Američki pijanist Fred Hersch proveo je dva dana u Zagrebu prije nastupa na 16. Zagreb Jazz Festivalu u utorak navečer. Dvorana Muzičke akademije bila je rasprodana, a tristotinjak ljudi u publici moglo je čuti glazbenika čijih 17 nominacija za nagradu Grammy i brojna priznanja koja je dobio od kraja sedamdesetih godina svjedoče da je među najcjenjenijim suvremenim jazz pijanistima. Ili, kako je u uvodnom govoru naglasio utemeljitelj festivala Dražen Kokanović, američki kritičari dijele pijaniste „na Freda Herscha i ostale“.
Kako nam je u jednom od druženja prije koncerta i sam rekao, Hersch ne planira repertoar prije samog nastupa, već čeka susret s publikom i ambijent u dvorani. Tako je i ovoga puta set-listu odsviranih kompozicija napisao na papir tek nakon koncerta. Za čovjeka koji je svojedobno, zbog ozbiljnih zdravstvenih problema, proveo dva mjeseca u komi – nakon čega je jedva ponovno sjeo za klavir – nije čudno da živi u trenutku i, bez mnogo mistifikacija o prošlosti ili budućnosti, jednostavno uživa u sviranju.
Ono što je njemu jednostavno i što radi s fascinantnom lakoćom, mnogima nije. Tijekom 95 minuta dugog nastupa sa dvama bisovima, Hersch je u Zagrebu pokazao osoban pristup i prepoznatljiv rukopis u izvođenju četrnaest tema. Od uvoda s naslovnom pjesmom aktualnog albuma The Surrounding Green, njegova trećeg izdanja za ECM, Hersch se pokazao glazbenikom koji polako uranja u nastup, guštajući u svirci koja se tijekom večeri usložnjava kako raste povjerenje i prepoznavanje između njega i publike. On nije tu da fascinira brzopoteznim akrobacijama, nego harmonijske kodove razlaže na tipično američki način, u kojem se čini kao da pokušava iscrtati putanju američke pjesmarice raznih žanrova.
Iako je autor 75 kompozicija, u Zagrebu je, osim uvodne, izveo još samo dvije – „West Virginia Rose“, posvećenu svojoj 96-godišnjoj majci, i „Down Home“, napisanu za gitarista Billa Frisella, s kojim često surađuje. Uz „Palhaço“ Brazilca Egberta Gismontija, našlo se mjesta i za dvije teme Carlosa Jobima, čiju je glazbu Hersch ekstenzivno proučavao na svojim albumima („Portrait in Black and White“ i „Brigas Nunca Mais“).
Dan prije koncerta, na zajedničkom ručku s organizatorima festivala, razgovarali smo o basistu Jacu Pastoriusu (Hersch je spomenuo kako mu je sredinom osamdesetih, pred kraj života, banio na koncert u klub i pitao može li s njim svirati, a potom tražio honorar, koji mu je Hersch i dao, znajući za Pastoriusovu tešku životnu situaciju). Nakon toga razgovor se prebacio na Joni Mitchell, čiju je pjesmu „My Old Man“ s albuma Blue Hersch uključio u svoj nastup, rekavši da je ta prijelomna, intimistička ploča Mitchell itekako utjecala na njega.
Dotaknuo se i njezina generacijskog suvremenika Jamesa Taylora, u obradi pjesme „You Can Close Your Eyes“, pokazujući da lirizam američke kantautorske scene s početka sedamdesetih izvrsno odgovara njegovu lirskom, harmonijski bogatom klavirskom stilu. A kako je rekao s pozornice, „voli koncerte završavati s Theloniousom Monkom“, pa je na kraju službenog dijela nastupa odsvirao „’Round Midnight“.
Billy Joelova „And So It Goes“, „pjesma o prekidu veze“, još je jednom pokazala majstorsko sučeljavanje jazzista s pop-biserom, dok je završna „After You’re Gone“ – posvećena „stanovitoj osobi u Bijeloj kući“ – otkrila Herschov stav o trenutnoj američkoj politici, o kojoj smo također opširno razgovarali tijekom nekoliko susreta u Zagrebu.
Ono za što nekima trebaju riječi, Herschu polazi za rukom – odnosno rukama – i njegovim klavirom, što je shvatila i puna dvorana Muzičke akademije.
Otvori KEKS Pay
