Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Hoće li nam popularnost nogometaša pomoći da posudimo važna djela iz svjetskih muzeja? Mislim da neće

S ravnateljicom Umjetničkog paviljona razgovarali smo o umjetnosti, nogometu, brakovima...
27. srpnja 2018. u 08:00 10 komentara 2748 prikaza
Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/9

Razgovor s ravnateljicom Umjetničkog paviljona Jasminkom Poklečki Stošić vodili smo u dva navrata. Počeli smo ga na njezin rođendan kada su nastale i fotografije s buketima cvijeća kojima je tog dana bila zasuta.

Lažni moral Nakon skidanja slika slijedi i njihovo paljenje. A onda su na redu knjige, a na kraju i ljudi

Ispričala nam je kako je prethodnog dana, kao i uvijek, legla jako kasno, ali je ustala “kao ptičica” već u pola šest ujutro kako bi prije odlaska na posao, nakon dugo vremena, sama ispekla rođendansku “švarcvald tortu” od svježih višanja s Dolca. Ta je torta, skupa s pjenušcem, čekala u hladnjaku večer, rođendansku proslavu u krugu obitelji uz gledanje jedne od utakmica Hrvatske u Rusiji. Razgovor smo zaključili prije nekoliko dana, nakon nogometne euforije i jutro nakon otvaranja sjajne izložbe “Tamno bijela zemlja” Zlatana Vehabovića u Umjetničkom paviljonu.

Kod vas umjetnost i sport idu skupa?
Moja umjetnička strana je javna, ali zapravo se ne zna da sam i sportašica. Od svoje dvanaeste godine aktivno sam, sve do pred kraj gimnazije, igrala rukomet, jedno vrijeme i u ondašnjem Rukometnom klubu Željezničar. Bila sam lijevo krilo. Strašno volim sport. Nisam nikakva zagrižena nogometna navijačica, ali moram priznati, kad igra hrvatska reprezentacija u bilo kojem sportu, volim gledati i navijati. U tom smislu sam velika domoljupka i uvijek se ponosim kada u inozemstvu mogu istaknuti hrvatska postignuća, kako sportska, tako i umjetnička. Ne smijemo zaboraviti da su umjetnost i kultura jednako važni kao i sport. Izlaganje nekog hrvatskog umjetnika u nekom svjetskom muzeju jednako je osvajanju zlata na Olimpijskim igrama. To govorim osobito zbog političara koji uvijek ističu kako sport promovira Hrvatska, a zaboravljaju ili ne znaju da to isto tako čine umjetnost, kultura, a bome i znanost.

120 godina Umjetničkog paviljona Na prvu izložbu 1898. došla je trećina Zagrepčana: mnogi su bili šokirani zbog erotike

Kako da ih tome naučimo?
Tako da im to neprestano ponavljamo i tako da počnu doista redovito dolaziti u muzeje, galerije, kazališta, na koncerte, a ne samo na otvaranja izložbi i premijere da budu viđeni i da ih se slika. Moramo shvatiti da, kada Hrvatsku budemo u svijetu promovirali i kroz kulturu, umjetnost i znanost, a ne samo kroz sport, tek tada ćemo postati relevantan partner.

Nedavno je premijer Plenković za svoj veliki televizijski intervju odabrao upravo Umjetnički paviljon, ali o kulturi nije bilo ni riječi...
Nemam potrebu braniti premijera, ali mogu posvjedočiti da je došao odlično pripremljen, a prije intervjua smo razgledali izložbu Emanuela Vidovića i razgovarali o njoj. Sigurna sam da je očekivao i neko pitanje o kulturi, ali ga nije dobio.

Tema dana tada je bio Agrokor.
To je razumljivo. Ali, to je i zato što još uvijek na umjetnost gledamo kao na nešto što je u redu, ali nije baš prevažno i moglo bi se i bez nje. A ne može se, zato što nas kultura i umjetnost čine obrazovanijim, kulturnijim, boljim i u prvom redu pristojnijim ljudima. Kod nas vlada velika nekultura u svakodnevnom ponašanju i ophođenju.

