U svom novom romanu “Stotina godina”, kazališni redatelj i pisac Dario Harjaček vodi nas u zagrebačko naselje koje je kroz
proteklih stotinu godina postalom pozornicom velikih društvenih, političkih i kulturnih promjena. Kroz intimnu, ali i historijski osviještenu pripovijest o Trešnjevci, točnije o Naselju prve hrvatske štedionice, Harjaček ispisuje gustu mrežu sudbina, ideja i nasljeđa, u kojoj se isprepliću fikcija i stvarnost, radništvo i umjetnost, sveto i profano. S njim razgovaramo o motivima romana, povijesti radničkog pokreta, Trešnjevci kao mikrokozmosu suvremenih lomova, ali i o vremenu kao glavnom liku njegova književnog svijeta.
Vaš novi roman "Stotina godina" prati život Trešnjevke kroz jedno stoljeće. Što vas je potaknulo da toj gradskoj četvrti posvetite tako ambiciozno djelo?
Trešnjevka je vrlo širok pojam. Preširok. Ja sam se bavio samo jednim malim dijelom Trešnjevke. Kvartom koji se naziva Naselje prve hrvatske štedionice, nastao tridesetih godina dvadesetog stoljeća. To je jedan mikrokozmos u kojem se jasno očituju društveni procesi evolucije radništva i općenito evolucije građanstva koji se u periodu od posljednjih stotinu godina odvijaju sumanutom brzinom. Trešnjevka je neka vrsta otiska tog procesa. Otisak vremena. Zato se knjiga i zove Stotina godina jer sam u toj sintagmi osjetio prisutnost vremena kao neku vrstu materijalnog entiteta. U ovoj krajnjoj točki vremena ovdje je nekako vrlo transparentno izloženo sve što se dogodilo. Kroz urbanizam, arhitekturu, ali i hortikulturu. Kroz memoriju, kroz povijest upisanu u tri generacije stanovništva koje je kroz period od sto godina doživjelo ozbiljnu klasnu i civilizacijsku transformaciju.
Živite na Trešnjevci – koliko je roman osoban, a koliko rezultat istraživanja i fikcionalne gradnje?
Roman je osoban na mnogo nivoa. I sebe smatram nekom vrstom "klasnog prebjega". Bijes i gorčinu radničke klase osjećam kao svoje elementarno nasljeđe s kojim se borim pokušavajući pomiriti u sebi onu nametnutu krivicu koja svaku vrijednost vidi kroz identifikaciju s fizičkim radom, onaj prezir prema privilegiranoj klasi koja je prošetala kroz život u toplom zagrljaju građanske komocije. To je jedna od središnjih tema same knjige. S druge strane, kao povjesničar umjetnosti pronalazim sinkronicitete između elementarnosti života stanovnika Trešnjevke i svega onoga što je umjetnost kroz dvadeseto stoljeće uzimala za građu kako bi se poetički nadovezala na život – od ekspresionizma do konceptualne umjetnosti. Velika mi je inspiracija za pisanje romana bila izložba u Klovićevim dvorima iz 2019. godine – retrospektiva Grupe "Zemlja" pod nazivom "Umjetnost i život su jedno". Smatram da je naša kultura u tom smislu vječito bila korak uz korak sa svim europskim umjetničkim tokovima i da smo kroz glasove naših umjetnika – likovnih prije svega, dugo uspijevali ostati ono što je se naziva "granična kultura" – kultura koja uspijeva apsorbirati utjecaje velikih kulturnih centara stvarajući jedan autentičan, originalan umjetnički jezik, odolijevajući da postanemo provincijalna kultura. Ovaj je roman posveta svim tim umjetnicima i to je razlog zbog kojeg su mnogi umjetnici, bilo stvarni, bilo izmišljeni, glavni akteri ovog romana. Ovo je prije svega jedna izmaštana povijest Trešnjevke koja plovi kroz prostor između realnog i fantastičnog. Naravno da se okvir zasniva na istraživanju same povijesti, gdje mi je u prvom redu kanonsko djelo bila monografija "Crvena Trešnjevka", no unutar tog okvira želio sam stvoriti jednu viziju povijesti Trešnjevke u popuno fikcionalnom svijetu. Zanimala me velika priča, velike dogme kojima je inficirano stanovništvo Trešnjevke ne bi li kroz njih dobivali upute za kretanje kroz svoje vrlo pragmatične, skromne živote. "Koreografija ljudske mase", piše na jednom mjestu u knjizi. U tom smislu za mene je centralni, mistični, metaforički objekt preko kojeg se stvara sukus povijesti epohe postala jedna trafostanica. Trafostanica kao mjesto transformacije struje visokog napona u struju niskog napona.
