Tražiti da se ne poništi ispit maturantu koji je esej iz hrvatskog jezika napisao tiskanim slovima, a mora se pisati pisanim slovima, put je ka potpunom uništenju državne mature. Učenik nije pisao pisanim slovima strahujući da će esej biti nečitljiv, jer cijelo svoje školovanje ima ružan rukopis, kako tvrdi i njegov otac.
Pritom nije bitno, kako se to sada pokušava naglasiti, koje je mjesto maturant zauzeo na upisu za fakultet, koliko je odličnih ocjena dosad sakupio. Nije bitno ni koliko je još takvih učenika bilo u generaciji, i ovoj i prethodnima, koji imaju nečitljiv rukopis, ali su ipak poštovali zadano pravilo mature. I dok će neki olako odmahnuti rukom i reći da maturu ionako treba ukinuti, rigorozna pravila izbrisati, pa se valjda vratiti na model tko ima koga na fakultetu da upiše "malu" ili "malog", nitko neće upravo u primjeru ispisanog eseja tiskanim slovima prepoznati samo jedan od čitavog niza problema obrazovnog sustava. A problem se jasno ocrtava u opravdanju oca spomenutog maturanta.
Dok je još postojao predmet krasopis, ljudi su bili u stanju pisati čitko.