Visok, uspravan, krepkog hoda, za dirigentskim pultom uvijek na nogama, na pragu 90. rođendana. To je švicarski maestro Charles Dutoit koji je još u drugoj polovici 20. stoljeća stekao i izgradio status jednog od najvećih i najvažnijih svjetskih dirigenata. To je ostao i u prvoj četvrtini 21. stoljeća.
– Kao što vidite, moja supruga se dobro brine o meni – rekao mi je u garderobi Slovenske filharmonije, nakon pokusa za posljednji od tri koncerta koji je ove godine održao na Ljubljanskom festivalu. Draga i srdačna gospođa Chantal Juillet potvrdila je to toplim smiješkom. Takva je i u trenucima kada svog supruga prepušta Marthi Argerich, koja mu je prije pola stoljeća nakratko bila i supruga, a zauvijek ostala draga prijateljica i glazbena partnerica. No, koncertne svečanosti s Marthom, poput one održane prije deset dana, samo su dio darova kojima maestro Dutoit časti Ljubljanski festival, publiku, a i orkestar Slovenske filharmonije koji pod njegovim vodstvom nadmašuje sam sebe.
Dirigent te dobi i reputacije može birati što će dirigirati, gdje i koliko. Pa i s kim će razgovarati. Zato je ovaj intervju također veliki privilegij, na kojem osobito zahvaljujem Festivalu Ljubljana.
Na svakom novom nastupu maestro Dutoit donosi publici u Ljubljani nešto veliko i rijetko. Ovaj put to je bila i kompletna Respighijeva trilogija simfonijskih pjesama nadahnutih Vječnim Gradom: "Rimske svečanosti", "Rimske fontane" i "Rimske pinije".
I još važnije od toga: maestro Dutoit Ljubljanu čini dijelom velikoga svijeta koji umjetnici poput njega još uvijek drže na okupu. A spomenuli smo u razgovoru i one koji taj svijet pokušavaju razmrviti, usitniti i uništiti.
Kako je počela vaša posebna veza s Ljubljanom?
Dolazio sam ovamo mnogo puta s gostujućim orkestrima: s Montrealskim simfonijskim orkestrom, s Francuskim nacionalnim orkestrom, s Kraljevskim filharmonijskim orkestrom iz Londona, s Bečkim simfoničarima... Zavolio sam ovu zemlju i cijelu ovu regiju. Tako sam upoznao i direktora festivala gospodina Brleka koji me za vrijeme COVID-a pozvao da dirigiram Beethovenovu Devetu simfoniju. Bilo je to vrlo neobično iskustvo s pleksiglasom među muzičarima, pjevačima pod maskama, na otvorenom... Nije mi se, moram priznati, osobito svidjelo, ali tako smo svi prolazili kroz pandemiju. Nakon toga smo se gospodin Brlek i ja sprijateljili i na njegovu inicijativu započeli ciklus velikih Berliozovih djela. Nakon "Fantastične simfonije" izvodili smo skladbe koje se vrlo rijetko izvode jer zahtijevaju uglavnom ogroman orkestar i zborove: "Requiem", "Faustovo prokletstvo" za koje je dječji zbor stigao čak iz Beča, prošle zime "Roméo et Juliette".
Doista volim dolaziti u Ljubljanu. Sada sam već star čovjek i više ne dirigiram toliko kao nekada. Prihvaćam samo projekte koje doista želim raditi. Prije dva tjedna u rimskoj Accademiji di Santa Cecilia tri puta smo izveli "Faustovo prokletstvo". Redovito radim u Španjolskoj i Italiji, uskoro ponovno idem u Prag i Varšavu.
Odlazili ste i u Rusiju...
Bio sam glavni gostujući dirigent Sanktpeterburške filharmonije, kamo me 2017. pozvao Jurij Temirkanov. Imao sam prekrasan odnos s orkestrom, s glazbenicima i s gradom. Ta je suradnja trajala sve dok Putin nije napao Ukrajinu. Žao mi je što glupi političari rade to što rade. Moj posao je umjetnost, ali ipak takvu politiku ne mogu prihvatiti i zato više ne odlazim tamo. To je ostavilo prazninu u mom životu. No to nije jedini takav slučaj. Četrdeset godina proveo sam u Americi. Samo s Filadelfijskim orkestrom dirigirao sam više od sedamsto koncerata. Šezdeset i osam puta nastupio sam u Carnegie Hallu. Radio sam u Metropolitanu i sa svim velikim američkim orkestrima. Sada više ne odlazim ni tamo. Iz istog razloga kao ni u Rusiju. Ne prihvaćam tu politiku.
Azija?
Već pedeset godina imam izvrstan odnos s Japanom, bio sam i šef-dirigent NHK Simfonijskog orkestra, koji se smatra vodećim japanskim orkestrom. Danas mnogo novih orkestara brzo napreduje, osobito u Kini. Zato svake godine odlazimo u Japan i Kinu. S Francuskim nacionalnim orkestrom dirigirao sam prvu izvedbu "Posvećenja proljeća" Igora Stravinskog u Pekingu još 1997. godine. Moja supruga Chantal Juillet violinistica je koja je također održala niz koncerata i radionica u Kini. Osnovali smo i ljetnu akademiju CISMA – Canton International Summer Music Academy u Guangzhouu. Živimo uglavnom u Europi, ali i dalje imamo dom u Kanadi, jer je Chantal Kanađanka. Redovito odlazimo i u Južnu Ameriku. Takav je naš život.