Koliko je povijest radničkog pokreta u Zagrebu zbilja zaboravljena – i zašto ste osjetili potrebu vratiti joj glas?
Povijest je uvijek pitanje političke hegemonije. Tko je taj tko bira povijesne agende. Što je važno, a što nevažno za stvaranje identiteta jednog društva. Potpuno je jasno da u maniji nacionalističkog fetišizma borba radništva za društvenu i političku jednakost postaje nekom vrstom opasne materije jer poništava važnost nacionalne borbe. Povijest radničkog pokreta podrazumijeva borbu za elementarna ljudska prava, a ne za nacionalna prava. I u samom periodu između dva svjetska rata službena hrvatska politika predvođena Radićem i Mačekom bila je nacionalno orijentirana i vrlo kritična prema borbi radnika. I o tome ova knjiga govori. O osnivanju takozvanih Mačekovi straža koje su stajale u prvim redovima razbijanja radničkih nemira. Područje borbe svih političkih struktura bilo je usmjereno ka satiranju bilo kakvih sindikalnih udruživanja. U tom smislu i djelovanje nadbiskupa Stepinca bilo je prvenstveno orijentirano na antikomunističko djelovanje pa je tako unutar Crkve fašizam gledan kao snažni stup obrane od komunističkog bezboštva. Hrvatska je Katolička crkva prigrlila fašizam i snažno podržavala legitimitet Nezavisne države Hrvatske kao jedne radikalno klerikalne države. U tom smislu priča oko kanonizacije Alojzija Stepinca za mene je čista farsa. Mislim da se svetost očituje kroz neke univerzalne vrijednosti povezanosti božanskog sa ljudskim duhom. Profašizam i nacionalizam zasigurno nisu te vrijednosti. A moramo priznati da se takvo viđenje nikako ne uklapa u oficijelnu sliku stvaranja našeg kulturnog identiteta, u prvom redu upravljanog od strane politike i usmjerenog ka idealizaciji mučeništva.
Roman se kreće kroz različite društvene slojeve – od akademskih slikara do probisvijeta. Što vam je bilo ključno u građenju tog društvenog mozaika?
Na samom početku u priči se pojavljuje citat američkog povjesničara Henrya Johnsona koji kaže – "U širem smislu, povijest je sve što se ikad dogodilo". Zanimalo me što je to sve. Mogu li neke sitne, partikularne epizode iz života stanovnika Trešnjevke biti fraktali cjelokupne slike stoljeća. Jedan partikularni fragment Trešnjevke pokušao sam zamisliti kao tkivo vremena, tijelo vremena, materijalni entitet, vrijeme kao neku vrstu egzistencije. Mene Trešnjevka oduševljava upravo u svojoj nesavršenosti. U sposobnosti da asimilira SVE u svoje krilo. Ovdje se može govoriti o jednoj specifičnoj demokratičnosti, egalitarizmu. Heterogenosti koja se počinje činiti kao homogenost. Ovdje je sve podložno promjeni, nestajanju i nastajanju. Govoriti o devastacije Trešnjevke pomalo je apsurdno jer njezino je biće biće kaosa. Trešnjevka je biće nestalnosti. U vječitoj reizgradnji. Moj književni postupak na neki način pokušava imitirati tu dinamiku. Pokušava prikazati svijet u stalnoj promjeni. Veliki pisci modernizma kao što su Döblin, Joyce, Belyj, Dos Passos, stvarali su u svojim romanima slike gradova kroz vrlo inovativne, često krajnje eksperimentalne pripovjedačke postupke. Na tragu toga i Stotina godina oslanja se na modernizam i na spomenute pisce pogotovo stoga što je modernizam (posebno u arhitekturi i slikarstvu) i jedan od ključnih elemenata same priče.
