“Idiot”, veliki roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, ponovo je na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta Zagreb. A nije ga tamo bilo još od davne 1960. godine kada su ga postavili Georgij Paro i Božidar Violić. Ovog puta “Idiot” je djelo ruskog redatelja Vasilija Senjina, već dobro poznatog zagrebačko kazališnoj publici, i to upravo po radu na ruskim klasicima. On je, naime, ZKM-u režirao Tolstojevu “Anu Karenjinu” i Čehovljeva “Galeba”, a sada se vratio u HNK Zagreb te uz režiju “Idiota” potpisuje i adaptaciju romana (prema prijevodu Igora Buljana) te je ujedno autor vrlo uspjele scenografije.
Je li Nastasja ovdje glavna?
Ta scenografija raskošnih palača već uvelike ofucanih zidova s kojih se truni boja gledatelju na prvi pogled, već pri ulasku u dvoranu, objašnjava sve: pred nama je najklasičnije redateljsko čitanje ovog romana. Ipak dramaturginja Mirna Rustemović poznatu scenu iz vlaka u kojoj se upoznaju knez Miškin i Rogožin, a kojom počinje roman, smješta iza scene u kojoj saznajemo sve o sudbini i životnoj dilemi Nastasje Filipovne. I doista ovdje kao da je ona glavni lik, čemu svakako pridonosi maestralna glumačka izvedba Jadranke Đokić.
Sve je zapravo u ovoj predstavi nadasve korektno, mnogo toga i više nego korektno. Kostimi Doris Kristić stoje rame uz rame uz kostime koje je za balet “Ana Karenjina” Lea Mujića radio Alan Hranitelj, dakle ubrajaju su u sam vrh kazališne kostimografije od Domovinskog rata naovamo. Uspjela je i glazba Ozrena K. Glasera, baš kao i svjetlo Aleksandra Čavleka te video isječci Tome Zidića. Pa ipak iz svega toga jasno izranja ono najvažnije pitanje: što je danas nama “Idiot”, što nam znači knez Miškin? Tri sata kazališnog vremena posvetili smo dobrom čovjeku, njegovim mislima, motivima, idejama, ali i razarajućim posljedicama koja ta dobrota donosi ljudima oko njega.
Seksualno zbunjeni padavičar
U konačnici on ostaje čovjek 19. stoljeća, čovjek s problemima 19. stoljeća. Ili da pojednostavimo do kraja: tko bi danas bio knez Miškin? Dobre majke Tereze više nema, Greta Thunberg je možda velika borkinja za opstanak našeg planeta, a možda tek bolesno dijete kojim manipulira ambiciozna majka, a dobre ljude naše svakodnevice progutao je lažni, prenapuhani i lakirani svijet društvenih mreža. Kako onda vjerovati dobroti tog naivca, seksualno zbunjenog padavičara, pred nama na kazališnoj sceni? Kako ući u taj svijet 19. stoljeća kada su misli o Bogu danas uglavnom dio političkog populizma, kada je novac Bog o kakvom ljudi tog 19. stoljeće nisu mogli ni sanjati, kada su duše postale krajnje rudimentarni ljudski “organi”, kada danas biti kompromitirana žena ne znači biti žena koja će teško naći muža, već ona koja brzinom svjetlosti “putuje” na stranice crne kronike jer je svoje ljubavne i životne odluke platila glavom?
Kako zapravo danas vjerovati Dostojevskom? Teško kroz ovu predstavu, koja sa svim svojim vrlinama ostaje tek slika jednog davnog doba.
Uz Jadranku Đokić, iz glumačkog ansambla treba izdvojiti Luku Dragića kao kneza Miškina (glumca čije lice kao da ne stari), koji je rječit i zaigran, ali njegova je naivnost na trenutke je ipak infantilna, potom Bojana Navojca kao strastvenog i ciničnog Rogožina, Lucu Anić kao Aglaju i Dušana Bućana kao Ganju.
