Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Film

Ili će Europa vratiti građane u prvi plan ili će uskoro nestati u socijalnim nemirima

Ljudi na vlasti nemaju načina izaći na kraj s problemima i zastrašivanje ljudi najlakši je izlaz. Nađite neprijatelja koji vas mrzi i svi će zaboraviti da su im oduzeta osnovna ljudska prava
20. svibnja 2016. u 11:51 11 komentara 1780 prikaza
Danis Tanović

U Bosni i Hercegovini, a čini mi se i na svim prostorima bivše Jugoslavije, prošlost i sadašnjost su sjedinjeni. Mi o događajima od prije sto ili više godina govorimo i doživljavamo ih kao da su se dogodili jučer. I što je najgore, ti događaji u ljudima još uvijek izazivaju emocije koje guše bilo kakav pokušaj racionalnog razmišljanja. Ljudi s ovih prostora spremni su ići u osvetu za nešto što se dogodilo njihovim pradjedovima. Zamislite kako bi izgledala Europa kada bi se Francuzi svako malo svetili Englezima ili Nizozemci Španjolcima za rat koji se dogodio prije sto ili dvjesto godina. Ili konstantno podsjećali jedni druge da je nečiji praprapradjed nastradao u nekom ratu. Ali ovdje je to sasvim normalno i sprečava nas i da pokušamo pogledati u budućnost – govori bosansko-hercegovački redatelj Danis Tanović u povodu svog najnovijeg filma “Smrt u Sarajevu“, nagrađenog Srebrnim medvjedom u Berlinu, koji se ovoga tjedna počinje prikazivati u hrvatskim kinima. Nastao prema komadu „Hotel Europa“ Bernard-Henri Lévyja, film kroz prikazivanje organizacije obljetnice stogodišnjice ubojstva Franza Ferdinanda pokazuje teške gospodarske prilike, političku podijeljenost i istražuje čin Gavrila Principa.  

U filmu se junaci svađaju oko pitanja je li Gavrilo Princip heroj ili zločinac. Kakvo je vaše stajalište?

Nedavno sam na Wikipediji nešto tražio i za oko mi je zapela prva rečenica o Gavrilu Principu na engleskom jeziku: „Gavrilo Princip  was a traitor to the Austro-Hungarian Empire and was a Bosnian Serb who assassinated Archduke Franz Ferdinand of Austria and his wife, Sophie, Duchess of Hohenberg, in Sarajevo on 28 June 1914.“ Traitor? Izdajnik? Izdajnik čega? Okupatora? Onda sam odlučio  pogledati što piše na istoj stranici, ali na drugim jezicima, i ne biste vjerovali što tu sve piše. Na srpsko-hrvatskoj stranici, za koju do tada nisam znao ni da postoji, piše: „Gavrilo Princip, jugoslavenski nacionalist i revolucionar“, na bosanskoj: „Gavrilo Princip, srpski nacionalist“, na srpskoj: „Gavrilo Princip, član tajne organizacije Mlada Bosna“. Na francuskoj stranici piše: „Gavrilo Princip, student...“ Dakle ovisno o tome koju stranicu otvorite tj. koji jezik govorite ili razumijete, Gavrilo je izdajnik, revolucionar, nacionalist, član tajne organizacije, student... Ali ako ostavimo dnevnu politiku po strani i uzmemo u obzir samo činjenice, onda je odgovor jednostavan. Bosna i Hercegovina aneksirana je od Austrougarske. Mlada Bosna bila je organizacija koja se borila za oslobođenje svih južnih Slavena od stege austrougarske okupacije. Borbu za oslobođenje od ropstva smatram pozitivnom idejom u svakom pogledu pa samim tim i moj je pogled na tu grupu ljudi pozitivan. A što se tiče samog Gavrila, mislim da je važno uzeti u obzir i to da mu je u trenutku atentata bilo 20 godina. Dakle, mladić, zanesenjak, pjesnik, romantik...  

Hotel Europa metaforička je slika zemalja ex-YU nakon razjedinjenja; izvana sve pokušava djelovati O. K., posebno prema međunarodnoj zajednici, iznutra se raspada…  Što ste filmom primarno željeli izraziti?

