Najava velikog koncerta pijanista Zvjezdana Ružića na opatijskoj Ljetnoj pozornici 14. kolovoza – koji je i premijerno predstavljanje njegova novog albuma "A Storm in a Teacup" – i sintagma "koncertno-filmski spektakl" isprva me podsjetila na Brucea Springsteena i njegov aktualni box set "Tracks 2 – The Lost Albums". Na njemu je i album filmske glazbe "Faithless", napisan oko 2005. za film koji potom nikada nije snimljen. Kad sam uz najavu Ružićeva povratničkog koncerta prvi put pročitao taj "koncertno-filmski spektakl", zaista sam pomislio da je napisao glazbu za film.
Kasnije sam shvatio, kad sam proučio materijale i preslušao album, da se također radi o nesnimljenom, ali proživljenom filmu o Ružićevu životu zadnjih godina, koji mu je potpuno promijenio dotadašnji životni "film". Drugim riječima, ovo je prije svega novi albumski "film" Zvjezdana Ružića s čak 33 skladbe nastale u impulzivnom stvaralačkom razdoblju. Sposoban kakav jest, Zvjezdan Ružić svoju je glazbu uvijek predstavljao u širem kontekstu, pa je i za "A Storm in a Teacup" upravo kontekst važan. Album je, naime, kreativna posljedica preseljenja u London kamo, budimo iskreni, Ružić velikim dijelom i pripada. Pokušati nešto napraviti u svijetu, a pogotovo u jednom od najvažnijih glazbenih središta, sasvim je logična posljedica dosadašnje karijere kojom je Ružić ispisivao projekte daleko važnijeg dometa od lokalnog.
Dakako da se to lokalno osjetilo u glazbi, kako i dolikuje, ali "A Storm in a Teacup" nastao je drukčije; "Nekoliko mjeseci kasnije, baš u tom Londonu", objasnio je Ružić, "potpuno izvan moje kontrole, u dva dana na snimač mobitela zapisao sam gotovo sto skladbi. Ruke su same svirale, kroz klavir zapisivale priče svih tih mojih emocionalnih putovanja koje sam kroz tu moju oluju prošao". Album je na temeljima tih prvih zapisa kasnije sniman u crkvama, katedralama i koncertnim dvoranama Europe, miksan u londonskom tonskom studiju Westpoint, a masteriran u Los Angelesu (Robert Vosgien).
"A Storm in a Teacup" kombinacija je inovativnih ideja koje očito imaju multimedijalni potencijal, klavirskih dionica koje kad su "minimalističke" solističke skladbe u pitanju najviše otkrivaju sjajnog pijanista, ali i začudnog ambijenta mnogih skladbi, izvrsne Ružićeve svirke s brojnim pompoznim, orkestralnim, "filmskim" dionicama", zbog čega se i čini da scenska produkcija nastupa uživo ima težište i ishodište u samom albumu.
Najvažnije, drukčija glazba od dosadašnje ponekad je jasan dug "vanjskim", svjetskim trendovima "spektakla zvuka", iako je Ružić i do sada često rušio granice između žanrova, između introspektivne tišine i orkestralne eksplozije. No ovaj album, kako kaže Ružić, više nije samo projekt, ovo je osobna epopeja. Glazba na albumu doista svjedoči da je "plod šestogodišnjeg emocionalnog i duhovnog putovanja" i da je njezin nastanak imao čvrste razloge i temelje u početnim zapisima. Zbog svih prethodnih projekata, instrumentalističke potkovanosti, ali i šoumenskih sposobnosti kakve zahtijeva današnje vrijeme, Ružić je odavno odličan kandidat na širi uspjeh.
Selidbom u London i novim albumom "A Storm in a Teacup" povukao je logičan potez, promijenio ne samo imidž nego i mjesto prebivališta, a album snimio na nekoliko lokacija. No, najzanimljivije, ona izvorna potreba lokalnog, ili "lokaliziranog", prisutna je i ovdje, jer su sve skladbe nastale u jednom potezu, doma kod Ružića koji je bilježio ideje u trenutku kreativnog napada inspiracije i shvatio da u rukama (doslovno, jer je pijanist), ima nešto posebno.
Ili, kako kaže press objava; "A Storm in a Teacup" nije samo glazba – to je dnevnik u notama, soundtrack bez kamere, spiritualno svjedočanstvo pretvoreno u zvuk. Skladbe, njih 33, nastale su bez zapisanih nota, samo iz glave i srca, u punoj slobodi izraza. A iako nose osobni potpis, Ružić publiku pušta da u njima pronađe vlastite slike, emocije, unutarnje pejzaže. "Svaka skladba ima svoju priču. Ali ovaj put neću ništa objašnjavati. Želim da svatko u toj glazbi pronađe svoju oluju, svoju tišinu, svoj smisao."
Drugim riječima, Ružić je svoj novi film već proživio i zabilježio zvuk, a ima šanse da snimi i pravi film kad-tad.
Treba znati promovirati svoju glazbu, primjerice jazz, kojemu je kod nas teže doći do naslovnica i popularnosti. Stoga je zanimljivo kad se neki jazzisti odluče na sasvim namjerne pokušaje proširivanja izborne baze publike. Nakon prvih albuma "striktnog jazza", "The Knightingale Cabaret" i "Elfin Farewell", projektom "Pianotron" i albumom "Delightful F" Ružić je mnogima postao prepoznatljiv – svirao je i na plutajućim pozornicama i snimio nekoliko efektnih videomaterijala – a pogotovo singlovima poput "Da li sam ti rekla da te volim" s Josipom Lisac, kao i sad već legendarnom obradom himne "Lijepa naša" o čijoj se izvedbi na predsjedničkoj inauguraciji Zorana Milanovića pričalo, pisalo i debatiralo više nego o bilo kojoj jazz avanturi kod nas.
Kad sam prije nekoliko godina pisao o njegovu posljednjem albumu "Inspiration", a znajući za njegove prošla koncertna uprizorenja, zaključio sam da se može očekivati da će svoju sviračku strategiju nadopuniti scenskim suradnjama i dodacima koji će trodimenzionalnije predstaviti ono što se čuje s albuma. Masivan album "A Storm in a Teacup" s čak 33 teme dovršetak je upravo takve strategije i početak nove, londonske priče Zvjezdana Ružića.
Otvori KEKS Pay
