Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 26
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
sestra teresa forcades

'Zašto otac može odlučiti o doniranju bubrega sinu, a majka u slučaju pobačaja ne može'

sestra Teresa forcades
Foto: Radio Korčula
1/4
12.09.2014.
u 12:21

Danas možeš darovati bubreg čak ako imaš više od sedamdeset godina, što znači da bi svaki biskup trebao donirati bubreg kako bi spasio nečiji život. Tek tada oni mogu demonstrirati i reći ženama „Vi ste ubojice jer ne želite spasiti život svog djeteta“. Mogu im odgovoriti: “Jeste li vi donirali bubreg da biste spasili život djeteta?“

Teresu Forcades nazivaju najradikalnijom časnom sestrom Europe, ikonom europske ljevice, zagovarateljicom prava na abortus. U nedavnoj emisiji "K'o žena" (Korčulanska žena) Radija Korčule ugostili su španjolsku benediktinku Forcades, zvijezdu ovogodišnjeg Festivala alternative i ljevice – Fališ! Prenosimo vam dio tog intervjua:

Što je feminizam i je li važan za društvo?

Napisala sam knjigu pod naslovom „Feministička teologija kroz povijest“. Nisam htjela napisati povijest feminističke teologije jer kada bih upotrijebila taj naziv značilo bi da pišem samo o vremenu od kada se taj termin koristi – od kraja 19. stoljeća u Francuskoj. Feminizam postoji od kada postoji patrijarhalno društvo tj. od onog trenutka kada je društvo reklo: „Zato što si žena, ni zbog jednog drugog razloga, ne možeš biti zastupljena u društvu, politici ili liturgiji. Kada ne možeš nešto raditi samo zato što si žena – to je patrijarhalno. Svaki put kada bi se to dogodilo, netko bi rekao O. K., a netko se s tim ne bi složio – to su feministi. Ako nešto poduzmu s time u vezi, bilo politički ili nekako drukčije – to je po mome mišljenu feminizam. Feminizam je uvijek reakcija, to je uvijek kritičko stajalište. Ti si feministica ako ti netko kaže da si žena i da nešto ne možeš. Ako ti to ne prihvaćaš i nešto poduzmeš – tvoj stav je feministički. Jako cijenim feminizam jer bih voljela vidjeti društvo i Crkvu koje nikad nijednoj ženi ili djevojčici neće nešto braniti samo zbog toga.

U našem društvu mnogi smatraju da feminizam potiče neprijateljstvo između muškaraca i žena?

Zato je važno da se feminizam smatra reakcijom na nepravdu. Ako nema nepravde, nema potrebe za feminizmom. Ako postoji nepravda, tko god reagira na nepravdu smatra se onim koji izaziva probleme. U povijesti tko god postavlja kritičko pitanje smatra se onim koji izaziva probleme. Ali kada se sagleda slika u cjelini, kritički pogled se ne treba kritizirati jer je kritičan. Treba se kritizirati ako je netočan. Je li vrijedno kritizirati? Je li istina da nepravda postoji ili ne postoji? Treba li nastaviti tako ili želimo nešto promijeniti?

Patrijarhat u Crkvi? Borite se protiv toga?

Ima zajednica gdje su žene otuđene, ali to nije moj dojam. Moje sestre znaju o ovome što pričam, ne izlaze u javnost poput mene, ali me podržavaju u tome što radim. U samostanima se događaju mnoge svari koje ljudi ne mogu pojmiti. Većina mojih sestara ne voli riječ feminizam, ali razumiju kako je u patrijarhatu nasilno kada kaže da su muškarci važniji. Istodobno u patrijarhatu žene su uvjerene da su muškarci kao djeca. Redovnice kažu da je muškarac kao jedno dijete, a svećenik kao dvoje. Iako je to smiješno, zapravo me čini tužnom. Hegel govori o slugi i gospodaru. Kada postaviš hijerarhiju nastaje napetost koja se mora na neki način kompenzirati. U crkvi je ta napetost koja dolazi iz hijerarhije dodatno pojačana jer su muškarci i svećenici, pa treba još više napora da bi se ta napetost kompenzirala. Vjerujem da je kršćanstvu cilj da odnosi muškaraca i žena budu bolji, zreliji i dinamičniji. No, zasad su žene u Crkvi jako dobro upoznate o čemu je tu riječ.

