Svega i svačega mogli smo se naslušati ovih dana od svečanosti otvorenja Olimpijskih igara. Od opravdana ogorčenja zbog uvrede i poniženja do sumanutih tumačenja o slobodi umjetnosti, dionizijskim svečanostima ili pak pukoj činjenici da se radi samo o običnoj slici, a ne posljednjoj večeri. Najmaštovitiji su bili oni koji su se potrudili napraviti usporedbu dosadašnjih gegova na temu Leonardove "Posljednje večere", od Sopranosa nadalje, što s ovim što se zbilo u Parizu nema ama baš nikakve veze.
Da bi se shvatio opseg onoga što se dogodilo te pariške večeri, osim konteksta vremena u kojemu živimo, a u kojemu se silovito žele promijeniti standardi i društvene norme osobito po pitanju roda i spola te obitelji, kršćani se ponajprije moraju distancirati od osjećaja povrijeđenosti. Premda je ona neupitna kako kod katolika tako i kod pravoslavaca, protestanata i svih ostalih kršćanskih denominacija, od kojih su mnoge burno negodovale. Jer je oskvrnuta slika (ne Leonardovo platno) euharistije kao najsvetijeg čina u životu svakoga kršćanina.
U političkom miljeu, to je jezik demokratske stranke u Americi i svih koji se s njima slažu i dijele njihove "vrijednosti".