Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

D’Annunzijevu torturu u Rijeci opisala je jedna Hrvatica

04. rujna 2019. u 11:38 1 komentara 506 prikaza
Gabriele D’Annunzio (u sredini) s narednicom groficom Margheritom Incisom Cameranom i njezinim suprugom, zapovjednikom posebne postrojbe La Disperata Enijem Rossijem Passavantijem u riječkoj luci
Foto: iz arhive fondacije Vittoriale degli Italiani
Pogledajte galeriju 1/6

U povodu stote godišnjice pohoda talijanskog protofašista, pjesnika Gabrielea D’Annunzija i njegovih legionara na Rijeku u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci 12. rujna otvara se izložba “D’Annunzijeva mučenica” autorica Tee Perinčić i Ana-Marije Milčić. Polazi s antifašističke pozicije i taj negativni aspekt riječke povijesti prikazuje kroz mučeništvo ženskog lika bilo da je u pitanju grad Rijeka kao žena, sama Guvernerova palača u kojoj se izložba postavlja i u kojoj je za 16 mjeseci svoje diktature Da’Annunzio stolovao, bilo Fijumanki koje su ga podržavale, ali i Hrvatica koje su u zapisima ostavile dokument nimalo idiličnih vremena za sve koji nisu bili talijanske nacionalnosti.

Performans Branko Milisković 5. izdanje Festival Ekstravagantna tijela dolazi u znaku Ekstravagantne ljubavi

Za 16 mjeseci uništio grad

Izložba se događa paralelno s talijanskim planom da se istog dana u Trstu postavi spomenik D’Annunziju za što u Italiji postoje dvije peticije – jedna antifašistička i građanska koja je protiv takvog spomenika i druga profašistička koja je za njegovo postavljanje.

– Htjeli smo na ovaj način obilježiti i taj dio povijesti našeg grada jer talijanskoj strani koja ga je popratila kroz razne publikacije i izložbe nedostaje perspektiva onoga što se događalo sa svim onim ljudima koji u to doba nisu bili istomišljenici Talijana. Nemaju predodžbu o tome što je doista bilo s ljudima koji su odjednom primorani napustiti svoj rodni grad jer više nisu imali sredstava za život s obzirom na to da je za D’Annunzija rad bio zabranjen svima koji nisu bili Talijani. U 16 mjeseci uništio je grad i u društveno-političkom kontekstu i u gospodarskom smislu. To je u konačnici i bio cilj financiranja Impresa di Fiume – da se Rijeka uništi kao moguća konkurencija talijanskim lukama, posebice Trstu – govori Tea Perinčić.

lauba Dvije izložbe kao posveta ženama i vremenu u kojem je Pluton još bio planet

Izložba započinje brončanom skulpturom ratnice Riccarda Ripamontija iz 1918. koja za vratom nosi mrtvog dvoglavog orla. Radi se o personifikaciji Italije koja je konačno pobijedila Habsburšku Monarhiju i “slomila vrat tom dvoglavom orlu”.

– S druge pak strane predstavljamo fotografiju na kojoj D’Annunzijevi legionari režu glavu riječkom dvoglavom orlu što je apsurdna situacija jer su se upravo riječki gradski oci godinama borili za tog orla koji je predstavljao simbol autonomije Rijeke unutar Habsburške Monarhije. A D’Annunzio svojim dolaskom u biti dokida autonomiju Rijeke, ali na poziv tih istih ljudi koji su se ranije borili za autonomiju grada. Rijeka je na kraju krajeva žrtvovana od samih svojih vođa, odnosno Talijana, i predana u ruke D’Annunziju – govori Perinčić.

UPITNO Hoće li Titov Galeb uploviti u četvrti život kao brod-muzej?

Objasnimo radi povijesnog konteksta, u Prvom svjetskom ratu cilj Italije bio je da dođe do raspada Austro-Ugarske kako bi konačno objedinila sve teritorije na kojima živi talijanski narod. O preslagivanju teritorija nakon rata dogovaraju se njegovi pobjednici 1919. na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Neka područja bivše Austro-Ugarske politički su upitna s obzirom na stratešku važnost, ali i etničku složenost. Jedan od takvih primjera je grad Rijeka. To je grad koji je niz stoljeća uživao autonomiju najprije unutar Habsburškog Carstva koje je kasnije pretvoreno u dvojnu Austro-Ugarsku Monarhiju kad Rijeka zadržava svoju autonomiju kao slobodna luka pod ugarskom upravom sve do raspada ove države krajem 1918. Tako je Rijeka ostala bez svoje države što je dovelo do krize, a Rijeku pretvorilo u “poželjnu udavaču”, za koju su se jedni otimali, a drugi za nju imali sjajne planove. U takvom političkom okruženju Rijeka je u simboličkom smislu predstavljana kao mlada žena koju svatko poteže na svoju stranu.