Upravo to. Da je ljudima gotovo nemoguće normalno živjeti u zemljama bivše Jugoslavije. Možemo mi zamjerati i ovo i ono Jugoslaviji, ali činjenica je da je to bila ozbiljna zemlja koju su respektirali i s oprezom joj prilazili i iz ove perspektive čini se da će Jugoslavija ostati najviši civilizacijski domet ljudi koji žive na ovim prostorima. Danas, u BiH političari ljube ruke MMF-u i svjetskoj banci, predstavljajući se u najboljem mogućem svjetlu, a u sebi se mole da im usliše još jedan kredit ne bi li neminovna propast državnih službenika koji za njih glasaju, a u suštini nisu potrebni nikome, bila odgođena bar za još jedan mandat. To što su zadužili djecu naše djece i što će nam uskoro doći na naplatu krediti koje ne možemo platiti i što će se uime toga rasprodati ono malo vrijednosti koje su nam ostale iza velike pljačke zvane rat u Jugoslaviji, to izgleda nikoga ne brine previše. Ali dobro, ja uvijek kažem da Nijemci žive u zemlji kakvu zaslužuju, Švicarci žive u zemlji kakvu zaslužuju i mi živimo u zemlji kakvu zaslužujemo. Dugo sam mislio da možemo bolje, ali čini se da većina naroda ne dijeli moje mišljenje i iz godine u godinu glasa za prevarante koji posjeduju papire koji tvrde da su pravi Bošnjaci Srbi i Hrvati. I dok god narodu bude važnije da su im predstavnici konstitutivni umjesto da brane slobode svih, neće se ovdje ništa promijeniti.

Uz zaplet sa štrajkom, film snimanjem TV priloga u velikoj mjeri dosta aktivistički i izravno objašnjava svijetu podvojenost bosansko-hercegovačke, ali i drugih sredina u susjedstvu. Jeste li se plašili da u tim dijelovima ne idete u preveliku didaktičnost ili je upravo ona bila namjera da stvari budu izražene jasno i glasno?

Želio sam biti precizan i javno kazati ono što svi misle. Okruženi smo ljudima koji javno govore jedno, a u privatnom životu misle i rade sasvim drugo. A bitno je da se stvari nazovu pravim imenom. Bitno je da dođemo do istina, ma kako one bile bolne. Jedino tako možemo očekivati neki napredak. Kada priznamo vlastite pogreške i kada istinski oprostimo nepravde koje su nam nanesene, počet ćemo proces ozdravljenja. Do tada, bojim se, morat ćemo se baviti ovim temama.

Podbadate li malo u filmu Sarajevo koje nikako da se odmakne od Olimpijade, U2, Angeline Jolie i nekih drugih kolektivnih simbola kao potvrde vlastite važnosti?  

Podbadam li? Naravno. Ali zar to nije imanentno bosansko i sarajevsko da se zezamo na svoj račun? Neki dan sam čuo dobru opasku, da Bosanci, Srbi i Hrvati imaju isti smisao za humor, svi se smiju na račun Bosanaca. Vama to može zvučati ludo, ali ja se ponosim činjenicom da se još uvijek šalimo na svoj račun. To je znak zdravog i nesputanog duha. A Sarajevo…  Sarajevo jest važan simbol u Europi, pa čak i u svijetu, što je nevjerojatno kada znate o kako malom gradu je zapravo riječ. Ali ja s nekom milinom gledam na tu želju da bude važnije nego što jest. Jer to je grad koji je preživio četiri godine terora i užasa, a da nije pokleknuo pred fašizmom. I da budem iskren, ja podržavam i sam sudjelujem u gradnji te ideje o Sarajevu kao važnom gradu, kao gradu koji spaja Istok i Zapad. Sarajevo je uvijek imalo svoj specifičan duh koji je, istina, bio zagušen neko vrijeme – što zbog rata, što zbog smrti i odlaska velikog broja Sarajlija, što zbog dolaska izbjeglica koji su spašavali živu glavu i odlučili da se tu nastane pa im treba dati vremena da se naviknu na život u gradu. Ali Sarajevo se polako oporavlja, raste, razvija se i nikad nije bilo ljepše i moćnije nego što je sada. Nikada nije imalo prijatelja u svijetu koliko ih ima danas, ljudi koji mu dolaze s osmijehom i koji mu se stalno vraćaju. Tako da će, vjerujem, ta ideja ili iluzija o vlastitoj važnosti samo rasti. I nekako volim misliti da Sarajevo ne bi zatekla sudbina iz 1992. da je imalo ovoliko prijatelja koliko ima sada.  

U filmu se jasno i ispravno upozorava da su danas okupatori nevidljivi, da se zemlje porobljavaju međunarodnim monetarnim fondovima i raznim inicijativama. Je li današnja Bosna u zabludi da će ulaskom u Europu postići nešto i što mislite općenito o tome kako se mali, tzv. tranzicijski narodi snalaze u toj Europskoj uniji, odnosno kako ih ona tretira?