Jedna od fascinantnijih stvari u romanu je suživot svetog i profanog – svećenici, seksualne radnice, pijanci i zlostavljači dijele isti prostor. Što vas privlači toj vrsti kontrasta?
Spomenuto Naselje prve hrvatske štedionice nastalo je kao urbanistički projekt kojeg bismo mogli nazvati jednim od prvih poteza gentrifikacije u ovom gradu. Taj vrlo smjeli i rekao bih genijalan urbanistički potez, nastao je usred jedne gotovo čaplinovske vizure gdje djeca uglavnom umiru od tuberkuloze i neuhranjenosti, da bi na to mjesto bilo instalirano jedno vrlo sofisticirano naselje za "bolje stojeće građanstvo" koje mora da se u tom trenutku činilo kao slijetanje svemirskog broda. I tu kreće ta priča o suživotu. U tom naselju svoje su mjesto našli i brojni umjetnici, intelektualci čiji je rad uglavnom vezan uz izrazitu socijalnu osjetljivost. Mene je zanimalo upravo to sublimiranje potpuno nespojivih životnih priča ne bi li se stvorila jedna zajednica koja svoj identitet gradi iz potpune heterogenosti koja danas, na mnoge načine, funkcionira vrlo harmonično. Volim život na Trešnjevci. I njezine živopisne beskućnike i njezino beskonačno transformiranje kaosa u jedan miran i tolerantan ambijent. U cijelu tu priču uklapaju se i brojni strani radnici iz zemalja Trećeg svijeta koji svojom sudbinom sada ponavljaju scenarij svih onih migranata koji su iz ruralnih dijelova ove zemlje na Trešnjevku dolazili kroz period od dvadesetih do pedesetih godina prošlog stoljeća.
A što se tiče odnosa svetog i profanog, tu je najveću ulogu odigralo osnivanje Župe svetog Josipa 1937. godine kao proces evangelizacije trešnjevačkog stanovništva koje tako benevolentno prihvaća neke bezbožne ideje radi kojih naselje dobiva naziv "Crvena Trešnjevka". Alojzije Stepinac svoju homiliju prilikom osnivanja župe započinje riječima: "Živjeli pošteni radnici!" Učinilo mi se zanimljivo pomalo ironično se poigrati idejom duhovnog u prostoru gdje je radnička dnevnica u to vrijeme otprilike u iznosu cijene jedne kile krumpira.
U pozadini je stoljeće hrvatske povijesti – koliko je roman, svjesno ili nesvjesno, i kronika društvenih lomova?
Roman je upravo to – jedna literarna igra velikih povijesnih procesa u kojima likovi plešu u prostoru vlastitih stereotipa.
Roman donosi iskustva zlostavljanih i marginaliziranih. Jeste li imali dilemu kako pristupiti tim pričama bez eksploatacije?
To je jako dobro pitanje s obzirom da sam vrlo osjetljiv na umjetničku eksploataciju ljudske patnje. Smatram je moralno vrlo upitnom. No ja se nisam bavio takvom vrstom poistovjećenja niti pitanjem empatije. Za mene je glavni lik ovog romana vrijeme, a Trešnjevku predstavljam kao nekom vrstom materijalizacije tog vremena, epohe. To vrijeme utopljeno je u okrutnosti, a posebno je bitno da mi iz ove pozicije metastaziranja individualizma, jako teško uspijevamo pojmiti odnos prema ljudskoj patnji iz vizure nekog drugog, prošlog vremena.