Kakav je vaš stav o abortusu?

Meni je jasno da je iz kršćanske perspektive, ali i općenito, riječ o prihvaćanju života kao dara, dara koji dolazi od Boga. Život nije nešto čime možemo manipulirati, začeti život – završiti život. Život nije nešto što posjedujemo, njega primamo od Boga. To je pravi vjerski stav. Kad to kažem ne želim da država kažnjava ženu koja napravi pobačaj. To kažem zato što želim imati slobodu, kao što pričam o svetosti života – a da država ne čeka s lancima i zatvorom kojim će je kazniti. U praksi ovo otežava rad Crkve. Sudjelujući u toj raspravi, Crkva postaje stranka koja se bori za svoj položaj i interes, a to isključuje naš prvobitni poziv. A taj je da nadahnjujemo slobodu žena koje su trudne – možda silovane, možda se boje imati dijete jer misle da je to loše. Voljela bih da te žene promisle kako je to dijete za njih blagoslov, ali istodobno ne želim da silovanu ženu itko natjera da rodi. Nitko joj ne može reći – moraš roditi! To vrijedi za fetus koji nije sposoban za samostalan život. Kada fetus može preživjeti izvan majčinog tijela, naravno da tada ne smatram da treba pobaciti. Ako ne želiš imati dijete, možeš roditi i dati ga nekome da se za njega pobrine. Kad fetus ne može preživjeti bez majke, majka je ta koja treba odlučiti. Voljela bih da majka odluči zadržati dijete, ali ne želim da joj itko kaže da mora roditi – to je moj stav! Postoji još jedna stvar koju želim istaknuti. Crkveni nauk kaže: „Imati pravo na život jest imati pravo na samoodređenje“.

Pravo na samoodređenje za Katoličku crkvu danas je također važna osobna sloboda. Tako npr. Crkva je jedna od nekoliko institucija koje se protive praksi da ljudi imaju djecu čije bi organe donirali drugoj, bolesnoj djeci. U praksi, imaš dijete, kloniraš ga i njegove organe doniraš bolesnom djetetu. Katolička Crkva tome se protivi. Ljudi se ne rađaju da bi se organi iz njih vadili i davali drugim ljudima! Ljudi ne smiju biti sredstvo ili instrument! Ljudi su sveti sami po sebi. U tom smislu, pravo na samoodređenje, da je čovjek sam po sebi svet i nije instrument ni sredstvo, za Crkvu je jako važno. Ali nauk Crkve danas kaže kad se ta dva prava sudare, pravo na život i pravo na samoodređenje, pravo na život uvijek ima prednost.

Kada sam 2009. godine zbog svog stava o pobačaju primila pismo iz Vatikana na koje sam morala odgovoriti, promislila sam – O. K., ako uspijem pronaći primjer u kojem Katolička crkva nailazi na taj sudar i rješava ga u korist prava na samoodređenje, tada bih imala dobar argument. Razmišljala sam i našla primjer – oca koji ima dijete kojemu treba transplantacija bubrega. To nije nešto nezamislivo, samo u SAD-u 90.000 ljudi godišnje čeka transplantaciju bubrega. Ako im netko ne donira bubreg, umrijet će. Možda ne odmah, ali za nekoliko godina sigurno hoće. Svake godine samo u SAD-u, ne znam podatke za ostatak svijeta, 3000 do 4.00 ljudi umre jer nisu imali bubreg za transplantaciju, a mnogi od njih su djeca. To je stvaran primjer. Dakle, imate oca i njegovo dijete i otac ima kompatibilan bubreg.

