U svijetu gdje, zahvaljujući pametnim telefonima, svatko može biti fotograf, postoje oni koji su svoj život posvetili umjetnosti hvatanja trenutaka na način koji nadilazi puki klik. Jedan od takvih majstora je Predrag Gostimirović, vlasnik Foto studija Super-A u zagrebačkom Sigetu i tajnik Sekcije fotografa Udruženja obrtnika grada Zagreba. Tijekom četiri desetljeća karijere svojim je objektivom uhvatio više životno važnih trenutaka i sudbina nego što prosječni tinejdžer ima selfieja na Snapchatu. Specijaliziran za svadbe i sprovode, Gostimirović je svjedok nevjerojatne palete emocija, od najveće radosti do najdublje tuge. U razgovoru za Zagrebački obrtnik podijelio je anegdote iz prošlosti, razmišljanja o evoluciji fotografije i viziju budućnosti struke, koja se suočava s izazovima digitalizacije i nedostatka obrazovnih programa.
Gostimirovićeva karijera obiluje pričama koje bi mogle poslužiti kao scenarij za film. Kao specijalist za svadbe, svjedočio je bezbrojnim trenucima euforije, ali i neočekivanim incidentima koji su postali legende među gostima. – Samo jednom mi se dogodilo da mladoženja nije došao na vlastito vjenčanje. To je bila prava drama, s mladenkom u suzama i gostima u šoku. Ali nesreće s tortama? To je bila apsolutna klasika devedesetih i ranih dvijetisućitih – prisjeća se sa smiješkom dok prelistava stare albume pune fotografija.
Jedna od najzabavnijih, ali i najkaotičnijih anegdota dolazi iz ere popularnih "fora" s tortama. – Sve se svodilo na to da se konobar namjerno spotakne i baci lažnu tortu dok svira svečana glazba. Gosti bi zinuli u nevjerici, mladenka bi se uhvatila za glavu, a onda bi izišla prava torta, izazivajući olakšanje i smijeh. Bio je to savršeni show element – kaže fotograf. Međutim, jednom je sve pošlo po zlu na neočekivani način.
– Prva torta pala je po planu, lažna, naravno. Zatim su iznijeli pravu, veličanstvenu tortu za mladence i stotinjak minijaturnih tortica, po jedna za svakog gosta. Konobar gura kolica puna slastica, ali ispred plesnog podija kolica se prevrnu i sve se razbije po podu u kaosu kreme i voća. Treće torte nije bilo. Takvi trenuci činili su svadbe nezaboravnim, ali i izazovnim za snimanje – govori.
Fotografsko zanimanje nekad je bilo cijenjeno, a fotografije relativno skupe. Prosječna obitelj mogla si je priuštiti fotografiranje jedanput godišnje, a tehnologija se znatno razlikovala od današnje. – Recimo, kolodijski postupak izrade fotografije, koji se koristi od 19. stoljeća, podrazumijevao je mobilnu tamnu komoru i skupi repromaterijal. Jedan moj kolega još razvija fotografije na taj starinski način i to nije baš jeftin pristup. Mene izrada sto fotografija veličine 10 puta 15 centimetara, što je nama standard, na kraju ne košta ni 10 eura. Za isti posao kolodijskim postupkom on potroši oko 300 do 500 eura samo na kemijski materijal, odnosno na srebro što se nanosi na staklo. Osim toga, za izradu jedne fotografije potrebno mu je nekoliko sati ili gotovo cijeli radni dan. Pa koliko onda da on naplati tu fotografiju? – pita se obrtnik.
Razvoj tehnologije ubrzao je modernizaciju procesa izrade fotografija i pojeftinio ga, ali je donio i nove izazove. U prošlosti, fotograf je osim opreme u svom studiju morao imati i rekvizite, to se od njega očekivalo. – Ako se sjećate starih fotografija od prije stotinu godina, sva su djeca bila u mornarskim majicama. Mislite da su im ih kupili roditelji? Nisu. Fotograf je imao sve brojeve mornarskih majica za djecu i tako ih fotografirao. Osim toga, kad gledate stare fotografije muža i žene, primjerice, vidite da su oni uvijek zrihtani, da su u odijelima. Ljudi su dolazili u studio i odijevali svečanu odjeću koju je fotograf držao na raspolaganju, od elegantnih odijela za muškarce do haljina i šešira za žene. Zato na starim fotografijama svi izgledaju otmjeno i pomalo ukočeno. Ta ukočenost nije bila od straha, već zato što su morali stajati nepomično nekoliko sekundi, a ponekad i minuta, dok se ekspozicija odvijala. Postojale su čak metalne potpore iza leđa, poput naslona za glavu, da se model ne pomakne i ne zamuti fotografiju – objašnjava Gostimirović, naglašavajući kako su te metode činile fotografiju pravom umjetnošću.