Već desetljećima vas smatraju jednim od najvećih autoriteta upravo za Berlioza. U čemu je za vas posebnost i privlačnost njegove glazbe?
Berlioz je bio i veliki dirigent, njegova orkestracija je fantastična. Traži veliku preciznost i posebnu vrstu osjećaja za stil koji zahtijeva sasvim drukčiji pristup nego Beethoven ili Brahms. Berlioz kao da neprestano izmiče očekivanjima, u njegovoj glazbi postoji nešto sasvim posebno. Ja sam imao sreću raditi s velikim dirigentima koji su pripadali toj tradiciji: s Ernestom Ansermetom, Charlesom Munchom. Tako sam stekao iskustvo koje je danas rijetko. Takvo je bilo okruženje u Švicarskoj gdje sam se rodio, formirao i gdje živim. Tamo gdje je Stravinski proveo velik dio života i napisao mnoga svoja djela nakon "Posvećenja proljeća". To je moje glazbeno nasljeđe. Kasnije sam u Kanadi započeo dugo razdoblje snimanja s Montrealskim simfonijskim orkestrom. Snimili smo više od stotinu ploča. Kada se pojavio CD kao nova tehnologija, zbog nas je u Montreal došla Decca. To se pokazalo kao izvrstan potez, za njih i za nas. Naše su snimke postale tražene i to je na neki način odredilo moj put. Mislim da smo mi u Montrealu izvodili francusku glazbu bolje od mnogih drugih orkestara, ali to nije bilo jedino čime smo se bavili. U dvadeset pet godina tamo sam izveo četrdeset i osam Mozartovih djela, pedeset i pet Haydnovih simfonija, cijelog Beethovena, Brahmsa, Schumanna, Mendelssohna, Mahlera. Zahvaljujući novoj tehnologiji, posebno su se istaknule i postale poznate snimke Berlioza.
Ove godine u Ljubljani s Marthom Argerich ponovno izvodite Ravelov Koncert za klavir i orkestar u G-duru. Znate li uopće koliko ste ga puta zajedno svirali?
Nemam pojma. Svirali smo ga na svim kontinentima. A prvi put u siječnju 1959. godine. Mislim da danas oboje vrlo dobro znamo što želimo. Ona je izvanredna pijanistica, ali posljednjih godina najviše svira komornu glazbu. Suradnja s drugim glazbenicima promijenila je njezin pristup glazbi. Postala je izvrsna partnerica koja uvijek sluša druge, a ima izvanredno uho.
Može li vas u zajedničkoj izvedbi još uvijek iznenaditi?
Naravno. Svaki je put drukčije. To je, zapravo, ono najljepše u izvođenju glazbe. Nikada ne možete biti sigurni da će nešto zvučati kao jučer. Sve ovisi o mnogočemu. O vašem raspoloženju. Tlaku. O tome što ste pojeli. O vlažnosti zraka. O akustici dvorane. Ali ponajviše o publici. Kad bi publika samo znala koliko je njezina prisutnost važna za uspjeh koncerta...
Mi dirigenti sami ne proizvodimo nijedan ton. Pijanist svira. Pjevač pjeva. Orkestar svira. Mi ne stvaramo zvuk. Mi samo potičemo druge da stvaraju glazbu i nastojimo prenijeti njezinu poruku publici. Ako ta poruka ne dopre do publike, odmah osjetite da nešto nije u redu.
Vi ste cijelo vrijeme publici okrenuti leđima. Kako onda osjećate njezinu reakciju i energiju?
To je energija prisutnosti koja postoji ili ne postoji. Kao s velikim glumcem na pozornici koji ne mora izgovoriti ni riječ, a vi ga osjećate. Postoje ljudi koji jednostavno imaju prisutnost. Viđate ih ponekad i na ulici. S publikom je isto. Osjećate je. Kad pokušavam stvoriti određeni trenutak, napetost, modulaciju, boju, osjetljivi prijelaz iz jednoga glazbenog svijeta u drugi... To su uvijek trenuci iščekivanja u kojima osjetim prati li me publika ili ne.
Kakav inače imate odnos sa solistima? Puštate ih uvijek da vode?
Dirigent na neki način mora slijediti solista, ali i ja imam svoje ideje, a koncert je suradnja. Nedavno sam na jednom festivalu u Švicarskoj dirigirao Beethovenov violinski koncert s jednim vrlo poznatim violinistom čija mi se interpretacija nije svidjela. Na kraju sam mu rekao: "Žao mi je, ali ja to jednostavno ne osjećam na taj način." Ali na koncertu sam dirigirao upravo onako kako je on želio. Ne možete se na pozornici svađati i nametati svoju volju. Takav je naš posao.