U središtu je zajednica – ali i njezino truljenje, nestanak solidarnosti. Je li "Stotina godina" i roman o gubitku povjerenja među ljudima?
Mislim da nije. U svakom slučaju to nije tako trebalo biti. Svaka kriza test je za solidarnost. U romanu se vrlo često izdvajaju upravo one točke u vremenu koje su vrhunci kriza pa samim time i pitanje solidarnosti nasuprot pitanju oportunizma iskače u prvi plan. Ja duboko vjerujem u ljudsku solidarnost.
U vremenu kad gradovi postaju sve zatvoreniji i klasno segmentiraniji, je li vaš roman i svojevrsna obrana ideje otvorene gradske četvrti?
Vidjet ćemo kako će se taj proces razvijati s obzirom na veliki priljev stanovništva iz vrlo udaljenih dijelova svijeta. Mislim da se prema toj temi svi danas odnosimo vrlo ambivalentno i da svatko od nas na potpuno novi način mora promisliti o granicama i kvaliteti vlastite tolerancije prema drugima, prema stranima, prema stranome. To su izazovi grada. Kao gastarbajtersko dijete, znam jako dobro što znači biti strano tijelo u jednoj velikoj urbanoj zajednici i što znači integracija i asimilacija.
Likovi iz romana često bježe – u egzil, alkohol, fantazije. Koliko vam je bijeg književno potentan kao tema?
Primarno je pitanje u ovoj knjizi, jednako kao i u mom prvom romanu Sanjica Lacković, pitanje karme, nasljeđa, dakle, ne samo onoga što stvaramo kao breme proizvedeno djelovanjem vlastitih životnih izbora, već u prvom redu svega onoga što kroz stalno mijenjajući DNK nosimo kao nematerijalnu ostavštinu, kao niz uvjetovanih, naučenih reakcija na životne izazove. Možemo to nazvati transgeneracijskim traumama, ali ima nešto mnogo dublje u toj borbi – fatum, sudbina određena vremenom i mjestom na kojem dolazimo na svijet ne bismo li razriješili ne samo vlastite traume nego i traume naših roditelja, roditelja naših roditelja. Trešnjevka daje toj priči jedan zanimljiv povod jer ovdje svjedočimo jednom luđačkom ubrzanju vremena. Kroz stotinu godina populacija koja se prvenstveno bavila pitanjem preživljavanja, borbom s tuberkulozom (od koje npr. u ranim tridesetima boluje osamdeset posto djece, dok je tek sedam posto djece "dobro uhranjeno"), borbom za elementarna radnička i ljudska prava, sada se bori s pitanjima depresije i anksioznosti, konzumerizma, "problemima prvog svijeta", a sve se to događa u rasponu od jedne, jedva dvije generacije. Taj rapidni progres ima svoju mračnu stranu. Ono što bi se nekad zvalo klasnim sukobom, sada postaje često jednim običnim međugeneracijskim sukobom između djece i roditelja koji nisu više u stanju prepoznati strahove i potrebe vlastite djece koja su ih, u tom mahnitom progresu, klasno preskočila. To je jedan element povijesti koji je meni ovdje bio zanimljiv. Postavlja se pitanje imaju li roditelji i djeca uopće bilo kakvu zajedničku percepciju povijesti. Ali to je tema koja mene, kao autora, očito primarno okupira – odmetništvo, neprihvaćanje roditeljske slike svijeta, razdvajanje iza kojeg ostaju brojne neraskidive spone. Borba u kojoj likovi pokušavaju iskorijeniti vlastite roditelje iz samih sebe.
U romanu nema idealizacije prošlosti – sve generacije imaju svoje demone. Je li to i kritika nostalgičarskog pogleda na povijest?
