David Bowie kazao je da budućnost pripada onima koji čuju njezin dolazak, odlično se prisjetila povjesničarka umjetnosti Barbara Vujanović. U kontekstu vizualnih umjetnosti, mogli bismo parafrazirati tu misao te zaključiti da ona pripada onima koji vide njezin dolazak. A upravo je to bio zadatak studenata zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti – da na osnovi eseja eminentnih stručnjaka objavljenih u Večernjem listu, ali i vlastitih karaktera i vizija, našim čitateljima stvore predodžbu kakav će biti život s odmakom od pola stoljeća. U sklopu multimedijskog projekta „Pogled u budućnost 2068.“ kojim uoči proslave 60. rođendana naših novina pokušavamo odgonetnuti kakva nas budućnost čeka, 13 studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu izradilo je više od 50 vizionarskih ilustracija koje će od 31. siječnja biti izložene u Hrvatskom novinarskom društvu, a uoči svečanog otvorenja izložbe njihove smo radove na prosudbu dali upravo Barbari Vujanović i slikarima Dimitriju Popoviću i Eugenu Varziću.
Barbara Vujanović smatra da zalog vizijama studenata nije samo njihov talent nego i činjenica da će i sami, kao pojedinci, građani i umjetnici, pridonijeti stvaranju (uvijek neizvjesne) budućnosti.
Ilustracijama su se afirmirali kao dostojni nasljednici iznimno kvalitetne i raznolike tradicije hrvatske ilustracije, koja se proteže od ostvarenja za najmlađu publiku pa sve do one novinske. Domaćim studentima pridružili su se i njihovi strani kolege koji s njima studiraju, među kojima svakako valja izdvojiti studenticu iz Španjolske Sandru Garcíu, kadru da određenu poruku sažme u posve koncentriran prikaz, ali i da je obrazloži kompleksnim, kolažiranim kompozicijama – kaže Vujanović i nastavlja:
- Uopće, zamjetno je ohrabrujuće nepodilaženje sveprisutnoj kreativnoj i intelektualnoj simplifikaciji. Autentičnošću likovnog iskaza ističu se primjerice Ivan Stanišić, Ida Jakovljević, Ena Čuček i Vjeran Palijan. Potonji intrigira sposobnošću da svoj fantastični imaginarij pretoči u suptilno izgrađen rukopis koji hrabro zamjenjuje prisvojenim predmetima (babuškama). Nikola Grabovac također u ilustraciju, posve opravdano, uvodi različite medije i tehnike, poput instalacija robota. Uloga ilustracije postaje sve složenija u vremenu zasićenom svakojakim informacijama, a budući da likovna kultura postaje sve istisnutija iz obrazovnih programa, tim je – sada i u budućnosti – veća odgovornost ilustratora da svojim ostvarenjima ne samo interpretiraju i nadograde tekstove nego i da odgajaju nove generacije i njeguju visoku razinu vizualnih komunikacija.
Dimitrije Popović oduševljen je projektom „Pogled u Budućnost 2068.“ pa mu zbog njegove kompleksnosti i aktualnosti te načina na koji je koncipiran daje samo pohvale. Koliko god je sadašnjost na izvjestan način određena prošlošću, koliko se god suvremenost gradila na tradiciji ili proizilazila iz nje, pogled u budućnost je imanentan njezinu fenomenu. U skladu s time, Popović kazuje da se taj fenomen ogleda upravo u čovjekovu stvaralačkom biću, u njegovoj potrebi za otkrivanjem novih obzora, za razmicanjem spoznajnih granica za općim progresom svijeta koji stvara.
Čovjek želi vidjeti odnosno predvidjeti što će se dogoditi u toj budućnosti i kakav će taj novi svijet izgledati. Zato angažiranje stručnjaka u ovom projektu iz raznih područja duhovnog i umjetničkog odnosno društveno znanstvenog djelovanja, dakle od religije i umjetnosti do politike i seksualnosti, od umjetne iteligencije i DNK do obrazovanja i ratovanja, komunikologije i medicine, jest potvrda opravdanosti da se postavi to važno pitanje budućnosti. Upravo sve ono što se događa u svijetu, ovdje i sada, hic et nunc, zahtijeva, da ne kažemo nameće, potrebu da govori o slici budućnosti i da se u njoj projicira lik onoga koji taj budući svijet već sada stvara.
Ono što je u ovom projektu Večernjeg lista posebno zanimljivo i vrijedno jest uključivanje mladih autora. Upravo je njihov angažman vizualnog artikuliranja problematike iz navedenih domena čovjekova djelovanja ukazivanje povjerenja ne samo njihovu talentu već i njihovoj zrelosti da proniknu u složenost tih problema, da se upuste u delikatnu zadaću i kroz jezik likovnosti akcentiraju ono što će se s obzirom na iskustva suvremenog svijeta konzekventno odraziti na stvarnost budućnosti. Odabrani mladi umjetnici su osviještene osobnosti koje u svojim ilustracijama u mediju slikarstva, crteža, skulpture, kolaža ili instalacije percipiraju problem i kroz njegovu transpoziciju u likovnost izražavaju stavove, svaki na svoj način, od lucidno humornih do jetko ironičnih, od poetično simboličnih do mračno grotesknih.