Daleko smo mi od ulaska u Europsku uniju, a sa strankama koji su na vlasti zadnjih pa, evo, skoro četvrt vijeka, sumnjam da ćemo ikada i ući. Jednostavno, stranke na vlasti postale su vlastiti zarobljenici ljudi kojima su dopustili da se preko noći obogate i pokradu većinu bogatstva tako da njima u suštini ne odgovara da se stvari dovedu u red. Volio bih vidjeti, naravno, Bosnu i Hercegovinu u Europskoj uniji, ali mislim da je to u ovom trenutku gotovo nemoguća misija. Osnovni problem današnjeg svijeta, pa samim tim i Bosne i Hercegovine, jest nepravedna raspodjela dobara koja je dovedena do ekstrema. Imate malu grupu jako bogatih individua i korporacija s jedne i sve veću masu osiromašenih radnika s druge strane. U takvoj situaciji najlakše je igrati se s frustriranim masama, zastrašivati ih i govoriti im kako su problem drugi. Čini mi se da su padom berlinskog zida pale i maske iza kojih se kapitalizam kao sustav jako dugo krio. Nije više bilo bojazni da bi nezadovoljni radnici mogli nešto konkretno učiniti i krenulo se putem urušavanja svih beneficija koje je srednja klasa imala jako dugo vremena, koje su uostalom i razlog zašto su te zemlje bile uređene i bogate. Deregulacija ekonomije i novi liberalizam doveli su do toga da se društva koja su jako dugo imala srednju klasu polako počinju raspadati. U našem slučaju, srednja klasa nikad se nije oporavila od strašnog rata koji smo preživjeli i čini se da su pred nama opet turbulentna vremena. Ljudi na vlasti nemaju načina da iziđu na kraj s nagomilanim problemima, a krediti na naplatu dolaze. U takvoj situaciji zastrašivanje ljudi izgleda kao najlakši izlaz. Nađite neprijatelja koji vas kao mrzi i svi će zaboraviti da žive u nenormalnim društvima u kojima su im osnovna ljudska prava oduzeta. 

Jeste li za ulazak Bosne u EU i koju korist vidite od toga?

Da, kao što sam rekao, volio bih da BiH postane članica EU, ali mislim da se to neće dogoditi ni za deset godina. Ako Europska Unija uopće bude postojala u obliku u kojem postoji danas. Jer s Engleskom koja će možda izići iz Europske Unije, s krizom u Grčkoj koja još nije završena, s ostalim zemljama o kojima ne govorimo, a koje su manje-više u istoj situaciji, ideja ujedinjene Europe polako se gasi. Problem je što su jednu tako dobru i važnu ideju ukrali birokrati iz Bruxellesa koji su odavno izgubili i viziju i razlog zbog kojeg je ujedinjena Europa nastala, a sada to dovršavaju raznorazni ekonomski lobiji i korporacije.

Kako gledate na rast nacionalističkih strujanja u regiji, ali i po drugim europskim zemljama?

Hvala bogu, kod nas nema rasta. Prisutna su već dugi niz godina i naši političari prave odličan posao u želji da mržnju među ljudima održe na visokom nivou. A što se tiče Europe, pa mislim da će jako brzo doći do razrješenja. Ili će se Europa vratiti idejama zbog kojih je nastala, staviti građane u prvi plan, ispred ekonomije i korporativnog sustava ili će nestati u socijalnim nemirima, buntu i tko zna čemu još.

Ima li nade za ljude u ovim krajevima ili ćemo se vrtjeti oko posljednja dva rata do nekog novog ili potpunog poniranja u ekonomsko i duhovno siromaštvo? 

Ponirati? Mi možemo eventualno lagano se priljubiti uz dno što se tiče duhovnog siromaštva. Jer poniranje bi značilo da su ispod nas još uvijek neke velike dubine, a meni se čini da mi odavno lelujamo nekoliko centimetara iznad dna i baš kad se malo odlijepimo, neki nas događaj izazvan nacionalistima i lošim političarima gurne natrag. Ali, dobro, budućnost ovih krajeva bit će onakva za kakvu se izborimo, kakvu zaslužimo.

Film „Smrt u Sarajevu“ izgleda jako dobro; ne kao jedan od sumornih ili asketskih filmova s ovih prostora, vizualno je ispeglan, moderno režiran, sušta suprotnost primjerice „Epizodi u životu berača željeza“. Ipak, teško je odrediti je li budžet bio „europski“ ili skroman, ali vješto iskorišten.

