Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 50
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Krešo Dolenčić u Gavelli

Jezik “Kraljeva” nekorektan je i neuredan. To je zavitlano kolo, sve je legitimno i moguće

Jurica Galoić/Pixsell
27.02.2024.
u 10:26

- Svaka generacija ima pravo čitati Krležu kako želi. Važno je da ga čita i važno je da ga Školska knjiga ponovno objavljuje - kaže Dolenčić koji u Gavelli režira Krležino “Kraljevo”

”Često su me zaustavljali da mi kažu: ‘Što će ti to Kraljevo? …nije ti to više…’”, govori mi redatelj Krešo Dolenčić dok razgovaramo o Krležinu “Kraljevu”, koje priprema u Gavelli, a čija je premijera 29. veljače. Ističe da se u svakom tom razgovoru brzo dolazi do srži tog Krležina teksta te nastavlja:

– Šank. Gostione, domjenci, sijela, proslave, kupice, špriceri, kratke, duge, štrukane riječi, škropec cinizma i dvije kocke deračine, loše fore s konobarom i beskonačni nizovi riječi koje teku, teku i teku kao minute i sati koji u međuvremenu prolaze. Puše se gulaši, vrti se politika, spominju se prijatelji i neprijatelji, ubija se vrijeme. Prolazi vrijeme, pa i godine, pa i desetljeća, pa evo i stoljeće. Kraljevo je. Pijmo. Žara ima, odojak se uvijek vrti, krigle su rosne, a pjesmice podašne, curice nasmiješene, puške napunjene. Pijmo! Ratujmo! Tucimo se! Svađajmo se! Rokćimo i ričimo oko gospode i seljaka, dotepenaca i domaćih… Juhahaj! Novine od jučer, s ekskluzivnim naslovom i udarnom vijesti o nekom hapšenju, eksploziji, prevari ili ubojstvu služe za zamatanje pečenog. Prezret će se što god treba. Pa kad smo već tu, prezrimo i grad, državu i svijet, svemir i gospodina Boga i subatomske čestice. Kraljevo ne prestaje, ne posustaje, ne staje i nema mu kraja.

Razgovaramo, naravno, i o suvremenosti teksta koji je Krleža napisao 1915. godine, kada je Europa krvarila u Velikom ratu, a redatelj objašnjava:

– Krleža danas? Pa to je kao da se zapitamo – što nama znači bilo koji suvremeni dramski pisac? A pod pojmom suvremeni ja doživljavam i Sofokla i Shakespearea i Molièrea, Becketta, Krležu, Gogolja i Ivana Vidića… sve pisce unatrag tih sitnih dvije tisuće i nešto godina. Što nam oni znače danas? Sve! Jedino što je u svim tim prošlim stoljećima imalo nekog smisla je transcendentno. Metafizičko. To je umjetnost, glazba, riječi, arhitektura… To nam je jedino i ostalo. I da, imamo veš-mašine, imamo i umjetnu inteligenciju i zapanjujuće sofisticirano oružje. Milina jedna.

O samom “Kraljevu” Dolenčić kaže da je “složena kutija riječi” te dodaje:

– Jezik “Kraljeva” nekorektan je, neredigiran, neuredan. Kao da su ga nabacali sami akteri, kao da je snimljen u dokumentarnoj radiodrami i takav, grub, prepisan na papir. Izvanredno suvremen u tom načinu, predočen glumcima da ga preoblikuju, prisvoje, “prožvaču”. Takav je i predan autorima predstave na obradu, raspršen u gomili značenja, digresija, promjena očišta, stava, namjere i nakane. “Kraljevo” nije strukturirano po nekom pravilu, pobacani su prizori, činova nema. Nije posloženo ni prema nekoj osobnoj, formalnoj zadatosti mladog pisca od dvadeset i tri godine. “Kraljevo” se prema nekom suvremenom postupku slaže u prizore, lica, sjene, postojeće i nepostojeće ljude, glumce i događaje. Ovo što se u tom trenutku predstavlja i izvodi jednim je dijelom ravno improvizaciji, maštariji trenutka na probi, pa i na samoj izvedbi. Sad, ovdje i nikad više. Didaskalije se čine jednako vrijednima kao i replike lica, imena likova se miješaju, njihovi postupci pretapaju, a glazba, svjetlo i slike montiraju se tog časa, pred nama. Svaka je čvrsta struktura jednokratna. Na sceni je, dakle, izbor iz zavitlanog kola. Sve je legitimno, ništa nije nemoguće.