Kaže Albert Camus: "Svaki čin pobune nostalgija je za nevinošću." Ali ono što je u filozofskom smislu za moj pojam povijesti najbitnije jest da je svo vrijeme tek jedno vrijeme. Jedno vrijeme gledano iz različitih kutova. U tom smislu svi živimo sve živote istovremeno i svi životi su zapravo naš život.
Postoji li mogućnost da "Stotina godina" preraste u dramski ili radijski projekt?
Neki dijelovi svakako.
Roman završava (ili možda počinje?) s bijedom, ali i transcendencijom. Vjerujete li u mogućnost katarze kroz literaturu?
Kao čovjek teatra na katarzu gledam kao vrlo često krivo interpretiran pojam. Katarza podrazumijeva onu vrstu transcedencije koja nas udaljava od individualnog, koja nas suočava s ograničenjima ljudske prirode, ljudske spoznaje nasuprot bezgraničnoj i nepojmljivoj božanskoj prirodi. U jednom segmentu romana govorim upravo o tome – o jednom potezu kada kći svog oca poistovjećuje sa ženskim spolovilom, ne bi li takvo prozivanje, spletom okolnosti dovelo do njegove slučajne smrti. Na tom mjestu koristim pojam tragedijske krivnje ne bi li se sve okolnosti (koje su stvorile vrlo specifične obiteljske odnose, a koje navedena kći, kao antropologinja gleda kao na usud bivanja stereotipom jedne tipične, obične radničke obitelji) posložile u nesvjesnu manifestaciju nemogućnosti bijega pred zakonom velike sudbine. Katarza je za mene poniznost pred velikom pričom. Stavljajući vrijeme i prostor iznad sebe samog, prolazio sam i kroz osobni proces katarze.
Pisci rijetko pišu o Zagrebu s toliko strasti i tame – osjećate li da grad u književnosti još nije dovoljno iscrtan?
Bitan je kontekst, svijest, sve one razine, svi slojevi koji grad čine onim što on jest. Osjećam svojevrsnu trivijalizaciju Zagreba kao književne teme. Ali to je vjerojatno i do mojih osobnih književnih preferencija. Književna djela sama po sebi stvaraju kulturološki identitet grada. Postavlja se pitanje gdje na toj mapi danas vidimo Zagreb i koje književne veze za nas predstavljaju točku prepoznavanja. Mislim da nas naše kulturno nasljeđe mora motivirati da se borimo protiv poistovjećenja s provincijom.
Postoji li točka kad književnost prestane biti osobna i postane izravno politička gesta?
Političnost je za mene jako bitna, ali nikako je ne želim stavljati u prvi plan. Previše je danas takozvane angažirane književnosti, previše se doktrine, a posebno one vezane uz političku korektnost, danas stavlja ponad umjetnosti. Svaka književnost koja u sebi jasno definira što je dobro, a što zlo, za mene je bezvrijedna.
Je li za vas pisanje vrsta odgovornosti – prema povijesti, gradu, ljudima bez glasa?
Pisanje sa sobom nosi odgovornost za kulturu i jezik kojima pisac pripada. U puno većoj mjeri kultura proizvodi umjetnike nego što umjetnici proizvode kulturu. Umjetnici su tek alat odgovornosti i samosvijesti koju kultura ima o samoj sebi. A mi u tome često vidimo samo one površne slojeve i najčešće ih povezujemo s dnevnom politikom. Ne vjerujem u one floskule – "bio je ispred svog vremena", ili "ova kultura ga nije zaslužila". Uvijek treba uzimati ono najbolje i najvrjednije što imaš i nositi se s time najbolje što znaš. I bolje je napisati jednu dobru knjigu nego deset prosječnih.
Kako uspjeti u hrvatskom kazalištu i općenito umjetnosti? Ošini po hrvatskoj povijesti kulturi ,uljudbi, tradiciji i običajima. Što više -to bolje.