Film "Kontesa Dora" Zvonimira Berkovića, jedno od ključnih ostvarenja hrvatske kinematografije devedesetih koje se večeras prikazuje na Drugom programu HRT-a, započinje poput bajke. U kišnoj zagrebačkoj noći ludih dvadesetih, Karlo Armano, šarmantni kabaretski zabavljač i filmski amater, susreće zagonetnu provincijalku Doru. Među njima se rađa trenutna čarolija, no djevojka idućeg jutra nestaje bez traga. Uskoro Armano, kojeg maestralno tumači Rade Šerbedžija, otkriva da je njegova Pepeljuga zapravo princeza - grofica Dora Pejačević, prva hrvatska skladateljica, nedostižna i obavijena velom tajne.
Ova fiktivna romansa služi kao polazišna točka za priču koja je daleko veća od ljubavnog zapleta; to je Berkovićev duboki naklon umjetnosti, glazbi i filmu, ali i portret jedne iznimne žene čiji je život bio dramatičniji od bilo kojeg scenarija.
Stvarna Dora Pejačević bila je figura puna proturječnosti. Rođena 1885. godine kao kći hrvatskog bana Teodora Pejačevića, odrasla je u svijetu dvoraca i aristokratskih konvencija koje je intimno prezirala. Njezin je svijet bila glazba. Skladati je počela s dvanaest godina, a iza sebe je ostavila opus od pedeset i osam djela, uključujući i prvu modernu simfoniju u hrvatskoj glazbenoj povijesti. Bila je eruditkinja koja je vodila detaljan dnevnik o stotinama pročitanih knjiga, od Nietzschea do Dostojevskog, i družila se s intelektualnim velikanima svoga doba poput pjesnika Rainera Marie Rilkea i kritičara Karla Krausa. Tijekom Prvog svjetskog rata, daleko od salonskog života, radila je kao bolničarka u Našicama, a strahote kojima je svjedočila duboko su utjecale na njezin kasniji, mračniji i filozofski obojen glazbeni izraz.
Njezin kratki život, koji se ugasio u 37. godini, obilježen je gotovo bizarnim i tragičnim detaljima. Umrla je 1923. u Münchenu nekoliko mjeseci nakon poroda, u istoj godini i gradu u kojem je Adolf Hitler izveo svoj Pivnički puč. Nekoliko mjeseci prije smrti, kao da je predosjećala kraj, napisala je pismo suprugu u kojem ga moli da njihovu djetetu pruži potpunu slobodu, čak i ako poželi postati umjetnik, što je za plemstvo tog vremena bila gotovo skandalozna ideja. Njezin konačni čin otklona od aristokracije bila je vlastita želja da bude pokopana u Našicama, ali ne u obiteljskoj grobnici u kripti, već u odvojenom grobu u zemlji, kao obična građanka. Ovaj čin skromnosti i prkosa savršeno zaokružuje portret žene koja je cijeli život tražila vlastiti put.
Redatelj Zvonimir Berković, i sam pijanist i glazbeni kritičar, nije težio stvaranju klasične biografije. Njegov film je rafinirana i vizualno raskošna evokacija jedne epohe, kako ju je sam opisao, "prekrasne urbane civilizacije" u kojoj je hrvatska kultura disala punim europskim plućima. Poznat po svojoj pedantnosti koja je produkciju ponekad dovodila do ludila, Berković je, prema sjećanjima suradnika, svakodnevno donosio nove stranice scenarija, neprestano cizelirajući dijaloge i scene. Upravo je ta posvećenost detaljima stvorila film koji povijesne likove ne tretira kao okamenjene spomenike, već kao žive ljude od krvi i mesa, vraćajući sjaj zaboravljenom građanskom miljeu.
Uspjeh filma ne leži samo u Berkovićevoj viziji, već i u izvanrednoj glumačkoj ekipi. Uloga Dore Pejačević pripala je Almi Prici, koja je za svoju profinjenu i slojevitu interpretaciju nagrađena Zlatnom arenom na Pulskom filmskom festivalu 1993. godine. Uz nju i Šerbedžiju, u filmu se pojavljuje prava plejada hrvatskog glumišta: Ivo Gregurević, Mustafa Nadarević, Relja Bašić, Ksenija Pajić i Zdravka Krstulović. Film je u Puli pomeo konkurenciju, osvojivši Veliku zlatnu arenu za najbolji film te nagrade za scenarij, glavnu žensku ulogu i glazbu, koju potpisuje Igor Kuljerić vješto obrađujući originalna djela Dore Pejačević.
Pogledati "Kontesu Doru" danas znači uroniti u djelo koje je na mnogo načina zadužilo hrvatsku kulturu. Ne samo da je široj publici ponovno otkrilo jednu od najvažnijih, a dugo zanemarenih umjetnica, već je i postavilo visoke estetske standarde u domaćoj kinematografiji. To je film koji slavi snagu umjetnosti, prikazuje Zagreb kao istinsku srednjoeuropsku metropolu i podsjeća na vrijeme kada su kultura i duh bili naša najvrjednija valuta. To nije samo priča o jednoj kontesi, već bezvremenska oda kreativnosti, ljubavi i tragičnoj ljepoti života.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
A ja već pomislio kako će biti "Remeke" izvedba Radeta Šerbeđije i Svetlane Ražnjatović- Cece iz hit serije/filma Nečista Krv.