Praizvedba teksta jednoga od najizvođenijih suvremenih hrvatskih dramatičara, Mate Matišića - Kolumne zaboravljene djece, u HNK-u u Osijeku, odigrana je uspješno jučer, u petak, a ujedno je označila i redateljski debi Enesa Vejzovića pred osječkom publikom.
S ansamblom osječkoga HNK-a već je surađivao 2020. na Čehovljevu Višnjiku, izvedenom u sklopu Osječkog ljeta kulture.
Uoči same praizvedbe razgovarali smo s njim o radu na predstavi, odnosu prema Matišićevu tekstu i procesu rada s glumcima, kao i o tom gdje danas vidi granice kazališta: između provokacije, istine i potrebe publike da bude uzdrmana.
Koliko činjenica da je riječ o praizvedbi utječe na odgovornost redatelja i mijenja vaš pristup u radu?
Velika je čast i zadovoljstvo režirati praizvedbu Kolumni zaboravljene djece. Ponajprije, to je zasluga Duška Modrinića, ravnatelja Drame HNK-a u Osijeku. Prepoznao je važnost ovoga teksta, a s duge strane, bio je hrabar i meni povjerio redateljsku ulogu.
Tekst je vrlo oštra kritika društva i njegovih devijacija. Što je vas osobno najviše „pogodilo“?
Najviše me se dojmila Matina vještina, jednostavnost i neposrednost u oblikovanju dramskih slika. Njegove brutalno izravne dijaloge glumci su oživotvorili u predivno, ali i zastrašujuće scensko tkanje.ž
Tekst je dio širega Matišićeva dramskoga univerzuma. Koliko ste uzimali u obzir kontekst?
Predstavu smo radili tako da ju može gledati svaki redoviti kazališni gledatelj, ali i netko tko nikada nije bio u kazalištu. Nije potrebno prethodno poznavanje lika i djela Mate Matišića da bi se razumjela radnja, karakteri i smisao Kolumni... Predstavu smo radili kao samostalno, autonomno djelo.
Kako biste predstavu odredili žanrovski: kao socijalnu dramu, psihološki triler, nešto između?
Žanrovska odrednica Kolumni… je nestalna i nepredvidiva. U jednom trenutku gledamo obiteljsku dramu, u drugom crnu komediju, u trećem gotički horor… Socijalna kritika važan je, ali ne i presudan čimbenik ove predstave. Duhovni aspekt ovoga teksta smatram njegovom najvećom snagom. Progovaranje o sućuti na tako zanimljiv i originalan način rijetko susrećemo u dramskoj književnosti uopće.
Koliko ste u radu s glumcima inzistirali na realizmu, a koliko na stilizaciji? Postoji li jasna granica ili ste ju namjerno blurali?
Mislim da je realizam veliki neprijatelj kazališne umjetnosti. Odlazak u kazalište treba biti odlazak u jedan drukčiji, zanimljiviji, suparnički svijet. Svijet koji je „istinskiji“ od naše svakodnevne realnosti, a istodobno toliko nemoguć. U predstavi se poigravamo raznim glumačkim tehnikama i interpretativnim sredstvima. U našoj predstavi granica između zbilje i mašte nije zamagljena, ona ne postoji, srušena je.
Jeste li kod moralno kompromitiranih likova/monstruma tražili empatiju ili ih ostavljate „hladnima“?
Osnovna dramaturška linija Matišićeve drame Kolumne zaboravljene djece zapravo je konstrukt klasične grčke tragedije. Iz toga proizlazi da lica nisu crno-bijelo obojena. Kao u svakoj grčkoj tragediji, sva su lica u pravu, sva su zaslijepljena vlastitom tragikom i time unaprijed osuđena na bolnu preobrazbu.
Mijenja li način komuniciranja s glumcima na probama činjenica da ste i sami glumac?
Tijekom karijere imao sam priliku upoznati različite redateljske pristupe glumačkom biću. Neki su grubi, neki intelektualni, neki despotski, neki nesigurni… S glumcima sam radio onako kako bih želio da redatelji rade sa mnom: jednostavno, konkretno, direktno. Važna je međusobna suradnja, razmjena ideja, poštovanje osobnosti.
Je li ovo najnelagodnija predstava u kojoj ste sudjelovali?
Kolumne… su svakako uznemirujuća, tjeskobna predstava, ali s druge strane zabavna, napeta i rekao bih katarzična.
Gdje ste povukli granicu između istine i kazališne provokacije?
Jasno nam je da ljudi ne žele čuti istinu, već samo potvrdu da je ono u što vjeruju - istina. Pitanje istine vječno je i nerješivo. Kolumne… su same po sebi kazališno provokativne, zato sam u suradnji s autorskim timom i ansamblom pokušao uprostoriti, otjelotvoriti upravo tu drskost. Bespoštedna kritika društva, ali i kopanje po vlastitoj duši prava je snaga ovog teksta.
Ima li u ovoj predstavi nade ili je potpuno mračna? Postoji li scena za koju ste se pitali je li „previše“?
Predstava je, dakako, estetski mračna, ali i poziva gledatelja na osvještavanje vlastite sućuti. Biti svjestan tuđe boli, patnje i pomoći drugomu, zaštiti slabijega… To je ono što nas čini ljudima, a o tom govori ova predstava. Zatupljivanje publike banalnim, bezopasnim, neškodljivim predstavama - to je mračno.
Što vam je najvažnije (u ovoj i bilo kojoj drugoj predstavi): da publika reagira, prepozna se ili preispita vlastite stavove? Može li kazalište danas uopće šokirati publiku? Može li išta promijeniti ili samo potvrđuje ono što već znamo?
Pravo kazalište uznemiruje spokojne, a smiruje uznemirene. Mislim da će ova predstava izazivati različite reakcije i potpuno sam spreman na to. Važno je da te predstava na bilo koji način dirne, potakne na razmišljanje, izazove na raspravu. Kazalište koje nije srčano i hrabro, nije kazalište.
Otvori KEKS Pay
"Postoji li jasna granica ili ste ju namjerno blurali?" Blurali? Kraj čitanja članka.