Kad smo to zaboravili? U Zagrebu je sigurno bilo drugačije u vrijeme kada je izgrađen Umjetnički paviljon...
Nismo to zaboravili samo u Zagrebu nego i u cijeloj zemlji. Zaboravili smo reći dobar dan ili dobra večer kada ulazimo u neki prostor, hvala, izvolite, molim. Taj divan običaj pozdravljanja zadržao se, primjerice, kod planinara. Svatko koga sretnem u šetnjama Sljemenom uvijek pozdravi. Postali smo zavidni, ljubomorni. Ali ne mislim da je to zbog loše gospodarske situacije. Imate ljude koji su sjajno situirani, a silno su zavidni i ljubomorni. Ne znam odakle tolika količina negativnih energija.

03.11.2012., Zagreb - Valerija Macan, strucnjakinja za djela J. J. Klovica cija se premijerna svjetska izlozba uskoro otvara u Klovicevim dvorima.  Photo: Robert Anic/PIXSELL 'Djevica od navještenja' Valerija Macan: I dalje sam sigurna! To je pravi Klović!

 

Je li to stvar građanskog odgoja u školi ili kućnog?
Sve počinje u kući, s roditeljima. Ja se i danas u tramvaju dignem starijoj osobi, a i mlađoj kada treba. Zgražam se kad u tom tramvaju vidim mlade ljude kako tipkaju po telefonu i prave se da ne vide kako kraj njih stoje stariji ljudi. Neka me socijalne službe napadnu, ali ja bih svojoj djeci, da ih vidim da se tako ponašaju, opalila šamarčinu. Kod kuće se uči i da nije lijepo vikati, urlikati i prostačiti.

Bavite li se još uvijek rekreativno nekim sportom?
Svaku nedjelju idem pješice na Sljeme, od Šestinskog lagvića do Grafičara.

Koliko vam treba za tu “šetnju”?
U dobroj sam kondiciji i to propješačim za oko sat i petnaest-dvadeset minuta, dok početnicima treba oko dva sata laganog hoda.

1 / 43
Zagreb: U Galeriji Klovićevi dvori otvorena je izložba Ciklus Vlaho Bukovac

Imate društvo?
Uvijek idem sama. Ne volim dogovore jer nikad ne znam kada ću krenuti. Nedjelja je jedini dan kada se počastim malo duljim spavanjem. A i volim hodati sama po šumi jer mi je to vrijeme kada ne moram ni s kim razgovarati. Preko tjedna naprosto ne stignem razmišljati o nekim stvarima o kojima treba razmišljati.

Koje su najčešće teme tih razgovora, osim što usput smislite i izložbu o šumi kakva je održana u Umjetničkom paviljonu?
Tu izložbu o šumi doista sam smislila u šumi. Zapravo, cijeli ciklus posvećen prirodi. Šuma je prva iz ciklusa, slijede more, zemlja, vode. Riječ je o četiri najvažnija hrvatska prirodna resursa. Neke ideje mi dođu upravo kada sam sama sa sobom. Koristim to vrijeme za preispitivanje, razmišljam o poslu, o djeci...

O muževima?
Haha, nemam baš sreće s muževima, barem zasad, a često se šalim s prijateljima kako to ovako više ne ide i da moram naći trećeg muža. Zapravo je jako lijepo živjeti u braku, što može čudno zvučati od mene koja već imam dva iza sebe.

Razgledajte 120 djela najvećih hrvatskih umjetnika na jednom mjestu! VODIMO VAS NA IZLOŽBU! Razgledajte 120 djela najvećih hrvatskih umjetnika na jednom mjestu!

Ili možda baš zato znate o čemu govorite?
Pa zapravo da. Što se tiče bračnog iskustva, njega bez dvojbe imam.

