Doživljavao sam tu paniku duše i ranije, u ratu, u mraku, na ravnom polju, u gustoj šumi, nisam vidio nijednog čovjeka, nisam čuo ničiji glas, ali je opasnost svuda oko mene, ni oblik joj ne možeš odrediti, ni blizinu, ni namjeru, zato je još strašnija. Strepnju pred nepoznatom slutnjom razum ne može ublažiti, nemoćan pred njom, kao oko u potpunoj tami. I tko zna dokle bih gazio u glib kukavičluka, da se nisam zgadio nad sobom, i pljunuo na tu bapsku nemoć. Neka ide do đavola taj izmaštani strah! Čovjek sam, nisam mrtva meta koja čeka pogodak, nesreću ne mogu sačekati na koljenima. Ni zbog sebe, stidio bih se, ni zbog drugih koji vjeruju u mene, razočarali bi se. Učinio sam malo, ali sam učinio svjesno. Zar da uprljam i to malo? Neću drhtati, neću se bojati... E neću tako! Jednom se mre.
Život u sjeni straha: dobili smo prava, ali nam je 'doktrina šoka' oduzela slobodu
Od ratnih trauma do novih geopolitičkih nesigurnosti, pandemije, terorizma, ali i egzistencijalnih mora koje su svakodnevni teret – je li to ciljana varijabla centara moći?
Komentara 1
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Predugo živimo u svijetu iluzija, pa smo zgubili sposobnost suočavanja s istinom.