Kada se samo sjetim svih violinista koje sam pratio tijekom života – od Nathana Milsteina, Ruggiera Riccija, Henryka Szerynga i Yehudija Menuhina pa nadalje. Svaki je od njih bio posebno iskustvo. Neki solisti jednostavno dođu i kažu: "Slijedite me." Drugi su mnogo skromniji i žele razgovarati, razmjenjivati mišljenja, osobito kad vide da imate veliko iskustvo.
Koja vrsta prevladava među mladima?
Danas ima nevjerojatno mnogo darovitih mladih glazbenika. Posebno pijanista iz Kine, Japana, Koreje... Većini njih je zajedničko i to da traže korijene, europsku tradiciju i iskustvo. Ako dolazite iz Azije, osim osjećaja i ljubavi prema glazbi, treba vam i neposredan dodir s kulturnim okruženjem u kojem je ta glazba nastala. Zato je važno doći u Berlin, Beč, Pariz ili London. Mnogi od tih mladih glazbenika dođu razgovarati, žele učiti.
Ali ima i onih drugih. Ne želim biti zločest, ali neki nemaju nikakvu kulturu. Nemaju pojma tko je bio Alfred Cortot. To je doista žalosno. No posvuda postoje i iznimni mladi ljudi. Jučer nas je ovdje u Ljubljani vozio jedan mladić. Zove se David. Bio sam presretan što sam upoznao mladog čovjeka koji ima karakter, čvrstu unutarnju strukturu i ambiciju. Ne da bude važan ili slavan, nego ambiciju da uči, otkriva, sazrijeva i raste.
Manjak znatiželje danas je vrlo velika opasnost, osobito zbog umjetne inteligencije. Ljudi više ne žele sami tragati, istraživati i učiti. Ja sam po prirodi iznimno znatiželjan čovjek. Kada sretnem nekoga tko ne postavlja nikakva pitanja, tko je zadovoljan vlastitim ograničenjima i ne želi ih prijeći, to me duboko rastužuje.
Na lanjskom nastupu s Marthom u Ljubljani, uz Beethovenov Klavirski koncert br. 1 na programu su bile i skladbe Ravela i Debussyja u kojima sam vas doživio kao slikara. Vidite li boje u glazbi?
Znate, postoji mnogo različitih načina pristupa glazbenom djelu. Ja obično počinjem vrlo hladno. Naravno da sam oduševljen djelom koje dirigiram, ali kad ga učim, pristupam mu prije svega analitički i nastojim ga upoznati do najsitnijih pojedinosti.
Primjerice, prošle jeseni sam u Šangaju radio kinesku praizvedbu Bergova "Wozzecka". Bila je to koncertna izvedba, ali nekoliko dana kasnije izveli smo ga i na Pekinškom festivalu u scenskoj produkciji Andréa Engela. Šangajski simfonijski orkestar bio je fantastičan. To je zahtjevno djelo za koje ni petnaest proba nije dovoljno, a moja je priprema trajala mjesecima. Proučavao sam i analizirao partituru. Čitao literaturu, različita izdanja Büchnerove drame, tekstove i pisma samog Berga. Pogledali smo i sjajnu Herzogovu filmsku verziju. Bio je to dug proces. Zato mladim dirigentima danas uvijek govorim da ne smiju žuriti. Ne mogu sve napraviti preko noći.
Čini mi se vrlo hrabrim doći pred kinesku publiku s tako teškim djelom kao što je "Wozzeck". Ili je to samo tipična zapadnjačka predrasuda. Kakva je bila reakcija publike?
Fantastična! Neki su ljudi nakon šangajske izvedbe čak putovali s nama u Peking kako bi djelo ponovno čuli i pogledali i u scenskoj izvedbi. Ali, ponavljam, presudna je bila iznimno temeljita priprema.
Dok vas slušam, postajem svjestan koliko vi, umjetnici, još uvijek povezujete svijet i držite na okupu našu kulturu i civilizaciju, sve ono što političari kao da pokušavaju podijeliti na što više zasebnih komadića. Jeste li svjesni te svoje uloge?
Da. Ali jednako smo tako vrlo svjesni i stanja u kojem se danas nalazi naš planet. Pratimo što se događa. Moram priznati da nikada nisam očekivao da ćemo s toliko pozornosti pratiti vijesti iz Europe, Amerike i ostatka svijeta. To je velika zasebna tema za koju više nemamo vremena, ali moram reći da me opasan smjer u kojem svijet ide zabrinjava. Ne toliko zbog nas, nego zbog djece koja dolaze poslije nas.
Jeste li ipak optimist? Vjerujete li u budućnost?
Volio bih biti. Ali, iskreno, nisam. Ne kada gledam stanje u kojem se danas nalazimo. S druge strane, svijet se stalno mijenja. Putin gubi. Trump gubi. Svijet će se opet promijeniti. Prošli smo kolonijalizam. Industrijsku revoluciju. Velika znanstvena otkrića. Zrakoplove. Telefon. Televiziju. Najveći izazov pred današnjim svijetom je umjetna inteligencija. Još ne znamo kamo će nas njezin razvoj odvesti.
Otvori KEKS Pay
