Još se nije slegla prašina od uzbudljivih lanjskih nastupa, a novi, 16. Zagreb Jazz Festival počinje 1. travnja u Tvornici kulture spektakularno suptilnim nastupom dvije sjajne glazbenice Sylvie Courvoisier i Mary Halvorson, koje u Zagrebu počinju i europsku turneju. Neobičan duet gitare i klavira, između akustike i elektroničkih dodataka, odmah na početku sezone može se najaviti kao jedan od najzanimljivijih trenutaka cijelog festivala. U detaljnom intervjuu cijenjene glazbenice s mnogo priznanja iza sebe objašnjavaju što njihovu glazbu čini posebnom.
Kako je došlo do vaše suradnje?
SC: Mary i ja počele smo svirati zajedno prije otprilike osam godina, iako smo se već prije toga susretale u različitim okolnostima. Oduvijek sam se divila njezinu jedinstvenom pristupu gitari, frazama, harmonijskim promišljanjima i načinima na koje spaja akustične i elektroničke elemente. Kad smo konačno dobile priliku surađivati, odmah je bilo jasno da je to otvoren i uzbudljiv prostor u kojem možemo slobodno eksperimentirati. Od početka, nije bila riječ o uklapanju u neki stil koliko o stvaranju zajedničkog jezika, tijekom kojeg se naši različiti glasovi mogu međusobno ispreplesti i prirodno razvijati.
MH: Slično tome, i ja sam dugo pratila Sylvieino sviranje i divila mu se, a čak i prije nego što smo se upoznale, osjećala sam glazbenu srodnost s njom, osobito u pogledu njezina snažnog melodijskog jezika i fizičkog pristupa instrumentu. Sylvie i ja imale smo mnogo zajedničkih prijatelja u New Yorku, ali trebalo je proći neko vrijeme dok se nismo konačno susrele. Prvi put svirale smo zajedno na koncertu u Cornelia Street Cafeu i već tada je bilo sjajno. Nakon toga stvari su se brzo razvijale. Ubrzo nakon tog koncerta snimile smo prvi zajednički album i od tada smo stalno radile zajedno.
Dolazite iz različitih glazbenih sredina. Kako su vaši individualni utjecaji oblikovali zvuk i smjer vaših albuma?
SC: Mary i ja dijelimo duboku ljubav prema improvizaciji i pomicanju granica žanrova. Moji su korijeni u klasičnoj glazbi i jazzu, a Mary donosi svoje poznavanje jazza, avangarde i eksperimentalnog rocka. Ta napetost između strukture i apstrakcije uvijek je bila srž našeg rada. Na "Crop Circles" istraživale smo interakciju između složene kompozicije i otvorene improvizacije, tražeći načine za zamagljivanje tih granica. "Searching for the Disappeared Hour" proširio je to istraživanje, uključujući više harmonijske ambivalentnosti i nekonvencionalnih tekstura, koristeći efekte kako bismo proširile zvuk dueta. Novi "Bone Bells" prirodni je razvoj svih tih ideja. Tu je naglašeniji osjećaj međusobne igre, ponekad je to lirsko i prostrano, a ponekad gusto i nepredvidivo. Kompozicije su složenije, ali i dalje ostavljaju prostora za spontanost. Na turneji uživamo kada se kompozicije na koncertima svaki put razvijaju drukčije.
Kako pristupate sviranju i komponiranju s obzirom na to da ste imale mnoge različite suradnje prije zajedničkog rada?
SC: Svaka suradnja je različita, ali kemija dueta je jedinstvena zbog prostora koji svaki glazbenik ima. S Mary postoji otvorenost koja omogućava donošenje odluka u trenutku, naše skladbe često su strukturirane, ali ostavljaju prostora za odstupanja. Ponekad jedna od nas donese potpuno dovršenu skladbu pa zajedno tražimo načine kako da je dekonstruiramo ili proširimo. Drugi put počnemo s malom idejom, možda harmonijskim fragmentom, ritmičkim motivom ili konceptom zvuka, i pustimo da se razvija improvizacijom. Naš proces rada s vremenom je postao fluidniji. Pouzdajemo se u instinkte, pa čak i kad skladbu odvedemo u neočekivanom smjeru, znamo da će završiti zanimljivo.
MH: Svaka glazbena suradnja pronađe svoju logiku i ritam. Za Sylvie mogu reći da imamo izvrsnu komunikaciju i nijedna od nas ne osjeća vlasništvo vezano za to koje su skladbe "moje", a koje "njezine". Komponiramo zasebno, ali potom zajedno radimo na skladbama, predlažemo izmjene, dopuštamo da stvari prirodno evoluiraju. Tu postoji lakoća i povjerenje, što nam omogućuje da riskiramo s onim što radimo.
Kako balansirate strukturiranu kompoziciju sa slobodnom improvizacijom kombinirajući jazz i klasičnu glazbu?