Rođendanima se očito još jako veselite, i ne pokušavate skriti broj.
Naprotiv! Godine su doista samo broj i doista je bitno samo to kako se osjećamo, mnogo više nego kako izgledamo. Kad se dobro osjećaš, možeš se nositi s bilo kojom brojkom. Što će ti 34 godine, na primjer, ako si nezadovoljan sobom. Super je kad imaš 54 godine i zadovoljan si. A izgled... ljepota je u očima promatrača.

Uz to vi se znate pohvaliti dugovječnošću loze Poklečkih.
Da, i tata i njegova mama živjeli su više od devedeset godina. To je loza sa Žumberka, gdje su rođena i moja dva brata, u selu Poklek, a ja sam, kao najmlađa, već rođena u Zagrebu, na Svetom Duhu. Korijeni naše obitelji sežu do senjskih uskoka koje je Marija Terezija preselila na Žumberak, u Vojnu krajinu, a jedan moj šukunšukundjed osobito se istaknuo u borbi s Turcima pa mu je dodijeljena plemićka titula. Tako je nastala na Žumberku baronija Poklečki.

 | Autor : Dalibor Urukalović/PIXSELL Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL

A vi ste nikada niste nazvali barunicom?
To sam prvi put spomenula u prošlom sistemu, pa su mi rekli da to baš i nije dobra ideja. A otkad imamo samostalnu Hrvatsku, razmišljam o tome da si dodam titulu. Šalim se, naravno. Poklečki su plebejsko, a ne aristokratsko plemstvo, ali ja sam ponosna na to i na Žumberku nas svi zovu baroni Poklečki. Imamo mi Žumberčani i svoje grupe na Facebooku, pa kad se tamo javim, svi kažu evo naše barunice.

Od te 54 godine, koja vam je bila do sada najvažnija?
Uh, ima ih nekoliko... Naravno, važne su mi i 1990. kada sam rodila kćer i 1999. kada sam rodila sina. No, strašno mi je važna i 2013. jer sam tada došla raditi u Umjetnički paviljon. Otkada sam u tom poslu, bio mi je san da postanem ravnateljica upravo te institucije. Druge i slične ponude sam do tada odbijala. To je prst sudbine. Ja sam 17 godina bila kustosica u Klovićevim dvorima i ne mogu objasniti kako i zašto, ali znala sam da mogu i da ću jednog dana doći u Umjetnički paviljon.

Strast stvaranja Otvorena izložba koja nam je dovela Braquea i Picassa

Koliko vas nadahnjuje institucija u kojoj radite?
Ovih se dana navršava pet godina kako sam u Umjetničkom paviljonu. Možda će zvučati kao otrcana fraza, ali ja sam doista presretna i počašćena što uopće mogu tu raditi. Mislim da mi ravnatelji ovakvih amblematskih institucija za zagrebačku i hrvatsku kulturu ne smijemo te institucije uzimati zdravo za gotovo. Njih treba gledati kroz njihovu ulogu u kulturnom životu i kroz njihovu povijest i ljude koji su ih vodili prije nas. Ja se uvijek pitam jesam li dovoljno dobra nasljednica jedne Lee Ukrainčik. Često spominjem upravo gospođu Ukrainčik jer mislim da je u prethodnom razdoblju bila premalo isticana, a trideset godina je bila ravnateljica, sve do svoje smrti 2000. godine. Nastojim dati sve od sebe ovoj instituciji, a samim tim i svom rodnom gradu i svojoj zemlji, kroz izložbe domaćih autora, a naročito inozemnih. To je izuzetno važno jer, nažalost, nemaju svi građani novca za put u inozemstvo na izložbe... Mi ravnatelji najviše moramo poštovati institucije kojima smo na čelu. Često me pitaju kako to da ne koristim godišnje odmore. Pa eto, jednostavno ne idem. Imam neki čudan strah da će se dogoditi nešto loše u Paviljonu ako me ne bude dva ili tri tjedna.

Ne idete na godišnji odmor?
Prošlog sam ljeta prvi put, otkako sam ravnateljica Umjetničkog paviljona, otišla na tjedan dana, a toliko ću i ovog ljeta. To je takav posao. A, iskreno, dosadan mi je klasičan odmor koji podrazumijeva izležavanje na plaži.

