Ni dan nakon tragedije u zagrebačkom naselju Utrina, gdje je 38-godišnja majka skočila u smrt s nebodera sa svojom trogodišnjom djevojčicom koju je držala u naručju, susjedi ne mogu vjerovati da se ova tragedija uistinu zbila. U statističkim izvješćima svake se godine evidentira nekoliko stotina samoubojstava, no ne događa se često da roditelj u smrt ode zajedno s djetetom.
Nisu mogli zvati Centar
– Kad netko ubije sebe i dijete, sasvim sigurno je riječ o psihotičnoj osobi kod koje je došlo i do poremećaja i nagona za održanjem vrste i nagona za preživljavanjem. Takve se osobe ne ubijaju samo iz očaja već i zato da krivicu ostave ili društvu ili pojedincu, poručivši im: “Vidite što ste od mene učinili. Sada ćete me imati cijeli život na savjesti.” Samoubojstvo je uvijek jedna vrsta ubojstva jer osoba koja digne ruku na sebe zapravo ubija nekog drugog. Vrlo je malo samoubojica koji tiho umru – tumači psihijatar Vladimir Gruden.
Ravnateljica Dječjeg vrtića Utrina koji je pohađala smrtno stradala djevojčica, Natalija Marincel, kaže da je vrtić učinio sve što je mogao, nakon što su u svibnju primijetili da se majka “neobično” ponaša – da često propitkuje o istim stvarima, veže se uz odgajateljice, da pati...
– Psihologinja je razgovarala s njezinim suprugom. Kazao je da je odbijala liječenje i optuživala ga da je zlostavljač pa je digao ruke od pokušaja nagovaranja da potraži pomoć – objašnjava.
Ravnateljica kaže i da nisu imali razloga pozvati Centar za socijalnu skrb jer na djeci nije bilo znakova fizičkog ili psihičkog zlostavljanja.
– Eto kamo su nas dovela demokratska prava i liberalnost; nitko ne smije drugoj osobi ni naslutiti da ju smatra bolesnom, a kamoli ukazati da je to tako. Da je socijalna služba ovdje intervenirala, još su mogli biti tuženi za uvredu. Ako je čovjek bolestan, onda nema tih građanskih prava koji se smiju prepriječiti u njegovu liječenju. Ušli smo u slijepu ulicu jer nemamo društvo koje prema bolesnicima može biti, ustreba li, nježno, ali čvrsto – govori psihijatar Gruden.
Domagoj Štimac, dječji psihijatar iz Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, kaže da su u našem društvu osobe koje zatraže psihijatrijsku pomoć još uvijek obilježene, što nikako nije dobro:
– Ljudi normalno prihvaćaju karantenu, ali ne i odlazak psihijatru. A današnja psihijatrija može jako puno pomoći da se osoba ne osjeća loše. Svaku bolest treba liječiti. Pa ako imate visok tlak i ne želite ići liječniku, umrijet ćete. To što je netko podložniji utjecaju emocionalnog od realnog, ne znači da je lud. Kod takvih je osoba samo veća mogućnost da nešto učine u afektu. Ali, prije takvog čina uvijek postoje znaci – kaže psihijatar Domagoj Štimac.
No, pitanje je samo hoće li netko takve znakove prepoznati i znati se s njima nositi. Naime, psiholog Boris Blažinić upozorava da smo se jako otuđili ne samo jedni od drugih već i od samih sebe:
Društveni i socijalni vrisak
– Živimo u vrijeme nagona ka smrti, a ne nagona ka ljubavi. Destruktivnost i samodestruktivnost rastu do te mjere da nam se događa i društveni i socijalni vrisak: “Dajte učinite nešto!” Ali, zar se moraju događati ovakve tragedije da reagiramo? – rekao je Blažinić, naglasivši da nam svima nedostaje i bliskosti i povjerenja.
– Ako osoba s kojom niste bliski primijeti vaše “čudno” ponašanje, vrlo je vjerojatno da je riječ o poremećaju koji traje dulje vrijeme – kaže psihijatar Domagoj Štimac.
– Da je okolina reagirala, tragedija se mogla prevenirati. Umjesto da budemo ljudi, mi smo ne-ljudi. Na građanskom odgoju u školama djecu bi se trebalo učiti kako da pomognu jedni drugima, a ne o stvarima koje izazivaju prijepore – misli Vladimir Gruden, ispričavši se da ne može više razgovarati jer “žuri na vizitu u staračkom domu”:
– Zapravo, riječ je o Domu za starije i nemoćne. Eto kamo smo se doveli – da ni starom čovjeku više ne smiješ reći da je star. Koje je to licemjerje. Baš kao što je i licemjerno osobi oduzeti poslovnu sposobnost, a dati joj pravo da glasa na izborima. To je farsa od demokracije -–komentira psihijatar Vladimir Gruden.
>> S djetetom u naručju skočila u smrt sa 11. kata
Otvori KEKS Pay
Ne znam zašto ljudi pišu i govore o nekim stvarima za koje se dobro zna da su neprovedive. Tko bez moje dozvole može ući u moje dvorište, a kamoli u moj dom, život, obitelj. Pa hitna odveze nasilnog alkoholičara uu bolnicu, on izjavi da je to bilo slučajno i eto ga nakon otrežnjenja kući jer ga nitko mimo njegove volje ne smije zadržavati tamo gdje ne želi biti. S jedne strane to je u redu jer da nije tako ljude bi se trpalo u umobolnice i na kojekakova liječenja čim nekome zasmetaju u kući, na poslu ili negdje drugdje. S druge strane kada se ovako nešto desi svi skoče i pitaju zašto se nije reagiralo. Bračni drug ili netko od ukućana prvo si ne želi priznati da u svojoj blizini ima nekoga tko je bolestan, odnosno odudara od neke normale, a kada to uspije riješiti sam sa sobom donekle pokušava pomoći, ako naiđe na zid kojega ne može razbiti, povlači se i nastoji svoj život srediti na drugačiji način. Pitam sve koji ovo čitaju i pišu komentare kako bi reagirali na preporuku nekoga bliskog da imaju psihičkih problema i trebaju se liječiti. Svatko tko odgovori da bi prihvatio preporuku od prve i počeo se liječiti može suditi u ovom slučaju.