Je li Katolička crkva spremna prisiliti oca da donira djetetu bubreg ili ako odbije da ga pošalje u zatvor? Ne, nije. Crkva kaže ocu „Bilo bi dobro da daš djetetu bubreg, ali odluka je na tebi. “Zašto u ovom slučaju otac može odlučiti, a majka u slučaju pobačaja ne može? U oba slučaja dijete će umrijeti. U oba slučaja riječ je o životu djeteta. Dodala bih još i ovo. Danas možeš darovati bubreg čak ako imaš više od sedamdeset godina, što znači da bi svaki biskup trebao donirati bubreg kako bi spasio nečiji život. Tek tada oni mogu demonstrirati i reći ženama: „Vi ste ubojice jer ne želite spasiti život svog djeteta“. Mogu im odgovoriti: “Jeste li vi donirali bubreg da biste spasili život djeteta?“ U suprotnom, o čemu govorite? Vi ste licemjeri! Drugima želite natovariti teret koji sami ne želite nositi! U španjolskoj, u Madridu, demonstriraju promovirajući obiteljske vrijednosti. To ne prihvaćam.

Umjetna oplodnja je sasvim duga tema. Znam dosta o farmaceutskoj industriji i njihovim profitima. Žene su prisiljene ovulirati, na primjer srijedom i petkom jer se tvrtki tako sviđa. Što je to? Mrzim to! Ne bi smjeli trpati toliko hormona u žene. Od toga žena može dobiti rak dojke i imati mnogo problema. Nisam protiv umjetne oplodnje, ali sam protiv načina na koji se obavlja. To je biznis i ne želim govoriti u korist tog biznisa. Želim prokazati taj biznis i pokazati o čemu je riječ.

Foto: Radio Korčula

Kakav je vaš stav o istospolnim zajednicama i homoseksualnoj ljubavi?

Što se homoseksualnosti tiče, Crkva je nedavno promijenila svoj stav o tome. Važno je znati da u crkvenom nauku postoje stavovi koji su dogmatski. Ti se stavovi ne preispituju, jer ako se preispituju cijela teologija, spiritualnost i vjera se urušava. Kao npr. Bog je Isus – Isus je Bog. Neki ljudi to preispituju i ja to poštujem, ali ne možeš biti katolik ako to preispituješ. Ili da ne postoji Sveto Trojstvo, da Bog nije tri osobe u jednoj. Naravno da je to teško shvatiti, ali to je esencija za Katoličku crkvu, to su dogmatske teme, a osim toga postoje druge stvari koje su moralne teme.

U 19. stoljeću Crkva je rekla da je ropstvo u redu. Bogu hvala, promijenili smo se, ali postoje još neka pitanja koja se trebaju mijenjati. Ne tako davno, Crkva je zagovarala da žene ne mogu imati privatno vlasništvo ako nisu u braku. Samo muž ima pravo na privatan posjed. To je također stav koji je Crkva promijenila. Prije 90-ih Crkva je, kao i npr. medicina, smatrala da je homoseksualnost bolest. To se promijenilo na mnogo razina. Katolička crkva prije 90-ih kaže: Ako osjećaš seksualnu želju prema osobi istog spola – to je grijeh. Želja je grijeh. Sama Crkva danas više ne govori tako. Crkveni nauk kaže, ako osjećaš seksualnu želju prema osobi istog spola koju ne možeš kontrolirati, koju samo osjećaš – to nije grijeh. Ali ne smiješ poljubiti tu osobu, ne smiješ je zagrliti, ne smiješ s njom stupiti u spolni odnos. To je neodrživo. Prvotna ideja mi se ne sviđa, ali je barem bila dosljedna – ne smiješ osjetiti želju i gotovo. Ova druga ideja kaže kako je u redu osjećati strast prema osobi istog spola, ali je ne smiješ ostvariti. Sve redovnice znaju da celibat nije lak, ali mi osjećamo poziv. Oni koji ne osjećaju taj poziv i nisu to odabrali moraju nositi teret celibata. Nameće se teret ljudima koji osjećaju privlačnost prema osobama istog spola koju ne mogu ostvariti. Nadam se da će Crkva napraviti korak naprijed. Ono što je važno jest da ta ljubav slijedi određena pravila, odnosno inspiraciju kako se odnositi prema osobi koju voliš. Treba li se prema toj osobi odnositi kao prema sredstvu za postizanje užitka? Ne, mislim da to nije u redu, to je iskorištavanje. Treba li se ponašati kao da je ta osoba samo za usputnu zabavu? Ni to mi se ne sviđa. Treba li se ponašati nasilno prema toj osobi? Naravno da ne. Tu osobu treba poštovati i biti joj potpora u teškim vremenima.

