Julienne Bušić, rođena u Oregonu, široj je javnosti poznata kao supruga Zvonka Bušića, s kojim je sudjelovala u otmici američkog putničkog aviona, o čemu je pisala u romanu \"Ljubavnici i luđaci\". Posljednjih se godina više posvetila književnosti.
Osim što ste spisateljica, vi ste i prevoditeljica. Koje autore prevodite i nalaze li ti prijevodi strane izdavače?
Ne smatram se prevoditeljicom. Pristala sam prevesti nekoliko knjiga, pjesama, lektorirati ili revidirati tekstove, često bez naknade, samo jer je to bio jedini način da ih se objavi na engleskom. To ne znači da nisu zaslužili da budu objavljeni, nego da nema sustavnog okvira, ni u Ministarstvu kulture, ni kod izdavača, da se pomogne piscima i pjesnicima oko vanjskih izdanja. Ili nisu imali dobrih prevoditelja, ili nisu imali dovoljno novca da plate prijevod, nisu imali veze, ni iskustva za marketing. U posljednjih deset i više godina moji su vanjski suradnici objavili na engleskom jeziku solidan broj naših pisaca i pjesnika u Americi, Meksiku i Španjolskoj, što se vidi na web stranicama tih izdavača, na Amazonu i književnim časopisima. Neki od vanjskih suradnika poželjeli su antologiju hrvatskih pisaca na engleskom. Prije par dana dogovorila sam vjerojatnu suradnju s venezuelskim izdavačem Bid&Co., u slučaju da nađemo podršku za antologiju na španjolskom. Ključna je želja i žar tamošnjih Hrvata, na čelu s počasnim konzulom dr. Zdravkom Sančevićem i Ivanom Rubešom, predsjednikom Hrvatskog doma, kojima je jako stalo da se hrvatska književnost promovira u zemljama u kojima se govori španjolski. Kriterij bi trebao biti dobra književnost, a ne politika.
Što je s objavljivanjem e-knjiga hrvatskih autora na stranim jezicima?
Treba samo pola sata da se e-knjiga spremi na Amazon-Create Spaceu, a tada je nakon samo par dana dostupna cijelome svijetu. Tko ima prevedeni tekst, može u roku od tjedan dana svoju knjigu predstaviti cijelom svijetu. Još ne postoji mogućnost da se to radi na hrvatskom jeziku, uglavnom se radi o \"većim\" jezicima, ali je najavljeno da će se i ta jezična baza brzo proširiti. Za sve one koji nemaju novac, veze ni izdavača za objavu svojih radova, to je izvrsna prilika. A onda čitatelji mogu odlučiti o kvaliteti knjige.
Radi li hrvatska država dovoljno na promociji hrvatske literature u inozemstvu?
Ima puno toga što treba promijeniti i poboljšati. Da bar postoji tijelo pri Ministarstvu kulture u kojem bi se pisci mogli informirati o takvim mogućnostima i gdje bi dobili pomoć pri objavljivanju knjiga. To bi već bio veliki korak naprijed. Sve treba biti transparentno, da se vidi kako se novac troši i ima li rezultata. Za vanjski projekt knjige nije dovoljno da vam Ministarstvo da tisuću eura, to nije dovoljno za dobar prijevod. Vidjela sam puno prijevoda koje je platilo Ministarstvo, a nisu bili čitljivi. Nema šanse da će ikada biti tiskani. To je bacanje novca.
A što raditi s dobrim prijevodima?
Od velike je važnosti uspostaviti sustav koji je stalno u funkciji, koji se ne prekida kada se promijeni vlada. Treba uspostaviti trajnu suradnju s vanjskim suradnicima koji znaju pronaći financijere, plasirati knjige, i na internet, i pronaći časopise za objavljivanje naših pisaca. Znam da takva ponuda leži u Ministarstvu već više od godinu dana bez odgovora. Je li moguće da se takav dobar projekt prekida samo zato što se promijenila vlada? Ideja hrvatskih kuća poput Goethe instituta odlična je, samo ne u ovim vremenima, jer si to sada ne možemo priuštiti. Već imamo hrvatske kuće, a to su veleposlanstva i konzulati. Njihov bi posao trebao obuhvaćati i suradnju sa stranim izdavačima, jer su na licu mjesta. Po mojemu mišljenju, svako bi se ministarstvo trebalo baviti izdavaštvom. Ministarstvo obrane trebalo bi izdavati knjige na stranim jezicima o Domovinskom ratu, kao što Ministarstvo turizma izdaje svoje o turizmu.
Koliko je hrvatska književnost prepoznata u SAD-u?
Premalo, a za to je uglavnom kriva vlada. Napravila sam neformalnu anketu u Americi među prijateljima i poznanicima. Na pitanje mogu li mi navesti neke hrvatske pisce, nitko nije znao ni jednoga. A kada sam spomenula neka imena, odgovorili su da za njih znaju, ali da nisu znali da su iz Hrvatske. Problem je u tome što oni koji su uspješni ne žele isticati da su iz Hrvatske, jer zastupaju globalističke ideje, što im ujedno pomaže da se lakše plasiraju, i jer imaju veliku podršku bogatih sponzora čija je agenda globalizam, koji podrazumijeva odumiranje i nestanak nacionalnih identiteta. No, to je druga i zamršena priča. Upravo zato, treba uložiti puno više truda da se zna i za naše pisce.
Pohvale za film !