 | Autor : iz arhive fondacije Vittoriale degli Italiani Foto: iz arhive fondacije Vittoriale degli Italiani

Tenzije koje su zavladale gradom od kraja 1918. i tijekom 1919. vezane uz to kome Rijeka treba pripasti – Italiji ili novonastaloj Kraljevini SHS, manifestirane su prosvjedima na riječkim ulicama. Često su te prosvjede predvodile žene. Zapravo je začudan ženski nacionalni pokret u Rijeci, bilo da se radi o onim protalijanskim (fijumanskim) ili proslavenskim (hrvatskim) ženama. Tog 12. rujna 1919. Gabriele D’Annunzio sa svojim legionarima iz mjesta Ronchi uputio se u Rijeku s namjerom da je zauzme u ime Kraljevine Italije i pomogne Fijumankama i Fijumanima u njihovoj velikoj želji da njihov grad postane dio majke domovine. U Rijeku su ušli bez otpora, dočekala ih je masa građana, a među njima u velikom broju Fijumanke koje su htjele vidjeti, pozdraviti, ako je moguće, i poljubiti tog slavnog talijanskog pjesnika koji im “donosi slobodu”.

Po dolasku D’Annunzio zauzima Guvernerovu palaču u čijem će Bijelom salonu primati slavne goste poput avangardnih umjetnika futurista Marinettija i Toscaninija ili izumitelja Marconija pa i samog Mussolinija. Razlog je to zašto je baš Bijeli salon i centralno mjesto ove izložbe.

najdraže naslovnice Putujuća izložba 'Zajedno smo 60 godina' obišla Hrvatsku

– Reproducirat ćemo kako je taj salon izgledao nakon Krvavog Božića 1920. kada su mornari s krstarice “Andrea Doria” granatirali Guvernerovu palaču i raznijeli dio salona. U njemu ćemo izložiti i radove talijanskih futurista koji su D’Annunzija čak kritizirali kao dekadentnog, a njegovu poeziju smatrali zastarjelom, ali su objedinjenje talijanskih prostora shvaćali kao nešto progresivno pa im je taj iredentistički pokret bio jako važan. U svojoj umjetnosti Italiju prikazuju u ženskom obliku, a na izložbi ćemo prikazati i najvažniji iredentistički rad Filippa Tommasa Marinettija “Iredentizam”. Njemu pak suprotstavljamo karikature istovremeno objavljivane u satiričkom časopisu Koprive na kojima su prikazi Jugoslavije, Hrvatske i Rijeke kao ženskog tijela izloženog mučenju – objašnjava Tea Perinčić pa dodaje kako su upravo na tim suprotnostima bazirali i predstavljanje sudbine žena za D’Annunzijeve vladavine, kako stotina Talijanki koje su došle za njim želeći mu biti ljubavnice i pobjeći iz konzervativne Italije u slobodnu Rijeku, tako i Fijumanki koje su podržavale njegovu politiku do samog kraja, ali i Hrvatica poput Zore Blažić čiji dnevnik, koji je vodila od 1918. do 1920., postaje važan dokument vremena, a posjetitelji izložbe moći će ga digitalno čitati.

Zora Blažić, Hrvatica koja je u dnevniku zabilježila torturu nad netalijanskim stanovništvom | Autor : iz arhive fondacije Vittoriale degli Italiani Foto: iz arhive fondacije Vittoriale degli Italiani Zora Blažić, Hrvatica koja je u dnevniku zabilježila torturu nad netalijanskim stanovništvom

Rijeka poput ljubavnice

– Bavimo se, dakle, i prezentacijom stvarnih ženskih osoba koje su bile važne u D’Annunzijevu životu poput njegove tada službene ljubavnice Luise Baccare, slavne pijanistice koja je s njim dijelila i političke ideje, pratila ga u Rijeci, radila veliku propagandu Italiji za tu riječku stvar i održavala koncerte u Guvernerovoj palači. Tu su i priče velikog broja žena Rijeke koje su tada bile iredentistički nastrojene. Rekla bih da im je nedostajala akcija, taj revolucionarni moment i na taj su se način željele ostvariti. Naime, važno je znati da su u to vrijeme žene u Rijeci emancipirane, imale su politička prava, bio je dozvoljen razvod i puno ih je radilo pa su bile i gospodarski neovisne što automatski utječe i na mentalnu neovisnost. Htjele su imati utjecaja u tom novom pokretu i realizirati se i ne znajući što to sa sobom doista nosi. Tada fašizam i antifašizam nisu još jasno definirani pa i puno lijevo orijentiranih ljudi staje uz D’Annunzija. Tako ni te žene nisu imale jasne stavove jesu li lijevo ili desno, ali htjele su biti revolucionarke i pridonijeti svojem gradu. S druge pak strane suprotstavljamo im lik lokalne žene, Hrvatice Zore Blažić, mlade žene koju ne zanima politika, ali ne može izbjeći da u svoj dnevnik ne upisuje i ta zbivanja koja se događaju u gradu – kaže autorica izložbe.