Treba tretirati osobu kao potpuno ljudsko biće, biće koje je stvoreno na sliku Boga. Takav odnos je blagoslov za tebe, za tu drugu osobu, za svijet i za Crkvu. Mislim da nam homoseksualna ljubav može pokazati što ljubav zapravo jest. Nije riječ o rađanju, jer mnogi parovi ne mogu imati djecu, a i dalje su blagoslov za društvo. Riječ je o tome da, ako se želiš vjenčati javno, da svijetu kažeš da si pronašao inspiraciju ili mogućnost obvezati se drugoj osobi na dugotrajan odnos. Ja mislim da je to prekrasno. Voljela bih da što više ljudi živi tako, vjeruje u to i na to se obvezuje. Svi možemo imati koristi od toga.

>> Teresa Forcades, katalonska zmija u ruhu Dobrog Pastira

>> Ikona ljevice Teresa: Ja sam za revoluciju, drastičnu promjenu društva

Komentara 94

Avatar abakus
abakus
13:25 12.09.2014.

Ovo je razmišljanje na razini djeteta iz nižih razreda osnovne škole... Ona kaže da želi imati slobodu, bez da država čeka s kaznama i lancima... Ma super. Zašto ne bismo onda, u ime te slobode koju ona zaziva, ukinuli sve kazne, pa i onu za ubojstvo, i sveli se na "objašnjavanje" ljudima da baš i ne bi smjeli ubijati jedni druge - ali, Bože moj, njihova je sloboda da naprave kako hoće, a država ih neće kazniti i čekati s lancima ako ipak odluče ubiti.... Je li tako, "sestro" Forcades? Što se tiče usporedbe oca koji je u dilemi bi li donirao bubreg svome djetetu i majke koja želi napraviti pobačaj, razlika je nebo i zemlja i nije mi jasno kako je ova osoba, inače navodno liječnica, dakle ne bi baš smjela biti niskoga IQ-a, takvu usporedbu uopće napravila. Otac, naime može i ne mora donirati bubreg svome djetetu (s time da ne znam ni jednog čovjeka koji to za svoje dijete ne bi učinio i suguran sam da bi 99,9% očeva to učinilo - dakle pretpostavka je neusporediva s brojem žena koje čine pobačaj), ali to ne mora značiti nužno da će dijete umrjeti jer postoje i drugi ljudi koji mu ga mogu donirati. A samo dijete, ako umre, neće umrijeti zato jer ga je netko ubio, već od bolesti. S druge strane, dijete žene koja ga je odlučila pobaciti neće taj pobačaj preživjeti i nema druge osobe koja bi ga mogla primiti u svoju utrobu i iznijeti do kraja trudnoću. A dijete neće umrijeti zbog bolesti, već će biti ubijeno. Ne mogu vjerovati da ova žena to uspoređuje.

IS
ivan.skoko
13:36 12.09.2014.

Nije mi se dalo čitati dalje nakon uvodne usporedbe bubrega nekog starog svećenika i bebe - cijelog malog bića s dva bubrega ,koje će možda ono nekom podariti kad odraste i bez mogućnosti da i o čemu odlučuje i da se brani...

RA
rakikaki
13:21 12.09.2014.

Ova ima veze s vjerom, kao ja s nuklearnom fizikom!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije