana da u meni nije probudila nikakvu emociju. Pitao sam se – na što li je taj dječak u Donjem Miholjcu prosuo tolike suze i bijes. Zašto je toliko patio i pitao se zar je nepravda toliko snažnija od ljubavi.
No znam da je taj film u meni ipak usadio nešto – ljubav prema malima, prema progonjenima, prema narodima koje su veliki stisnuli u geta. Koliko god Karl May bio čudak, a Winnetou loš film, njihova misija ostavila je traga u mnogima od nas. Nekada nije važno je li nešto umjetničko djelo ili kič, važan je trag koji ostavlja u nama.
Ljubav prema Winnetouu je ostala, a s njom i duga kosa kao uspomena na mog najdražeg junaka iz djetinjstva. Sada se jedino mogu nadati da će novi Winnetou biti prilagođen mojim godinama i da će ta ljubav biti obnovljena u nekoj drugoj dimenziji.
I da. Rado bih bio njegov Old Shatterhand koji se baca na strijelu koja leti prema njemu. Naravno, na filmskom setu.
>> Preminuo Pierre Brice, legendarni Winnetou
>> Traže se hrvatski statisti – Winnetou će se snimati na Učki, u Paklenici, kanjonu Zrmanje...
Karl May nikada u zivotu nije krocio na sjevernoamericki kontinent, bas kao ni njegove price. Ne danasnji, Amerikanci inace nemaju pojma tko je on, tko Winetou, tko Old Shatterhand, Old Surehand ili Old Wabble. I jos jedna sitnica za covjeka iz Donjeg Miholjca (ma gdje to bilo) Znam da su takvi sund romani bili izdavani u srbiji, pa je tako i narod navodnog poglavice naucio zvati Apašima. Mi Hrvati pisemo Apachee...bas kao i npr New York, a ne Njujork kao istocni susjedi.