sljedbenice Dragovoljke iz Udina u posjetu D’Annunzijevoj Rijeci | Autor : iz arhive fondacije Vittoriale degli Italiani Foto: iz arhive fondacije Vittoriale degli Italiani sljedbenice Dragovoljke iz Udina u posjetu D’Annunzijevoj Rijeci

U Zorinim zapisima vidi se tako da ona ima izgrađen stav pa piše: “Ovi Fijumani su se toliko uzoholili, jedva čekam da se završi pariška konferencija pa će onda fasovati kada Rijeka postane jugoslavenska.” Dobro je shvaćala zbivanja, što je vidljivo i u zapisu s kraja 1920. kada piše: “Vidim da će se u ovome stoljeću ljudi uglavnom sukobljavati zbog nacionalnosti.” Bila je domaćica u 20-ima, ali čitala je knjige, svirala klavir, odlazila u kazalište, društveni život bio joj je bogat, sve ju je zanimalo i brusila je stavove.

Krvavi božić 1920. godine  D’Annunzijevi vojnici digli su u zrak sve mostove na Rječini na Božić 1920., pred sam njegov pad | Autor : iz arhive fondacije Vittoriale degli Italiani Foto: iz arhive fondacije Vittoriale degli Italiani Krvavi božić 1920. godine D’Annunzijevi vojnici digli su u zrak sve mostove na Rječini na Božić 1920., pred sam njegov pad

Piše i o nestašicama u gradu, progonima Hrvata, svojim roditeljima koji su morali zatvoriti prodavaonicu cipela na Korzu jer su bili Hrvati i diktaturi koja će biti okončana krajem 1920., na Božić, petodnevnim sukobom službene talijanske vojske i D’Anunzijevih legionara, nakon čega je odlučeno da će D’Annunzio napustiti grad iz kojeg odlazi u siječnju 1921. Kako mu je bilo važno da ostane upisan u talijanskoj povijesti ne samo kao pjesnik već i kao netko tko je ostavio traga u izgradnji talijanske države, predložio je da mu se da na upravljanje vila na Lago di Gardi u kojoj će ustanoviti Muzej svih talijanskih pobjeda i prikupiti sve vezano uz uzdizanje talijanskog pobjedničkog mentaliteta. Tako si je osigurao lagodan život po svojoj volji i s brojnim ljubavnicama koje su hranile njegov nezasitni seksualni nagon, a sve na račun svog naroda. Sve do 1938. kada je umro od moždanog udara. Rijeka je za njega bila poput ljubavnice s kojom je doživio najdublje strasti, potrošio odnos i pri kraju znao da će doći do rastanka.

Gabriele D’Annunzio (u sredini) s narednicom groficom Margheritom Incisom Cameranom i njezinim suprugom, zapovjednikom posebne postrojbe La Disperata Enijem Rossijem Passavantijem u riječkoj luci | Autor : iz arhive fondacije Vittoriale degli Italiani Foto: iz arhive fondacije Vittoriale degli Italiani Gabriele D’Annunzio (u sredini) s narednicom groficom Margheritom Incisom Cameranom i njezinim suprugom, zapovjednikom posebne postrojbe La Disperata Enijem Rossijem Passavantijem u riječkoj luci

– Malo ljudi danas zna što se tada u Rijeci doista dogodilo. Rekla bih da se čak previše benevolentno gleda na to, pogotovo neki koji su imali ideje da rade performanse na osnovi toga što je ovdje radio D’Annunzio ne razumijevajući zapravo što se ispod toga krije. Da je to bio začetak fašističke tvorevine u Rijeci i da je D‘Annunzijeva uprava postavila temelje nacionalne netrpeljivosti i onoga što je završilo kao vrlo negativno, čak i nakon Drugog svjetskog rata – zaključuje Tea Perinčić.

Inače, izložba je uvod u program “Granice – između reda i kaosa” u sklopu projekta Rijeka – EPK 2020. i može se razgledati do 31. siječnja 2021.

Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša

A1 izdvaja za Vas