Budžeti filmova u Bosni i Hercegovini uvijek su jako loši i tu moram priznati da vam zavidim na HAVC-u i na načinu na koji ste uredili vašu filmsku industriju. Hrvatska snima šest, sedam i više filmova godišnje, mi smo sretni ako snimimo jedan. Vama dolaze strane producentske kompanije snimati u Hrvatskoj i donose vam milijune, a od nas bježe i oni koji bi prirodno trebali snimati film u BiH jer je radnja smještena, na primjer u Sarajevo. Sve je to tako jer političari nemaju interesa da se stvari urede. Naša autorska prava se ne poštuju, nitko od redatelja i scenarista u BiH nije dvadeset godina vidio ni marke od autorskih prava i kada smo pokrenuli akciju da se stvari dovedu u red, licencija za ubiranje kolektivnih prava nakon šest mjeseci iznenada je dana nekome za koga nitko od nas nije čuo, ali tko je samom sebi dao zvučno ime UFI – Ujedinjena filmska industrija ili tako nešto. HDZ kojem je dopao sektor kulture u federaciji, uz prešutnu podršku SDA, čini sve da uništi sve što smo u kinematografiji postigli. Možda bi ih trebalo poslati na brzi tečaj u Zagreb, da vide i shvate zašto su kultura i filmska industrija važne i za narod i za ekonomiju jedne zemlje.

Ali da se vratim na film „Smrt u Sarajevu“. Točno je da je ovaj film drukčiji od prethodnih, ali meni se čini da su svi moji filmovi različiti, da nisam upao u redateljski manirizam. Možda zato što sam oduvijek smatrao da sadržaj treba diktirati formu tako da način snimanja uvijek pokušavam prilagoditi priči koju obrađujem. Bilo bi netočno snimiti priču kao što je „Epizoda u životu berača željeza“ na način na koji smo snimili „Smrt u Sarajevu“. Ovaj put smo, u želji da izbjegnemo klaustrofobiju koju donosi jedinstven prostor, odlučili da kameru stavimo na gimbal i da gotovo cijeli film snimamo u pokretu. To je pridonijelo dinamičnosti koju osjećate dok ga gledate. Uz to, imao sam sjajnu ekipu mladih ljudi, od kojih su neki prvi put radili na igranom filmu tako da su imali veliku želju da se dokažu pa su svoj posao sjajno odradili. Kostim, šminka, scenografija i da ne nabrajam, sve su to segmenti filma koje su ti mladi ljudi oplemenili svojim idejama i jako sam im zahvalan na tome. Uz to sam imao vrhunski ''kast'', bosanskohercegovačke glumce s kojima je istinsko zadovoljstvo raditi. Pa i Meryl Streep im je odala priznanje i ostala zapanjena kad sam joj rekao da ima dosta glumaca kojima je to prvi igrani film.

Posljednjih godina snimate dosta često, svaku godinu do dvije novi film. Lako dolazite do ideja?

Naprotiv, meni se čini da sam strašno lijen, da bih mogao mnogo više. Katkada provedem i godinu dana, a da ništa ne napišem. Ali, kako starim, počeo sam shvaćati da je to jednostavno tako i da ideje treba pustiti da dođu same.

Osim što je bosanski film u o ovih petnaestak godina osvajao najveće nagrade, na čelu s vašim Oscarom za „Ničiju zemlju“, i što imate najveći regionalni filmski festival, doima se da bosanska kinematografija zapravo ne postoji? Ako je tako, odakle to i zašto?

Prije svega nedostatak političke volje da se stvari dovedu u red. Nijedna kinematografija u Europi ne bi postojala da iza nje ne stoji država. Budući da kod nas država ne funkcionira, tako ne postoji ni kontinuitet u stvaranju. Teško je održavati kinematografiju i zadržati ljude ako znate da se ovdje snime jedan ili dva filma godišnje. Scenografi, kostimografi, direktori fotografije, da dalje ne nabrajam, svi ljudi koji rade na filmu ne mogu živjeti od jednog filma. I zato ili odlaze ili počinju raditi nešto drugo. A Sarajevo Film Festival je posebna priča. On se održava zahvaljujući karizmi i radu Mirsada Purivatre i njegova tima. To su ljudi koji čine čuda da Sarajevo Film Festival održe na nivou na kojem jest. S godišnjim budžetom koji je smiješan, oni već godinama uspijevaju napraviti sada već u cijelom svijetu poznatu filmsku manifestaciju. I umjesto da im pomognu, da prepoznaju značenje i važnost toga što rade, političari im iz godine u godinu krešu budžete. Kinematografija BiH je jedna od rijetkih svijetlih točaka ove zemlje koja je nastala zahvaljujući grupi snažnih autora i velikih entuzijasta, ali, nažalost, na tome je i ostala.

S obzirom na to da za sve filmove nalazite producente u svijetu, smatrate li sebe primarno bosanskim ili međunarodnim redateljem?

Od sedam igranih filmova koje sam snimio, tri su snimljena u BiH, ostali su snimani u Sloveniji, Španjolskoj, Irskoj, Francuskoj, Indiji. Sljedeći ću vjerojatno snimati u Engleskoj tako da je teško odrediti se. Ja sebe doživljavam kao bosanskog redatelja s međunarodnom karijerom. Zaista bih volio snimati više filmova u Bosni i Hercegovini, ali kada to nije moguće, otići ću negdje drugdje raditi svoj posao.

Jeste li nakon osvajanja Oscara mogli postati „američki“ redatelj i na kakve biste kompromise u tom slučaju morali pristajati?

Nakon Oscara mogao sam birati što želim raditi i to sam i napravio. Ostao sam u Europi koju osjećam svojim domom i kojoj pripadam. Amerika je fascinantna, ali nakon deset dana počnem osjećati žal za Europom. Osim toga, za mene pravljenje filmova nije biznis nego umjetnost. U Americi je to ipak samo biznis u kojem producenti imaju zadnju riječ jer financiraju film. A ja vjerujem da je ipak redatelj taj čija treba biti zadnja. I uvijek to kažem hollywoodskim producentima. Ako ste toliko pametni i mislite da znate sve o filmu, onda ga, brate, režirajte. Imate novac, sami ga napravite.

Kako to da ste odlučili, unatoč dobroj međunarodnoj karijeri i vjerojatno dobrim poslovnim prilikama, preseliti s obitelji iz Pariza u Sarajevo?  

Mama se razboljela i to je bio razlog što smo navrat-nanos sve spakirali i došli u Sarajevo. Nije bilo jednostavno, ali smo uredili život i sada nam je lijepo. Moja je velika želja bila da djeca odrastu u Sarajevu jer mislim da je Sarajevo još uvijek lijep grad za odrastanje. Djeca imaju slobodu kakvu ne bi ni zamislili u Parizu. A Sarajevo može biti jako ugodno za život ako se čovjek može isključiti iz dnevnopolitičke realnosti što meni, čini mi se, napokon uspijeva. Prestao sam da gledati televiziju, ne slušam radio, ne čitam novine. Tu i tamo, zbog vlastite informiranosti, pročitam koju vijest na internetu i to je to. Bavim se svojim poslom, obitelji, imam uski krug prijatelja s kojima dijelim iste ideje i s kojima se viđam svaki dan. Živim u nekom svom svijetu koji branim koliko mogu od vanjskih utjecaja.

Dosad niste imali projekt za koji biste potražili pomoć nekog od hrvatskih producenata?

Da, točno, do sada nisam surađivao s hrvatskim producentima, ali ne znači da u budućnosti neću. Možda jednom snimim film u Dalmaciji koja me još uvijek očarava svojom ljepotom.

Možda je prilika novi film koji, prema pisanju Varietyja, pripremate prema knjizi drama „Nevidljivi“ Tene Štivičić. Možete li reći nešto više o tome?

To je već priča za neki drugi intervju, kada dođe vrijeme za to.

Ali istina je da ga pripremate?

Počeli smo s izborom glumaca za taj film koji bih trebao snimati u Londonu. U isto vrijeme pišem scenarij za svoj novi film u Sarajevu. Pa ćemo vidjeti što će prvo doći na red.

Skupa pogreška
Htio je ispasti faca, a onda je napravio potez zbog kojeg je odmah požalio
ZAGREB CLASSIC
Dođite na Tomislavac, na festival pod zvijezdama bezvremenske klasike
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Avatar TvojUjko
    TvojUjko:

    Najjaći su mi obi komentatori s ekavskog govornog područja koji žele biti Hrvati i počet pisati ijekavicom i onda to izgleda poput čovijek, podpuno, svjet, precednik....ono kao neće se otkriti od kuda su..

  • partizancina:

    Gavrilo princip je ekstremni srpski nacionalist koji se je fanaticno borio za tamo neku veliku srbiju a na stetu hrvatskog i danas novostvorenog bosnjackog naroda.....to je bio srpski cetnik i obicni ubojica....on nije bio borac za narode bosne vec uskogrudi srpski nacista

  • Avatar pendreck
    pendreck:

    Sama cinjenica da Autor clank ane citira clanak koji pise na wikipediji na Hrvatskom jeziku (citira nego nekakvu "SH", Bs,...) dovoljno govori o njemu.