Komedija više nije ono što je nekad bila. Ne može me nasmijati dobro odjeven obrazovani čovjek. Moram pronaći klošara u parku. Svi karakterni komičari su nestali, što je brutalno – rekao je Joseph Buster Keaton u intervjuu za Los Angeles Times u ožujku 1965. godine. Jedan od zlatnih komičara iz ere nijemog filma taj je intervju dao u vrijeme kad nije snimao gotovo ništa osim cameo uloga. Desetljećima nije snimio hit. A njegovi su se stari filmovi prikazivali u Kini, Indiji, Južnoafričkoj Republici, Južnoj Americi, Sjedinjenim Državama... – Kad ih gledaju, ljudi se jednako smiju – dodao je. Što je to što ljude nasmijava kad gledaju njegovo "kameno" lice? – Vraćam se vrlo staroj izreci. Komičar radi smiješne stvari. Dobar komičar radi stvari smiješnima. Najniži oblik komedije je vulgarnost. To mi je jasno pokazao moj otac. Bio je potpuno isti tip komičara kao i ja – kazao je Keaton, koji je prošao gotovo sve što se može zamisliti u šoubiznisu. – Namjeravao sam pokušati ući u operu jer sam bio u svemu ostalom. U Europi sam radio u cirkusu. Kao dijete bio sam mali Lord Fauntleroy i mali Alfie u East Lynneu. Glazbena komedija, čiste dramske uloge. Možda još opera... – rekao je u jednom od posljednjih intervjua, naravno bezizražajna izraza lica, koje mu je i donijelo nadimak Veliko Kameno Lice. Zvali su ga i "čovjekom koji se ne smije".
Keaton je rođen u Kansasu 1895. godine. Obitelj se bavila vodviljem. Njegov otac Joseph Joe Keaton bio je na čelu putujuće kazališne družine koja je izvodila predstavu o Indijancima iz plemena Mohawk i usput prodavala patentirane lijekove. Keaton je nadimak Buster navodno dobio kad je imao 18 mjeseci. Legenda kaže da je pao niz dugo stubište i izvukao se bez ijedne ozljede, pa je glumac George Pardey, obiteljski prijatelj, povikao: "Bože, on je pravi 'buster'!" Tu je anegdotu Keaton često prepričavao, no u jednoj verziji imao je šest mjeseci kada se incident dogodio, dok mu je po drugoj nadimak dao – Harry Houdini. Uglavnom, već s tri godine Keaton je počeo nastupati sa svojim roditeljima u komičnoj predstavi "Tri Keatona". Majka Myra svirala je saksofon, a otac i sin su glumili. Bilo je i bacanja po pozornici, pa bi se roditelji često našli pod optužbama za zlostavljanje djeteta, a bilo je i privođenja u policijsku postaju. No kad su policajci vidjeli da dječak nema modrice ili slomljene kosti, prijave su odbačene. Bustera su čak nazivali "malim dječakom kojeg se ne može ozlijediti". Poslije u intervjuima Keaton je potvrdio da ga otac nikada nije ozlijedio, a padovi su bili odglumljeni. Tajna je, objasnio je, u pravilnom doskoku, nalik mačkinu. – To je vještina – rekao je za Detroit News 1914. godine.
Priznao je da se baš zabavljao dok ga je otac bacao preko pozornice, no uočio je da se publika više smije kad ima bezizražajan izraz lica tijekom nastupa. To mu je postalo i jedan od zaštitnih znakova. – Menadžer je roditeljima rekao da će im povećati plaću za deset dolara ako me uvrste u predstavu. Imao sam sreće. Do moje sedme godine imali smo jedan od najsmješnijih nastupa u vodvilju. Svirali smo u najboljim vodviljskim kućama. Dva nastupa na dan – ispričat će poslije.
Otac se borio s alkoholizmom, pa je 1917. morao napustiti opasan posao akrobata. Buster je tada već imao reputaciju vrsnoga glumca akrobata koji je nastupao u newyorškom Winter Gardenu.
Keaton je služio u Američkim ekspedicijskim snagama u Francuskoj s 40. pješačkom divizijom američke vojske tijekom Prvog svjetskog rata. Teška infekcija uha trajno mu je oštetila sluh. Od 1908. do 1916. bio je dio "Glumačke kolonije". Upoznao je Roscoea Fattyja Arbucklea, koji ga je potaknuo da se okuša na filmu. Pojavio se u 14 Arbuckleovih kratkih filmova. Postali su i bliski prijatelji. Prvu glavnu ulogu u dugometražnom filmu dobio je 1920. u drami "Tupoglavac", i to na preporuku glumca Douglasa Fairbanksa. Sam je izvodio opasne vratolomije u gegovima. Tijekom snimanja scene s cisternom za vodu ozlijedio je vrat. Kultna je scena iz filma "Parobrod Bill Jr." kad se pročelje dvokatnice sruši na njega, a on ostane neozlijeđen jer je stajao na mjestu jednog otvorenog prozora. Fasada je težila dvije tone, a prozor je nudio samo nekoliko centimetara prostora oko Keatona. Film je snimio za United Artists, ali kao dio neovisnog produkcijskog tima i skupine pisaca gegova.