Ali djelatnike puštate?
Naravno, a ja čuvam kuću. Stvar je i u tome što mi svake godine u drugoj polovici rujna otvaramo neku veliku međunarodnu izložbu, a da bi se to moglo, morate ljeto provesti radno.

Jasminka Poklečki Stošić 120. rođendan slavimo izložbom Vlahe Bukovca i Alexandrea Cabanela

Nakon velikog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije mnogo se razgovara o tome kakve će to posljedice imati na razne segmente hrvatskog društva, pa i na ekonomiju. Hoćete li ih osjetiti i vi u kulturno-umjetničkoj struci?
Na otvorenju izložbe Zlatana Vehabovića baš sam razgovarala s nekim kolegicama o tome hoće li nam ta globalna poznatost Hrvatske pomoći da, na primjer, lakše dolazimo do posudbi likovnih djela iz svjetskih muzeja. Ja mislim da baš i neće. Kada budem dolazila na sastanke u inozemstvo, moji će mi kolege čestitati na našem sportskom uspjehu, spominjati Modrića, Rakitića... Ali i dalje čak ni ti stručnjaci neće znati nabrojiti ni pet hrvatskih umjetnika. I u tome je problem.

Ipak, vi ste barem jednom u Umjetničkom paviljonu na otvorenju izložbe imali i puno nogometaša, zar ne?
Da, kada je Davor Vugrinec otvarao veliku izložbu svoje zbirke, došlo je dosta njegovih kolega. Slika o sportašima, a naročito o nogometašima, ipak je neopravdano pretjerano loša. Vugrinec je naravno, kao ozbiljni kolekcionar, iznimka, ali ima njih još koji ne kupuju samo skupe automobile nego i umjetnička djela.

Davor Vugrinec TV PEČAT Ponos Hrvatske je Davor Vugrinec, nogometaš i čuvar nacionalnog blaga

Ovih je dana na tapetu i njihov glazbeni ukus...
Da budemo iskreni i objektivni, ja ne razumijem zašto bismo osuđivali i smijali se glazbenom ukusu nogometaša kada je on isti i kod mnogih intelektualaca. A o političarima, među kojima je mnogo akademski obrazovanih ljudi, da i ne govorimo.

1 / 15
Trčanje
STIŽE PRAVA ZIMA
Što napraviti da trčanje ostane aktivnost u kojem uživamo, a ne noćna mora
  • Avatar Django
    Django:

    Nogometaši nisu globalno poznati zato što bi ih netko promovirao po svijetu, nego zbog njihovog znanja, truda i vještine. Isto je i sa kulturom, neće “podrška države”, Hribara, Koržinekice ili ne znam koga još učiniti razne Matule, Frljiće i boktepitaj ... prikaži još!j koje još “umjetnike” globalnim veličinama po kojima će se prepoznavati i Hrvatska. To mogu učiniti samo i jedino znanje, trud, vještina i kvaliteta. Primjer je Miro Gavran, primjer su 2chellos. Nikada oni nisu imali tako snažnu “potporu” kao gore navedeni globalni anonimusi.

  • Avatar HipnosPajdaš
    HipnosPajdaš:

    O hrvatskoj kulturi davno se izjasnio i Miroslav Krleža......kao da je još onđa znao da će je voditi Urška...pa Vili Matula...Frljuć i slični.O onima koji je medijski i financijski prate i o njoj pišu i nije vrijedno gubiri vrijeme.Ti su još gori.

  • AAAAAA:

    čudi me da damu barunicu niste slikali u tangama poslije toliko prevažnih informacija bez kojih nisam mogel spavati. Nego kaj je sa brojanjem potpisa i nekakvim zahtjevom 400.000 stalno pljačkanih Hrvata o demokratizaciji izbornog sustava i još nekih "nevažnih" pitanja ... prikaži još! za našu političku mafiju baruna, vitezova i ološa svake vrste?