Uvijek kada se radi Krleža, u hrvatskom kazalištu vladaju velika očekivanja, a za ovu predstavu to vrijedi dvostruko, jer ovo se djelo vraća na scenu Gavelle nakon više od pola stoljeća, i to nakon legendarne predstave Dina Radojevića. Krešo Dolenčić kaže da ga ta povijest ne opterećuje previše, ali spremno priznaje:

– Bila je to važna predstava za Gavellu i hrvatsko glumište. Godine 1970. generacija glumaca koji su Gavellu i osnovali živjela je svoje sjajne, umjetnički plodne izazovne godine. To i je vrijeme kad započinju dva desetljeća čudesnih predstava. Mnoge sam i sam vidio i formirale su, makar podsvjesno neke moje kazališne puteve. Recimo Strindbergova “Sablasna sonata” u režiji Želimira Mesarića, ili  “Priče iz Bečke šume” Koste Spaića, “Ivanov” u režiji Ivice Kunčevića, Šovagovićev “Sokol ga nije volio”... “Kraljevo” sam gledao, bio sam još vrlo mlad i ne sjećam ga se.

I to legendarno “Kraljevo” iz prošlosti uvodi nas u temu današnjeg tretmana Krleže u hrvatskom teatru te pitam redatelja je li konačno došlo vrijeme za neka modernija čitanja njegovih djela i odmak od klasike.

– Ne bih se složio da smo gledali baš najklasičnije predstave zadnjih godina. “Glembayevi” Branka Brezovca bili su mi vrlo draga i zanimljiva predstava, za Krležom se često poseže na našoj Akademiji i to zna biti jako interesantno. Od recentnijih predstava svakako preporučujem “Simfonije/Turpituda”, sjajnu predstavu Rajne Racz, kojoj želim da igra što više, zatim “Legendu”, koju Gavella igra u tunelu Grič, a bilo je i nekoliko izvrsnih “Agonija”. Svaka generacija čitat će Krležu onako kako želi, a pohvaliti treba Školsku knjigu, koja je ponovno počela objavljivati Krležu – ističe Dolenčić.

Redatelj kaže da se posebno bavi i ljubavnom pričom koju je Krleža upisao u ovo djelo:

– Fantastičan je to tekst, a zatim prekrasna melodrama, nevjerojatna, ljubavna. Anka je u očima jednog mrcina i drolja, a u očima drugog obožavano nedostižno žensko, zbog kojeg se vrijedilo i objesiti. Veliki smo naglasak stavili na to, jer ne želim tu ljubav u “Kraljevu” samo tako cinički preslikavati. Iz tog ljudskog “trasha”, kamere postavljene na total, sužavamo predstavu na nekoliko ljudi, da bismo na kraju stigli na njih dvoje. Naposljetku se i pitamo: tko je tu živ, a tko nije? To se nametnulo tijekom proba. Tema koja se otvorila i postala silno zanimljiva.

I kada već razgovaramo o ljubavi, nemoguće je završiti ovaj razgovor bez zadiranja u privatno, jer redateljeva kći Marta dio je autorskog tima predstave pa ga stoga pitam koliko je velik očinski ponos, a Dolenčić odgovara:

– Uz Denija Šesnića, Marta je scenografkinja. To joj nije prva predstava, ali prva je ovako velika. Surađivala je već na mnogim predstavama, dizajnirala plakate, radila kostime i scenografiju, asistirala. Ima zlatne ruke, ogromnu intuiciju, veliko srce, zna puno o virtualnom i nevirtualnom svijetu, a Deni Šesnić divan joj je učitelj. A kad već spominjemo suradnike, tu je Silvija Marchig, koreografkinja, Dubravko Mihanović, dramaturg i Stanko Juzbašić, koji se slobodno može potpisati i kao autor predstave, jer koliko traje predstava, toliko ima i glazbe. 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije