Naslovnica Kultura Knjige

Brava

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
30. lipnja 2018. u 12:10 2 komentara 164 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

Promatrala sam Ivana kako stoji za stolom i pod škrtim svjetlom podrumskoga stana pozorno čisti knjigu po knjigu, prvo suhim papirnatim ručnikom, a potom vlažnom maramicom, i uočila prve sijede u njegovoj kosi. Otkad znam za sebe, on je bio tu, uz mene, u mojoj blizini – od mojega rođenja, pa sve do danas. Iako nošeni različitim nepredviđenim životnim putevima, moj brat i ja smo poput dvaju visokih, postojanih jablana odolijevali vjetru i nevremenu, ostajući i dalje zajedno. Reljefom njegova četrdesetogodišnjega lica gospodarili su markantan nos i tamne oči koji su poput kršnoga Velebita i sjenovitih Plitvičkih jezera odavali prostor iz kojega naša obitelj dolazi.

KRATKA PRIČA Pozitivan pristup

Prošla je točno godina otkad je otišao naš otac, nemoćni ostarjeli vuk, kojega je kratka bolest odnijela brzo i bolno. Iza njega je ostao mali vlažni podrumski stan koji više ne pripada nama, nego mora biti vraćen zgradi, a onda i državi, i tek pokoja sitnica koju je stekao u životu.

– Čudno je da smo iz ovoga malog stana uopće uspjeli napraviti išta – rekla sam nježno da ne povrijedim Ivanovu osjetljivu dušu.

– Dobro je! – promrmljao je tužno. – Znaš, čovjek bi pomislio da će s vremenom sve biti lakše, ali i dalje mi je žao što je otišao na onakav način.

– Razumijem, stvarno je bilo teško… I bilo je teško: otac je zadnjih mjeseci ostao nepokretan, a ono što se događalo u bolnicama čovjek bi zbog vlastitoga mentalnog zdravlja trebao što prije zaboraviti.

– Žao mi je što je otišao s ovoga svijeta kako je i došao: bez ičega svojega… siromašan… – glas mi je zadrhtao.

– Što ćemo s ovom knjigom? – prekinula sam misao pokazujući mu Matvejevićeve „Razgovore s Krležom“ koji su od vlage dobili posjenčan premaz plijesni pri vrhu…

– Uzet ćemo je. Očisti koliko možeš… – odgovorio je i zastao na trenutak. – Došao je sam, ali je otišao u društvu. Bio je s nama… – Ivan je pognuo glavu izgovarajući ove riječi. Netko je pokucao na vrata. Došla sam kroz maleni hodnik do vrata, ali nikako nisam mogla pomaknuti kvaku koja je stajala nakošeno.

Kratka priča KRATKA PRIČA Nije plaćala pričuvu

– Nasja, ja sam! – čuo se izvana majčin glas.

– Nešto nije u redu s kvakom, mama, pričekaj malo…

– Dobro, ovi ljudi koji su došli isprazniti šupu završili su posao, idem po novac pa ću im platiti…

– O. K. Ivane, dođi vidjeti što je s kvakom…

Ivan je počeo drmati vrata, pritiskati kvaku dolje-gore i već u idućem trenutku hrđavi komadić prastaroga željeza ostao mu je u rukama, a vrata su se otvorila.

Počeli smo namještati kvaku, ali nije išlo.

– Što ćemo sada? – upitala sam.

– Ništa, idemo očistiti knjige i spremiti ih u torbe pa ćemo se bravom pozabaviti poslije.

Prišli smo stolu i nastavili dosadan posao. Dok sam čistila Hartmannovu „Etiku“, razmišljala sam o tome je li čovjek predodređen svojim nasljeđem, odnosno je li osuđen na neuspjeh i siromaštvo ako je, kao u našemu slučaju, njegov otac proživio takav život.

– Ovo tvoje razmišljanje o siromaštvu… – progovorio je brat kao da mi čita misli. – Zamisli da sad ispod škripavih dasaka ovoga poda nađemo neko bogatstvo, primjerice dvije zlatne poluge…

kratka priča Kratka priča Ja, Adem

– E, to bi bilo nevjerojatno… – nadovezala sam se. – Mogu zamisliti da je otac zadnjih dvadeset pet godina proveo ležeći na krevetu iznad velikoga bogatstva. Koja bi to ironija bila.

Osjećala sam da je u redu što se smijemo, mislila sam da bi i tati bilo drago da nastavimo sa svojim životima i sjećamo ga se kao zadovoljna i duhovita čovjeka, a ne tužnoga i depresivnoga.

– Znaš… s obzirom na to da je isusovačka crkva pokraj zgrade – nastavio je Ivan svoj zamišljeni scenarij – godine 1900. ili 1901., kada se počela graditi crkva, neki svećenik pojavio se nakon duga izbivanja iz zemlje… Vratio se iz Južne Amerike…

– Tako je… – osmijeh mi nije silazio s usana. Voljela sam te naše igre još iz djetinjstva u kojima bismo gradili priču, izmišljali junake i labavo ih povezivali s postojećim činjenicama.

– Vratio se u svoj voljeni Zagreb pater... Želimir Bunjanin Glovacky – malo se mučio dok je smislio ime – nakon tridesetogodišnje misije u Andama gdje je evangelizirao domorodačko stanovništvo i pronašao zaboravljeno konkvistadorsko blago.

– A kako redovnici nisu smjeli imati nikakva materijalna bogatstva, kovčeg s blagom pohranio je nedaleko od crkve koja se gradila – dometnula sam veselo.