Digitalizacija i umjetna inteligencija, čini se, ne idu na ruku majstorima fotografije. Za prosječnog čovjeka, pametni telefon je odličan alat za fotografiranje važnih životnih trenutaka. Moderni mobiteli imaju solidne fotografske senzore i čipove te odlične algoritme koji usklađuju njihov rad. – Nedavno sam napravio test. Testirao sam fotografske mogućnosti pametnog telefona i fotografskog aparata. Kada govorimo o fotografiranju, jedna od najvažnijih stvari je svjetlost. Što je prostor ili predmet osvjetljeniji, dobivamo bolje fotografije. U istim svjetlosnim uvjetima, bez dovoljno svjetla, profesionalni fotoaparat pokazao se 100 posto boljim. Važno je naglasiti kako će pri dobrom svjetlu svaki aparat raditi dobro, ali je razlika kada svjetlo nije idealno. Onda profesionalni fotoaparati odrade posao puno bolje – ističe naš sugovornik. No, nije to jedina razlika.
– Na jednom portalu nedavno sam vidio jako zgodnu jednadžbu. Nacrtan je bio fotoaparat i pisalo je 1980. godina. Od 24 snimke, nekad je prosječan negativ imao 36 ili 24 snimka, rezultat je bio 24 fotografije. Onda je pisalo 2020. godina, nacrtan je mobitel, ispod je pisalo 4000 snimaka, a rezultat je bio 0 fotografija, jer su sve izbrisane. Ja se ovim poslom bavim već 40 godina. I svi moji radovi nalaze se u albumima i knjigama s fotografijama. Iza sebe ostavljam svoje umjetničko djelo koje će generacije koje dolaze moći vidjeti, kao što to rade kipari ili slikari. Dokazano je da fotografija izrađena na ovim najmodernijim printerima može trajati 100 godina – govori Gostimirović, ističući važnost trajnosti u eri digitalnog zaborava. Unatoč izazovima, smatra kako fotografska struka ima svoju budućnost. Ključ leži u specijalizaciji.
– Nekad je jedan fotograf fotografirao sve, od industrijskih proizvoda i hrane do vjenčanja i obiteljskih fotografija. Danas se ide prema specijalizaciji, što mijenja neke stvari unutar struke. Na majstorskim ispitima nedavno je bio lovac na munje. Čovjek se bavi time da samo ide jadranskom obalom i lovi nevrijeme. Kad dozna da će biti nevrijeme, sjeda u automobil i spreman je riskirati vlastiti život postavljajući fotoaparate da ulovi što više munja. Te fotografije su fenomenalne. Postoje ljudi koji slikaju samo hranu. Tu postoje određene zakonitosti, kako se slaže hrana na tanjuru ili kojem se rezu fotografira kakav tanjur – objašnjava majstor.
Žalosti ga što ove školske godine u Obrtničku školu za osobne usluge nije upisan nijedan fotograf. Razlog je što nije napisan kurikulum za to zanimanje. Jedina srednja škola u koju se mogao upisati netko koga zanima fotografija je Škola primijenjene umjetnosti i dizajna (ŠPUD), odnosno njezin fotografski odjel.
– Na svu sreću, u ŠPUD-u je ostao smjer fotografije, gdje predaje baš moj prijatelj, profesor Vlado. No, tu se pojavljuje jedan drugi problem, prijemni ispit. Možete biti veliki talent za fotografiju, ali ne morate znati crtati i zbog toga ne prođete prijemni. Osobno ga nikad ne bih prošao jer ne znam nacrtati stolicu. Iz razgovora s kolegama čujem da im nedostaju pravi kadrovi i pravi radnici. Toga nema na tržištu. No, načuo sam da bi moglo doći do nekih pomaka po ovom pitanju. Trebao bi se otvoriti program u Školi za grafiku, dizajn i medijsku produkciju. Bio bi četverogodišnji i omogućavao bi djeci lakši nastavak školovanja. Učenik koji završi trogodišnji program nema pravo ići na maturu. Kako bi završilo četvrtu godinu, dijete mora polagati razliku svih četiri razreda, što zna potrajati i do tri godine. U Zagrebu postoji akademija za fotografa, vi ste završili srednju školu za fotografa i ne možete je upisati zato što nemate četvrtu godinu. Mislim da treba pod hitno napraviti potrebne izmjene i omogućiti našim mladim ljudima priliku da se usavršavaju i školuju – poručuje Gostimirović.
Kako kaže, prije dvanaestak godina govorilo se i o tome da se osnuje viša obrtnička škola, ali to nikad nije realizirano. – Mislim da bi tu priču trebalo ponovno pokrenuti. Nadam se da preko Hrvatske obrtničke komore i Udruženja obrtnika grada Zagreba to možemo učiniti. Treba vidjeti imaju li i druge sekcije i zanimanja taj interes. To je prilika da se obrtništvo digne na jednu višu razinu i da osim majstora, koji su sad izjednačeni s nekim petim stupnjem, otvori mogućnost više naobrazbe. Prije desetak godina i sam bih se odlučio na to i stekao višu kvalifikaciju – zaključuje naš sugovornik.
U eri gdje se sve mijenja brzim tempom, priče poput Gostimirovićeve podsjećaju nas na vrijednost tradicije i stručnosti. Njegovi albumi nisu samo zbirka slika, oni su arhiva života, emocija i povijesti. Dok tehnologija napreduje, majstori poput njega osiguravaju da se umjetnost fotografije ne izgubi u digitalnom moru. Ako ste u Zagrebu, posjetite njegov studio u Sigetu i možda sami postanete dio jedne od tih priča.
Otvori KEKS Pay