Prvi dugometražni film koji je sam napisao, režirao, producirao i glumio bio je "Tri životna doba", parodija na film "Netrpeljivost" D. W. Griffitha. Film "Buster detektiv" za neke je kritičare njegovo najkompleksnije ostvarenje, priča o kinooperateru koji u snu upada u film i pretvara se u detektiva Sherlocka Holmesa. Komedija "Navigator" bila mu je najveći komercijalni uspjeh. Zakupio je 5000 tona težak brod "Buford" koji se prodavao za staro željezo, a prije toga koristio se, uz ostalo, za deportaciju 249 "nepoželjnih" Rusa iz Sjedinjenih Država. Keaton je brod preimenovao u "Navigator". Od 60 članova filmske ekipe otprilike polovina bili su pravi mornari. Sve je to dovelo do probijanja troškovnika.
Kako je volio željeznicu, za snimanje filma "Naše gostoprimstvo" dao je napraviti potpuno funkcionalne replike vlakova. Vodila se briga o svakom detalju, no odlučio je da neće koristiti DeWitt Clintonov motor, već se odlučio za motor iz "Rakete" Georgea Stephensona, izumitelja prve parne lokomotive, jer je mislio da izgleda – smješnije.
Keaton, koji nikada nije angažirao kaskadera, zamalo se utopio u rijeci Truckee. U sceni u riječnim brzacima pukla je žica kojom je bio vezan, pa je pao je u rijeku. Desetak minuta poslije pronašli su ga nepomičnog na obali rijeke. Oporavio se, a ostatak te scene snimio je ipak na setu u Los Angelesu.
Lokomotivama se vratio 1926. s filmom "General", temeljenom na istinitoj priči o događaju koji se zbio tijekom Američkoga građanskog rata. Poslije je kazao da mu je to najdraži film. Scena lokomotive koja pada kroz zapaljeni most bila je najskuplji pojedinačni kadar u povijesti nijemog filma. Glumci i ekipa stigli su u Cottage Grove u Oregonu s 18 teretnih vagona punih topova iz doba Građanskog rata. Redovna željeznička linija obustavljena je do kraja produkcije. Trećina filmskog budžeta potrošena je u Cottage Groveu, gdje je angažirano 1500 lokalnih stanovnika. Na filmu je radilo oko 3000 ljudi, a snimanje je koštalo 400 dolara po satu. Filmski su časopisi objavljivali da je proračun narastao na tada vrtoglavih milijun dolara i da je Keaton bio "izvan kontrole". Gradio je prave mostove i brane kako bi promijenio dubinu rijeka. Zaredale su nesreće na setu. Dan u kojem se snimala završna scena gradonačelnik je proglasio praznikom kako bi svi koji to žele mogli gledati spektakl. Pojavilo se oko 4000 ljudi, uključujući 500 statista iz Oregonske nacionalne garde koji su glumili vojnike Unije i Konfederacije. "General" je njegov možda i najcjenjeniji film iako je isprva dobio i dobre i loše kritike jer su gledatelji i kritičari očekivali laganu komediju. Bio je to, pisalo se, skup promašaj. New York Times prigovorio je da nudi premalo zabave, a Los Angeles Timesu zasmetalo je to što film "nije ni čista komedija ni u potpunosti uzbudljiva drama", s predugom i zamornom potjerom jedne lokomotive za drugom. Motion Picture Classic opisao je "Generala" kao blagu komediju o Građanskom ratu koja nije na razini Keatonovih standarda. "Netko je trebao reći Busteru Keatonu da se teško nasmijati prizoru ljudi koji ginu u bitci", oštar je bio i kritičar Robert E. Sherwood.