Brat je još nekoliko puta poskočio s noge na nogu, kako bismo mogli začuti škripu drvenoga poda. Uto je kroz otvorena vrata ušla majka koja odnedavno živi kod mene i rekla:

– Idem ja onda... – bacila je pogled prema vratima. – A vi probajte srediti ovo čudo tamo.

Kratka priča Sunce

Uskoro smo Ivan i ja očistili sve knjige koje smo odlučili preseliti u moju garažu. Nedavno smo se odjavili s ove adrese i za koji dan trebamo predati ključ stana. Krenuli smo popraviti bravu, okretali smo ključ lijevo-desno, ali je uskoro ispao i jezičak, a kvaku nismo uspjeli montirati natrag.

U tom trenutku iz stana nasuprot našemu pojavio se škembasti umirovljenik Štef Braun, koji se cerekao poput luđaka, držeći demižonku u desnoj ruci.

– Kako ste, gospodine Braun? – upitala sam ga pristojno.

– Nejde, ha? To vam je znate, hm, stara brava… – otkrivao je toplu vodu pripiti susjed.

– To znamo i sami! – odrezao je Ivan.

– Kaj ste nervozni tak? Čovek se nemre malo ni našaliti. Kakav otac, takav sin… Niškoristi!

Pogledala sam brata i očima mu dala znak da se ne da uvući u bespotrebnu raspravu.

– Šteeeef! – viknula je žena gospodina Brauna, a on je ustrašen sakrio demižonku u ostavi i pobjegao natrag u stan.

– Ovaj se rano nacuclao – šapnuo je Ivan i dometnuo: – Probajmo skinuti čelo i cijelo tijelo brave… mislim na ovaj dio u kojem je mehanizam za zaključavanje.

Dok sam odvijala vijke, sjetila sam se koliko sam puta vidjela oca u istom položaju, kako čučeći u hodniku popravlja bravu ulaznih vrata. Na pamet mi je pala njegova rečenica izrečena prije desetak godina na koju sam u potpunosti zaboravila. Namigujući mi je rekao: – Sine, nemam ništa i jednom kada odem, ništa ti neću moći ostaviti, osim želje da proživiš ovaj život kako treba. Ali, zapamti… materijalne stvari nisu sve što vrijedi na ovome svijetu. Ono što sam ti ostavio, moje pravo nasljeđe, naći ćeš ako dobro pogledaš kroz rupu u ovoj bravi.

Tko zna što mu je značila ta misao, pitala sam se.

Nakon što je Ivan izvadio mehanizam za zaključavanje, u vratima je ostala malena rupa veličine veće pikule. Sagnula sam se želeći kroz nju provući prst, ali sam s druge strane ugledala cio mali okrugli svemir, savršenstvo predivnih boja koje su – podsjećajući na početak i kraj, na istodobnost i bezvremenost, na ljubav i smisao – zrcalile meni poznatu sliku koja me podsjećala na oca u njegovoj punini.

Shvatila sam o čemu mi je tata govorio.

Kroz rupu u vratima gledala sam oko svojega brata. Toliko slično očevu, a opet posebno, lijepo i drukčije: vidjela sam zagonetnosmeđu šarenicu obrubljenu tankom zelenom opnom.

Ispunila me je umirujuća, duboka radost, koja je nadomještala osjećaj gubitka.

– Ma jebeš bravu… – procijedila sam.

Ustala sam, ušla iz hodnika u stan i zagrlila brata.

Grleći brata, gledala sam očevu fotografiju na zidu pokraj prozora i osjećala njegovu blizinu. Drveni je pod ponovno zaškripao. Nagnula sam glavu na Ivanovo rame, a pospane nedjeljne sunčeve zrake poigravale su se na mojemu licu.

O autoru

Autor je rođen 1973. u Zagrebu gdje je diplomirao filozofiju i religiologiju na Zagrebačkom sveučilištu. Objavljivao je prozu i recenzije u više časopisa za kulturu i dnevnih listova. Godine 2017. primio je prvu nagradu na 51. natječaju Večernjega lista za kratku priču „Ranko Marinković“. Radi u Nakladi Ljevak kao urednik te je 2014. dobio nagradu Kiklop za urednika godine. Godine 2006. dobio je nagradu Kiklop za roman „Welcome to Croatia“. Već cijelo desetljeće uređuje i vodi tribine društveno-humanističke tematike pod nazivom „Paralelni svjetovi“ u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. Objavio je dosad pet romana: „Knjiga izlazaka“, „Ponavljanje“, „Udruženje za mravlje igre“, „Gospodin Bezimeni“ i „Welcome to Croatia: doživljaji jednog turističkog vodiča“.

Kratka priča KRATKA PRIČA Od sada mi je živjeti u novoj stvarnosti

 

 

 

 

 

VIP izdvaja za Vas

  • onacita1:

    Pričica lijepa, kvari je to što je pomalo "edukativna".

  • Kolumpar:

    Milorad Pavić je dijelio književnost na mušku i žensku. Ženska književnost je uglavnom o svačemu i ničemu, dok se muška bavi ozbiljnijim ontološkim pitanjima. Nije napad na ove ili one; muški mogu pisati savršenu žensku književnost i obratno. Iz ove ... prikaži još! ženske priče ispadaju patetične usporedbe poput postojanih jablanova, kršnih Velebitova i sjenovitih jezera, vječna pitanja poput predodređenosti da se skonča siromašan i mrtav, krležijanske glavurde sa spljoštenim šeširima, matvejevićanske posrebrene šiške, bezlične mame kao napuhane lutke, ukrajinske i međimurske elegije, škripavi podovi i kanisteri s gorivom, toplovodna otkrića da se živi kako treba i da materijalne stvari ne vrijede pišljivog boba, svjetovi od svemira, stari sakati vukovi. Sam Bogek se križa kak to metnut nazaj i skup.