Zanimljivo je kako se kod mladih umjetnika njihova kreativna invencija izražava u dominantno pojednostavljenim, stiliziranim formama te se na taj način postiže jača učinkovitost željene poruke. Ono što je posebno uočljivo u odabranim ilustracijama, što se može iščitati u biti njihove poruke, jest prepoznavanje brige za humanizam, te temeljne vrijednosti ljudske egzistencije. Problem futurološke svarnosti koji nam se pokazuje u odabranim radovima vidimo kao slike zrelih promišljanja o mogućoj krizi humanizma u kojoj će buduću stvarnost činiti dominacija tehnike, robotizacije u svim oblastima življenja gdje će znanje biti dostupno napajanjem iz središnje banke podataka u svijetu doziranih i kontroliranih informacija... status organizma će potpuno ovisiti o farmakoindustriji a sve manje o prirodi...
Poseban se problem tiče produžetka ljudske vrste koji se zahvaljujući znanstvenim postignućima odvija izvan prirodnog procesa oplodnje. Ljudi budućnosti, futuristički Adam i Eva, izgnanici iz vlastita zemaljskog Edena, okrenuti su jedan prema drugome u pozi prividne intime i zaštitnički čuvaju plod što se razvija između njih u prostoru umjetne maternice. Također se sugerira otuđenost, koja će svoju konzekvencu dobiti u ilustraciji “Sex machine” u kojoj su dva bića toliko otuđena da se najintimniji čin ljubavi i oplodnje između njih odvija posredstvom odbojnog stroja – kaže Popović.
Treba biti svjestan da unutar desetak godina na tržište dolazi u nekoj svojoj varijanti Muskov Neuralink (povezivanje računala s mozgom) i tada će sva naša nadanja i vizije postati nešto sasvim drukčije od očekivanog i poznatog. Mogućnosti, želje i posljedice mogle bi otići u sasvim suprotnom smjeru, ali ne nužno i lošem, promišlja o temi Eugen Varzić pa o radovima studenata nastavlja:
– Pomno sam razgledao radove mladih autora, koji su bogati u raznolikosti likovnog izražavanja i tehnika, i neupitno je da naša likovna scena dobiva garantirano vrijedne, angažirane i talentirane autore. Radovima je zajedničko da u svojoj osnovi odražavaju današnje stanje stvari. Vizionarstvo svih nas duboko je opterećeno mogućnostima i dostupnostima svih, svega i svakoga oko nas. Živi se trenutačno i sada. U radovima mladih autora nema nade u bolje, nema vedrine koja bi nas čekala u novom jutru. Nema nade da će nam budućnost donijeti nešto dobro. U ovom zadatku mladost je dala prednost ocrtavanju ideja mudrijih i starijih. Nikada kao danas nije izražen jaz između generacija jer, kao što rekoh, nečija budućnost nekome je sadašnjost. A svi živimo u istom vremenu. Ti likovni radovi više ocrtavaju kakvi odlazimo u budućnost, što ih čini zanimljivim dokumentom s početka 21. stoljeća i nikako ne umanjuje zadaću u projektu i utemeljenost u vremenu.
Varzića su, kaže, kao dječaka hranili idejom da će u 2000. godini svi biti gospoda, da će sve raditi roboti..., no realnost se okrenula u smjeru gdje nema idealnih arkadijskih prizora robotskih manufaktura i letećih tanjura, nego naprotiv.
– Otuđenje, kontrola, usamljenost, tehnoidiotizam i zamjenjivost, koja će se još bolje očitavati u budućnosti, dio su nas i sada. Politika je i dalje omča koju sami zatežemo pod bradom, koja dovodi ratove na naše zaslone, u naše snove, kojima masama kočimo obrazovanje i razvoj, savršena tehnologija koja nas razdvaja, koja će nas na kraju i razdvojiti... sve to nije bilo uključeno ni u jedno promišljanje o budućnosti kada sam bio klinac. Koje su posljedice budućeg sustava, kada počne integracija Neuralinka, kada počne download u naš mozak? Koliko će roboti biti out? Koliko će uopće biti bitna politika, seks, osjećaji, ljubav ili smrt? Mene zbunjuju ta pitanja. Neke stvari neću ni doživjeti, ali u budućim godinama zasigurno ću se diviti raznolikosti likovnog izražavanja mladih autora, kolega koji stasaju na našu likovnu scenu, od kojih neke i pratim (Nikola Grabovac) koji će se uhvatiti ukoštac ili sinergiju nekih novih vremena i dati svoj, novi i glasan odgovor na jedinstven, vječni, umjetnički način. I čestitam im na ovom projektu – kazao je Varzić.
Na kraju smo pitali Dimitrija Popovića kakva je sudbina umjetnosti same u toj dalekoj 2068. godini? Na to je, kaže, teško odgovoriti ali uvjeren je da dok postoji čovjekova potreba da se izrazi da će postojati i umjetnost u različitim oblicima prezentacije kako nam to sugeriraju i ovi mladi autori.
Treba imati na umu da čovjek mijenja svijet a on, čovjek, ostaje isti sa svim svojim pozitivnim i negativnim svojstvima. Hoće li i 2068. godina, nakon one po mnogo čemu prijelomne 1968. biti značajna za nadolazeći budući svijet zanimljivo je i izazovno za razmišljnje. U svakom slučaju, slika budućnosti data u pedeset radova odabranih mladih umjetnika upravo je dokaz povjerenja u umjetnost, u njenom davanju smisla postojanja i oplemenjivanja čovjekove egzistencije. Čestitam na izuzetnom projektu, jer čovjekova svijest o sadašnjosti umnogome će odrediti njegovu sudbinu u budućnosti – zaključio je Dimitrije Popović.