U United Artistsu odlučili su ga staviti pod kontrolu i oduzeti mu neovisnost, pa je prešao u najveći hollywoodski studio, Metro-Goldwyn-Mayer, upravo negdje u vrijeme pojave zvučnih filmova. Dvogodišnjim ugovorom obvezao se na dva filma godišnje za plaću od 3000 dolara tjedno, što ga je činilo trećim najplaćenijim glumcem u tom studiju. Doveo je većinu ekipe iz svoje neovisne produkcijske kuće. Prvi film za novi studio bio je "Snimatelj" s glumačkom partnericom Marceline Day. Iako je film dobio dobre kritike, već iduće godine Keatonu je MGM oduzeo kreativnu kontrolu nad vlastitim filmovima, što je, vele kritičari, nanijelo trajnu štetu njegovoj karijeri, od koje se nikada nije stvarno oporavio. Nije bio naviknut na to da mu se producenti upliću u posao. Keaton je kasnije svoj prelazak u MGM nazvao "najgorom pogreškom u svojoj karijeri".
Njegova posljednja tri filma također nisu ispunila financijska očekivanja, pa su mu i u Metro-Goldwyn-Mayeru do kraja "svezali krila", uvevši još strožu kontrolu. Pristao je, no poslije je u autobiografiji priznao da mu je to bila najgora poslovna odluku u života. Prekasno je, navode biografi, shvatio da će ogroman studijski sustav MGM-a ozbiljno ograničiti njegov kreativni doprinos. Kad su mu dali scenarij za film "Snimatelj", Keaton je rekao da je bio dug kao "Rat i mir", pa je jednostavno izbacio 40 po njemu beskorisnih likova i nekoliko sporednih radnji.
– Ovi dečki nisu shvatili i još uvijek ne shvaćaju da su najbolje komedije jednostavne. Rekao sam: "Volio bih napraviti nešto s pijancem, debelom damom i djetetom. Nabavite mi ih." U mom studiju bi likove koje sam želio imali za deset minuta. Ali ne i u MGM-u – požalio se.
MGM je želio Keatona samo kao glumačku zvijezdu, a ne kao redatelja i scenarista. Morao je pristati i na to da ga u opasnim scenama zamijeni kaskader. – Kaskaderi te ne nasmijavaju – rekao je Keaton. Film "Parlor, Bedroom and Bath", za koji je studio ipak dopustio Keatonu da sam osmisli gegove, pretvorio se u velik komercijalni uspjeh. No u sljedećim filmovima opet su mu postavili ograničenja, bio je nezadovoljan uvjetima rada, a imao je i bračnih problema, pa je sve češće posezao za bocom. Znao je biti vidljivo pijan na snimanjima. Keatonovi izostanci koštali su MGM oko 70.000 dolara na dan, a kap koja je prelila čašu bila je divlja zabava u garderobi. Šef studija Louis B. Mayer bio je crven od bijesa, no nije mogao odmah izbaciti Keatona jer mu najnoviji film još nije bio završen. Otpušten je zato čim se snimanje završilo 1933. godine.
Za kultni film "General" iz 1926. potrošio je, za to vrijeme vrtoglav milijun dolara, a scena lokomotive koja pada kroz zapaljen most najskuplji je kadar u povijesti nijemog filma
Sljedeće godine prihvatio je ponudu da snimi nezavisni film u Parizu, pa je snimio još jedan u Engleskoj. Snimao je 20-minutne kratke filmove s gegovima koje je sam osmislio, često reciklirajući ideje iz svoje obiteljske vodviljske predstave i ranijih filmova. Na kraju se ipak vratio u MGM, ali kao pisac gegova, primjerice za posljednja tri filma braće Marx.
Studio Columbia Pictures angažirao ga je kao glumca u komedijama. Kritičar i pisac James Agee pomogao je velikim dijelom u oživljavanju interesa za Keatona svojim člankom o nijemim komičarima u časopisu Life 1949. godine. Ponovni interes za nijeme filmove 1950-ih i 1960-ih izvukao ga je iz naftalina. Glumio je i u televizijskim reklamama za Colgate, Alka-Seltzer, 7-Up, Milky Way, Ford Motors, Budweiser... Posljednji put vratio se u MGM glumeći krotitelja lavova u adaptaciji "Pustolovina Huckleberryja Finna" prema romanu Marka Twaina.
