Svake godine oko Dana pobjede, a od ove godine i nakon novoizmišljenog Dana zajedništva, pomislim kako bi to bilo da smo poraženi u ratu koji je počeo 1991. Kako bi to bilo da je velikosrpska kamarila slavodobitno završila pohod i nametnula nam, osvećujući se, svoja pravila i zakone.
Počinju se redati slike jedna jezovitija od druge, za koje je u prvi mah uopće teško povjerovati da bi bile moguće. Recimo, potpuno sam siguran da bi nas Srbi odmah u startu ponizili do te mjere strašno da bi nam za predsjednika, guvernera ili šefa državnog stožera nametnuli bivšeg oficira JNA. Bio bi to pravi cinizam i udar na ponos s kojim bi se malo koji Hrvat mogao pomiriti. Onda bi, bez ikakve sumnje, legitimitet okupacijskoj vlasti pokušali osigurati imenovanjem Sabora koji ne bi bio odgovoran narodu, nego bi potpuno autonomno, internim interesnim dogovorima donosio odluke i zakone, čime bi se štitila forma vlasti i uzak krug njena vrha koja, osim gole sile, nema nikakav sadržaj.
I u izvršnoj vlasti okupacijska sila bi koristila mahom ljude bez integriteta, dovoljno kompromitirane da pristanu na kolaboraciju u kojoj će bez puno pitanja i za osobne materijalne koristi bespogovorno izvršavati sve naredbe. Okupator bi bez dvojbe bio nemilosrdan u gušenju svake opozicije i argumentiranog otpora i u toj nezdravoj atmosferi besperspektivnosti i denuncijacije u vrlo kratkom vremenu bi iz države pobjeglo, procjenjujem, od 300 do 500 tisuća ljudi. Istovremeno, okupacijska bi vlast zapošljavala po kriterijima podobnosti, rodbinskim preporukama podobnih i špiclovskim procjenama. Egzistencija bi najuže bila povezana s imperativom šutnje i pristanka na sudjelovanje u podjeli plijena.
A kad smo već kod toga, okupator bi odmah krenuo u “obračun” s društvenim vlasništvom, koje bi podijelio upravo svojim ljudima, odabranim jatacima, kao nagradu za njihovu društveno-političku korisnost i dogovor o transmisiji stvarnog novog titulara na nevidljive partnere u pozadini. Nije nemoguće predvidjeti da bi se prema društvenom vlasništvu, ali i prema prirodnim dobrima, ponašali osvetnički i da bi u prošlom sustavu stvorene vrijednosti budzašto prodavali stranim vlasnicima, osiguravajući tako vanjskopolitičku podršku za okupaciju i stvarnu diktaturu koju su uveli prema golorukom hrvatskom narodu. Ukinuli bi hametice radnička prava i kolektivne ugovore, a socijalne prosvjede žestoko bi suzbijali policijom.
Slavoniju, tu nesuđenu žitnicu Europe, posve sigurno bi okupator planski pretvorio u neplodnu, napuštenu i zaraslu pustopoljinu otjeravši s nje i ljude i blago i žito, a nas bi natjerao da uvozimo hranu i time nas učinio ovisnim o ključnom elementu preživljavanja. Da smo izgubili rat, nema nikakve sumnje kako bi okupator u najkraćem roku ugasio, rasprodao ili otjerao u stečaj svu proizvodnju provevši fiktivnu privatizaciju. On bi nekadašnje tvornice raskućio, radnike potjerao i zemljišta na kojima su poduzeća bila rasprodao. Uvjerio bi nas i da nismo konkurentni na svjetskom tržištu pa se moramo povući pred sposobnijima i gasiti kapacitete koji su još do jučer radili.
Da bi zatro političko sjećanje i pripadnost pobjedničkoj strani u Drugome svjetskom ratu, nametnuvši nam osjećaj kolektivne krivnje i svjetonazorske podjele, naredio bi nam da porušimo sve antifašističke spomenike po Hrvatskoj i tako nas osvetnički pozicionirao među poražene, nacističke sile zla i zločina, u koje se mi, mudri kakvi već jesmo, nikada sami ne bismo gurali. Odnarođenje bi teklo i kroz obrazovanje jer bi se u školama odmah smanjio fond sati hrvatskog jezika, pa kroz kulturu i estradu gdje bi se prednost davala mahom kiču i mitomaniji, a sve radi prerađivanja prošlosti i sadašnjosti u upotrebljivu budućnost, što znači da bi kultura i estrada bile zadnja prerađivačka industrija.
Uskraćivao bi liječenje i tako natjerao bi roditelje da za spas života svoje teško bolesne djece skupljaju donacije, a one najskuplje lijekove dijelio bi selektivno. Hrvatski vojnik opet bi morao odlaziti na tuđe granice. Morali bi voziti polovne i demode ruske vojne avione, kad nam nove ne bi dopustili kupiti, a i državni vrh tada ne bi bio pretjerano zainteresiran za kupnju novih ako ne bi mogao ostvariti pristojniju proviziju. Uveo bi se i obvezni vojni rok kao oblik trajnog pritiska i prijetnje. Zapravo, okupator bi činio sve na svim poljima da što brže iz zemlje iznese što više našeg, narodnog novca, istovremeno bi prepuštao stranim bankama upravljanje nužnim unutrašnjim zalihama, čime bi nas doveo u situaciju financijske ovisnosti.
Banke bi, zauzvrat, ljude navukle na kredite s deviznim klauzulama pa bi Hrvati dva puta otplaćivali isti kredit. Sustav bi namjerno opteretio stotinama tisuća prvoboračkih mirovina dovevši nas tako do stupnja kada bi taj sustav ima upravo toliki obrtni momenat da samog sebe drži u kakvom takvom gibanju. Kada bi stvar zastala, kriza bi se rješavala otpuštanjima, poskupljenjima, reformama. Zaduživao bi nas mahnito s velikim kamatama, devalvirao bi državotvornu tradiciju nesuvislim gomilanjem državnih praznika, tjerao bi nas da se do unedogled klanjamo na stratištima i nad kosturnicama, ratne bismo zločince morali slaviti kao heroje, organizirao javne mimohode na kojima bi morali nositi amblematske insignije i kosti heroja, gotovo svetaca, čime bi se stvarao privid društvene monolitnosti i pripadanja pravoj vjeri... I tako idu slike, hvata me jeza, ali onda se trgnem, jer mi smo, na svu sreću, u ratu pobijedili.
Bravo za Gerovca! Jedan od boljih čanaka na ovom otužnom portalu. Ogolio je do srži svu tragikomičnost " domoljubne "opcije ....od uništavanja države do razumijevanja teksta. Realno gledano....teško da bi nam itko više zla nanio od ovih hercegovačkih okupatora.