Kad je Marija Selak Raspudić nakon predsjedničkih izbora, s osvojenih respektabilnih desetak posto glasova, izjavila kako njezin rezultat pokazuje da "itekako ima prostora za nešto što je izvan duopola" HDZ-a i SDP-a i da je to tek prva od političkih bitaka, bilo je jasno da će osnovati stranku, a onda s njome izići i na lokalne izbore, u prvom redu u svome rodnom Zagrebu. Jedino nije bilo posve jasno hoće li se kandidirati i za zagrebačku gradonačelnicu ili će sa svojom strankom samo pokušati osvojiti što više mandata u Gradskoj skupštini te u gradskim četvrtima i mjesnim odborima. Da joj ta odluka nije bila nimalo laka, pokazuje i to što je svoju kandidaturu objavila tek prije nekoliko dana. Realno gledajući, prilično kasno. Prema onome što su nam prenijeli ljudi upoznati s njezinim dvojbama, razmišljala je o nekoliko opcija, među kojima je bila i mogućnost da se sa svojom listom natječe samo za Skupštinu, a da kao gradonačelničkog kandidata podupre Trpimira Golužu, inače vjenčanog kuma svoga supruga Nine Raspudića. Na kraju je odabrala najrizičniju opciju, jer ne uspije li ući u drugi krug, u velikoj je opasnosti da ona i njezina stranka dožive sudbinu svih dosadašnjih političkih stranaka osnovanih da bi bile alternativa HDZ-u i SDP-u – da skliznu na političku marginu ili da se pak ugase. A to bi, ruku na srce, bila velika šteta, jer ako je itko potreban hrvatskoj političkoj sceni – prepunoj neodgovornih, nezrelih, nedosljednih i taštih političara – onda je to Marija Selak Raspudić, principijelna političarka koju zbog njezine autentičnosti, dostojanstva, kulture, obrazovanja, umjerenosti, ali i zbog njezina svjetonazora simpatizira i cijeni dobar dio intelektualne javnosti.
Podsjeća me na Škoru. Prvo nas uvjerava zašto bi ona trebala biti premijer, pa nas uvjerava da bi bila odlična predsjendica pa nas opet uvjerava da bi bila najbolja gradonačlenica, što je slijedeće najbolja predstavnica stanara? Onaj koji misli da zna sve zapravo ne zna ništa, tako i ova, misli da bi mogla upravljati svime baš kao i Dabro.