Kritičari su tijekom njegove karijere pisali hvalospjeve o govoru tijela. Gilberto Perez smatra da se Keatonova genijalnost kao glumca očituje u tome da uspijeva zadržati lice gotovo bezizražajnim, a ipak ga, suptilnim intonacijama, čini živo izražajnim. "Njegove velike, duboke oči najrječitija su karakteristika; samo jednim pogledom može prenijeti širok raspon emocija, od čežnje do nepovjerenja, od zbunjenosti do tuge", istaknuo je Perez. "Keatonovo lice gotovo se moglo usporediti s Lincolnovim kao rani američki arhetip: bilo je jezivo, lijepo, gotovo lijepo, a opet neumoljivo smiješno. Nijedan drugi komičar nije mogao toliko učiniti mrtvim izrazom lica", naveo je kritičar James Agee. "Njegove komedije traju ne samo zato što je imao lice koje pripada Mount Rushmoreu, istovremeno proganjajuće nepomično i klasično američko, već i zato što je to lice bilo vezano za jednog od najdarovitijih glumaca i redatelja koji su ikada krasili ekran. Razvijena iz nekonvencionalnog odgoja vodviljske pozornice, Keatonova komedija je vrtlog urnebesnih, tehnički preciznih, vješto izvedenih i iznenađujućih gegova, vrlo često smještenih na pozadini vizualno zapanjujućih scenografija i lokacija – sve to maskirano iza njegove nepokolebljive, stoičke ljuske", napisao je filmski povjesničar Jeffrey Vance.
Iako je podrijetlo Keatonove komike, baš kao i kod Charlieja Chaplina, bilo cirkusko-vodviljsko, bitan element njegova karaktera i njegova lika bilo je "kameno lice", piše u hrvatskoj Filmskoj enciklopediji. Zbog nepomičnosti tog lica, skromnosti pokreta i jednostavnosti kostima (preširoke hlače s naramenicama na uskim ramenima, prugasta košulja s leptir-kravatom te plitki i izgužvani šeširić), sve se koncentriralo u njegovu tužnom pogledu, a iako od djetinjstva akrobat, njegovi su pokreti znali biti i "nespretni, naglašeno mehanički, kao nevoljki, nezavisni i otuđeni od turobne ličnosti patnika uvučenog u ljušturu neadekvatnog tijela". "Lik koji je tumačio bio je veliki, tužni usamljenik, uvijek sam protiv sviju. On nikad nema samo jednog protivnika: njegov 'neprijatelj' je svijet koji ga okružuje."
Summa sumarum, snimio je 36 kratkometražnih nijemih filmova, 12 dugometražnih nijemih filmova, 30 kratkometražnih zvučnih filmova i 38 dugometražnih. Malo je poznato da je Keaton sam dizajnirao i prepravljao šešire. Uzeo bi šešir Stetson i smanjio ga učvršćujući obod šećernom vodom. On i njegova supruga Eleanor izradili su na tisuće šešira koji su bili više od pukog komada odjeće. Često je, naime, imao važnu ulogu i bio sastavni dio njegova karaktera, običnog čovjeka koji se probija kroz život. Bio je strastveni igrač bridža, volio je i bejzbol, pa je često organizirao utakmice na setovima. Prva supruga bila mu je glumica i filmska partnerica Natalie Talmadge. Dobili su dva sina. Pisalo se da ga je nakon rođenja drugog djeteta izbacila iz spavaće sobe te da je trošila velik dio suprugove zarade. Razveli su se 1932., a već iduće godine oženio se svojom medicinskom sestrom Mae Scriven tijekom liječenja od alkoholizma. Brak je potrajao dvije godine. Ostavila ga je nakon što ga je pronašla u hotelskoj sobi s Leah Clampitt Sewell, suprugom milijunaša Bartona Sewella. S trećom suprugom Eleanor Norris, koja je bila 23 godine mlađa od njega, vjenčao se 1940. Ona mu je, govorio je, spasila život i karijeru. Ostali su zajedno sve do njegove smrti od raka pluća 1966., u dobi od 70 godina. Tajili su mu da je smrtno bolestan, pa je posljednje dane proživio u bolnici misleći da se oporavlja od teškog oblika bronhitisa. – Najbolja komedija je ona u kojoj napadate jake, a ne slabe – opisao je princip kojim se vodio najvećim dijelom svoje karijere.
Nikada nije angažirao kaskadera, a jednom se zamalo utopio u riječnim brzacima. Pronašli su ga nepomičnog na obali rijeke
Na slici desno u filmu "General", na kojemu je radilo oko 3000 ljudi – Keaton je za potrebe filma dao sagraditi prave mostove i brane kako bi promijenio dubinu rijeka; na slikama u sredini scene iz filma "Snimatelj " iz 1928.; na slici dolje lijevo u vestern komediji "Go West" iz 1925.; Keaton u filmu "Tri doba" iz 1923. godine (dolje desno)
Na slici iznad Buster Keaton s trećom suprugom Eleanor Keaton oko 1953. godine; na slici ispod u filmu "Coney Island" iz 1917. godine s Roscoeom Arbuckleom i Alice Lake
Za kultni film "General" iz 1926. potrošio je, za to vrijeme vrtoglav milijun dolara, a scena lokomotive koja pada kroz zapaljen most najskuplji je kadar u povijesti nijemog filma
Otvori KEKS Pay
