Nastup Davida Byrnea u pulskoj Areni bio je bez sumnje jedan od vrhunaca kad je riječ o inozemnim gostovanjima ovoga ljeta. A ima ih puno ove sezone, i to izuzetno atraktivnih, pa je sasvim jasno da i u tako jakoj konkurenciji Byrne zadržava poziciju jednog od najvažnijih autora i performera u suvremenoj rock-glazbi. No puna Arena i zanimanje medija ne znači nužno da je uvijek bilo tako. Postoji taj jezičac na vagi koji odlučuje kada će neki glazbenik kod nas "proći" i u širokopojasnim mainstream medijima i tada se odjednom stvara zanimanje kakvog samo nekoliko godina prije nije bilo.
A koliko je površna i promjenjiva sklonost domaće publike, može se vidjeti i na primjeru Byrnea. Kad si zvijezda, onda si zvijezda, a kad nisi, nema te nigdje. Za razliku od rock-kritičara i poklonika koji ga prate, neki su sada reagirali kao da je Byrne kod nas bio samo s Talking Headsima i s American Utopia 2018. na INmusicu. No, ovo mu je bio šesti dolazak, pa treba sve nabrojiti i podsjetiti na to da je povijest sadržajnija nego što neki misle.
Byrne nam je bio jedan od najvažnijih u životu, s njim smo odrastali kao s "našim" novim bendovima. 1982. sam s kazetofonom snimio koncert Talking Headsa u Domu sportova koji je nedavno digitaliziran na Stražarnom lopovu. Prvi intervju s njim radio sam 1998. u Grazu, na sjajnoj turneji kad se nakon 15 godina vratio show-strategiji iz filma "Stop Making Sense" i bio sasvim drugačiji od "crnog" Byrnea u Lisinskom 1994. (snimka s tadašnje Z1 tv postoji na YouTubeu). Zatim se krajem iduće godine na zabavi u Gjuri II – poslije izložbe fotografija u tadašnjoj Galeriji moderne umjetnosti – popeo na binu dok su Gustafi svirali "Kega si sanjala" (prepjev "Who Were You Thinking Of" Texas Tornadosa). Sjećam se kako je, kad je čuo poznatu pjesmu, Byrne samo krenuo kroz publiku do pozornice.
Nastupio je i u Tvornici 2004., kad je bilo samo 500 ljudi u publici, mada je imao veliki hit "Lazy" i odličan album "Grown Backwards". To je bila ta faza kad je bilo teško dovesti publiku na mnoge koncerte. Byrne je 2016. imao manju izložbu fotografija u galeriji Contra u Frankopanskoj, ali poneki put je medijska "panika" prisutna, a koji put nije, pa ispadne kao da se to nije ni dogodilo.
Byrne nije jedini takav slučaj kod nas, bilo ih je mnogo. Dovoljno je prisjetiti se izvođača koji su u jednom razdoblju bili vrlo dobro prihvaćeni, da bi nekoliko godina poslije nastupali pred znatno manjim brojem ljudi, uz gotovo nikakav interes medija. Zanimljiv je i ovogodišnji primjer Roberta Planta, koji je rasprodao čak tri koncerta na šibenskoj tvrđavi sv. Mihovila, dok je njegov nastup na splitskim Prokurativama 2007. privukao osjetno manje publike. Slično je bilo i u sezoni 1997./1998., kada je s Jimmyjem Pageom dvaput nastupio u Zagrebu – na početku i na kraju turneje. Prvi koncert bio je rasprodan, dok drugi nije uspio privući jednak interes publike.
Još gore dogodilo se Davidu Bowieju kad je 1997. u zagrebačkom Domu sportova svirao pred oko 4000 posjetilaca, što je bio razoran pad u usporedbi s desetak puta više ljudi na maksimirskom stadionu 1990. Iako je, komparativno gledajući, te 1997. bio u daleko jačoj autorskoj poziciji, osvježen albumima "Outside" i "Earthling", i na velikim turnejama od 1995., mnogi u Zagrebu nisu otišli na (sjajan) koncert, a kao glavni argument mnogih tada se moglo čuti: "Gledao sam ga na maksimirskom stadionu 1990.", bez obzira na to što se radilo o sasvim drukčijoj scenskoj predstavi i Bowiejevoj fazi rada. Iste godine Bowie je proslavio pedeseti rođendan gala-koncertom u newyorškom Madison Square Gardenu koji je emitiran i na televiziji. Naravno da su nastup na kojem su mu se na sceni pridružile mnoge svjetske rock-zvijezde i prijatelji gledali svi, i kod nas naravno, a nekoliko mjeseci prije nije im bilo dovoljno atraktivno skoknuti do Doma sportova.
Kada je 2007. britanski bend Muse nastupio u zagrebačkom Domu sportova, koncert je pratilo tek oko tri tisuće posjetitelja. Na prvi pogled to možda ne zvuči neobično, ali u stvarnosti bilo je veliko iznenađenje. Riječ je o velikoj dvorani koja je ostala dobrim dijelom prazna, premda je bend tada bio na vrhuncu popularnosti. U to vrijeme Muse su rasprodali dva koncerta na londonskom stadionu Wembley i slovili za jedan od najatraktivnijih koncertnih sastava svoje generacije. Isto se te 2007. dogodilo i s američkim sastavom Tool, pa je na dva premijerna zagrebačka koncerta svjetske klase bilo daleko manje ljudi nego što bi bilo logično očekivati. No kod nas su novotarije stizale sa zakašnjenjem, a publika je uvijek više voljela provjerene, poznate izvođače, mada ni njima nije uvijek bilo lako što se tiče naše publike.
Primjerice, Sting i Lenny Kravitz 2011. godine nastupili su u Areni Zagreb pred oko četiri tisuće posjetitelja svaki, u dvorani koja je ostala dobrim dijelom prazna. Kako bi se smanjio dojam praznog prostora, pozornica je bila postavljena poprečno, ispod najdulje tribine, umjesto na uobičajenom kraju dvorane.
Prošlog mjeseca obojica su izvođača, imali su puno brojniju publiku u Areni Zagreb (Sting) i pulskoj Areni (Kravitz), uz napomenu da Sting, koji redovito dolazi kod nas, nastupa i u Puli 1. kolovoza. Arctic Monkeys prije nekoliko su godina bez problema napunili pulsku Arenu, no u jeku svoje prve velike popularnosti, 2009., na splitskim Prokurativama nastupili su pred tek djelomično ispunjenim gledalištem. Sličnu sudbinu doživjeli su i Iron Maiden te Roger Waters s produkcijom The Wall, koji nisu uspjeli privući dovoljno publike da bi koncerti na Poljudu organizatorima donijeli barem financijsku nulu, ako već ne i zaradu. Nakon tih iskustava Poljud više nije bio domaćin velikim međunarodnim rock-koncertima, premda se na njemu i danas održava Ultra Europe te drugi festivali elektroničke glazbe koji privlače znatno brojniju mlađu publiku.
Otvori KEKS Pay