SC: Za nas to nije toliko pitanje odabira između kompozicije i improvizacije, koliko dopustiti da se međusobno "hrane". Neke skladbe imaju strogu notaciju, ali interpretacija može biti opuštena, dok druge imaju samo kostur na kojem gradimo dalje. Na neki način "Bone Bells" više naginje strukturi u odnosu na prethodne albume, ali ta struktura i dalje ostaje elastična. Određene skladbe mogu imati snažnu melodijsku osnovu, ali način na koji upravljamo harmonijom ili vremenom unutar njih uvijek se mijenja. Ni komponirana ni improvizirana glazba ne uzima prednost i pokušavamo pronaći ravnotežu u kojoj obje osjećamo da su svi dijelovi važni.
MH: Pokušavamo dozvoliti da improvizacija u svakoj skladbi bude različita. U nekim skladbama možda postoji set akorda, ili neka druga struktura s kojom improviziramo. Ponekad te strukture nestanu, ponekad ostanu netaknute. Ponekad postoje potpuno otvoreni trenuci. Lijepo je imati raznovrsnost improvizacije unutar okvira kompozicija, to glazbu čini manje predvidljivom.
Obje ste istraživale korištenje tehnologije na različite načine, koliko tehnologija utječe na vaš kreativni proces i kako je uključujete u svoje nastupe?
SC: Tehnologija igra važnu, ali suptilnu ulogu u našem duetu. Maryina upotreba pedala i efekata proširuje rječnik gitare stvarajući zvukove koji mogu oponašati elektroničke teksture ili iskriviti percepciju na neočekivane načine, a i ja eksperimentiram s raznim tehnikama na klaviru.
MH: Efekte smatram ornamentacijama, poboljšanjima, nečim što dodaje slojeve glazbi. U nekim slučajevima moji efekti i Sylvieino "prepariranje" zvuka klavira postaju integralni dijelovi kompozicija. Sjećam se koncerta u Ženevi kad su moje gitarske pedale prestale raditi, morala sam odraditi koncert bez njih. Naravno, bilo je to moguće i koncert je prošao dobro, ali obje smo osjetile da nešto nedostaje. Uživam u dualizmu prirodnog akustičnog zvuka gitare ili klavira i manipuliranju tim zvukom, s dodavanjem elektroničkih "smetnji" i efekata.
Kako ste tijekom godina razvijale vlastitu glazbu i koje ste promjene primijetile u svom pristupu kada svirate na koncertima ili snimate u studiju?
SC: Sviranje u različitim ansamblima uvijek mijenja pogled na glazbu. Kada vodim grupu, moja je uloga drukčija nego kada sam u formatu dueta poput ovog. S vremenom mislim da je moje sviranje postalo rafiniranije u smislu slušanja i odgovaranja s drugima. Također sam postala svjesnija s potrebom ostavljanja prostora, dopuštanjem glazbi da diše i omogućavanjem nepredvidljivosti da oblikuje izvedbu. S Mary je evolucija bila organska. U našim prvim suradnjama još smo otkrivale kako se naši zvukovi međusobno prepliću. Sada postoji dublje povjerenje, što nam omogućuje da riskiramo više. U studiju smo naučile kako zadržati taj isti duh živih nastupa, dok i dalje koristimo mogućnosti nadosnimavanja, suptilnih produkcijskih odabira i istraživanja na detaljniji način.
MH: Često je teško definirati ili opisati kako se vlastita glazba razvija, preblizu ste tome da biste sve zaista potpuno uvidjeli. Idealno, vaša glazba se razvija jer ste postali bolji na svom instrumentu, a sve suradnje i glazbena iskustva koje ste imali, ono što ste slušali ili svirali do tog trenutka oblikuje smjer u kojem idete dalje. Slažem se sa Sylvie u tome da sada i ja lakše dopuštam glazbi da "diše". To vrijedi i za skladnje i za improvizaciju. Kako rastete glazbeno, razvijate i više samopouzdanja, postaje lakše isprobati nove stvari bez straha od neuspjeha. I neuspjeh može biti u redu!
Poznate ste po pomicanju granica i eksperimentiranju sa zvukom. Kako odlučujete kada ići izvan konvencija jazza ili klasične glazbe i istraživati nešto drukčije?
SC: Nikad nije svjestan odabir da "prekinemo" s tradicijom, više se radi o slijeđenju zvuka, tamo kamo on želi ići. Glazbu smatram jezikom, a svaki glazbenik ima svoj dijalekt. Za Mary i mene taj dijalekt uključuje elemente jazza, klasične, eksperimentalne glazbe i šire, ali nismo vezane za bilo koju tradiciju. Ako nešto izgleda previše očekivano, prirodno se usmjerimo protiv toga, ne samo zato da bismo bile nekonvencionalne, nego zato što tražimo nešto svježe i istinsko. To može značiti korištenje neobičnog harmonijskog pomaka, neočekivane teksturalne kontraste ili potpuno improviziran dio unutar poznate skladbe. S "Bone Bells" nismo razmišljale o žanrovima, samo smo oblikovale zvuk onako kako smo ga osjećale izražajnim i uzbudljivim.
MH: Slažem se, za mene to nije pitanje kada treba ići izvan konvencija žanra, zapravo i ne razmišljam tako. Bilo koji utjecaji mogu oblikovati moju glazbu u bilo kojem trenutku, jer to je manje pitanje ostajanja unutar ili izlaska izvan konvencija, a više pokušaja razvijanja kohezivnog "jezika" koji dolazi s mnogo različitih strana istovremeno.