S performericom Vlastom Delimar razgovarali smo na imanju u Štaglincu kraj Koprivnice koje je naslijedila od oca i prije deset godina pretvorila ga u mjesto susreta izvedbenih umjetnika iz cijeloga svijeta. Ovogodišnji festival najvjerojatnije se neće održati jer su mu činovnici iz Grada Koprivnice uskratili potporu. Vlasta ove godine navršava 60 i stječe formalne uvjete za mirovinu, ali daleko do toga da će mirovati. Biološka činjenica bit će joj samo povod za novi performans.
Rođeni ste u Zagrebu?
Moji su korijeni podravsko-zagorsko-međimurski. Za velikih migracija prije Drugoga svjetskog rata očeva se obitelj doselila iz Zagorja u Koprivnicu, a otac je poslije rata otišao trbuhom za kruhom u Zagreb. Ondje je upoznao mamu, Međimurku. Uzeli su se i dobili mene. Ja sam u Zagrebu bila do drugoga polugodišta prvog razreda, a otac je onda donio pametnu odluku da se vrati u Koprivnicu, jer smo ovdje puno bolje živjeli.
Otac je bio užar?
Da, u Zagrebu je radio u poduzeću koje se zvalo Konoplja. Kad se vratio, bio je sam svoj gazda. Živjeli smo u velikoj kući u središtu grada. U prizemlju je bila radionica, a otac je zapošljavao deset radnika. Kad je posao zbog industrijalizacije stagnirao, morao ih je sve otpustiti. Kupio je imanje u Štaglincu i nastavio raditi sam.
U Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu s petnaest odlazite protivno volji roditelja?
Doslovno sam pobjegla na prijamni ispit. Kad sam ga uspjela proći, otac mi je rekao: Sad si vidjela kako to izgleda, to ti je dovoljno. Vjerojatno nije bio svjestan da je to bilo u stilu zena – kad nešto postigneš, nemoj ići dalje. Međutim, ja sam bila čvrsta u svojoj odluci.
Otkud ta posvećenost umjetnosti?
Teško tako mlad možeš donijeti odluku da ćeš biti nešto. Imala sam strašnu želju. Osim toga, užasno mi je smetao život u provinciji, skučenost i uskogrudnost ljudi. To je bio jedan od razloga za moju potrebu da se maknem od svega. Razlikovala sam se od druge djece po svojim razmišljanjima i htijenjima, a mnogo mi je pomogla Josipa Lisac, koja se tada razlikovala od svih. Njezine pjesme bile su okidač koji mi je rekao: Odi, ako može ona, možeš i ti. Stalno sam bila u konfrontaciji s roditeljima, željela sam biti svoja.
Jeste li u Zagrebu u školi dobili ono što ste tražili?
Što se tiče ‘suhog’ obrazovanja, nije bila baš nešto, ali je u pedagoškom smislu bila sjajna jer je mladima omogućavala da se slobodno razvijaju, bez opterećenja autoritetima. Da se ponovno rodim, opet bih išla u tu školu. Odabrala sam grafički smjer. U mojoj klasi bili su Igor Kordej, Mirko Ilić, Emir Mešić...
Kako ste se došli do body arta, je li presudan bio susret s vašim prvim suprugom Željkom Jermanom?
Poznavala sam rad Grupe šestorice i prije nego što sam upoznala Jermana jer je Sven Stilinović išao u moju školu pa nas je pozvao na neke njihove akcije. Kad sam stupila u ljubavničko-radnu vezu s Jermanom, on je vidio kako u meni postoji potencijal da bih mogla nešto takvo raditi. U ono vrijeme performans je bio jaka forma izražavanja. U bivšoj Jugoslaviji bili smo u toku sa svim zbivanjima u svijetu iako nije bilo interneta. U Beograd su, recimo, na Aprilske susrete dolazila poznata svjetska performerska imena i mnogi od nas sudjelovali su na tim događanjima. Performans je slobodna forma koja nam je nudila veću mogućnost za razvoj od tradicionalnih načina izražavanja. Mogli smo eksperimentirati, raditi mnoge stvari koje ne možeš raditi kroz siromašne medije kao što su tradicionalno slikarstvo, kiparstvo ili grafika. Upotreba prostora, pokreta, tijela, zvuka, mirisa – sve si to u performansu mogao objediniti, a često se uključuje i publiku koja ponekad sukreira rad.
Je li performans bio subverzivan, politički opasan u Jugoslaviji?
Političari se nišu previše miješali, radove je valorizirala struka. Bilo bi opasno da se napravilo nešto izravno protiv Tita, Partije i sistema, ali mi smo znali to lukavo upakirati, da ne bude predirektno, a da se vidi kako imaš svoje mišljenje. Danas reakciju politike možemo osjetiti kroz uskraćivanje novca, što je još i gore.
Ali Toma Gotovca policija je uhitila kad je nag ljubio zagrebačke ulice?
Ma to je bila kamilica. Malo su ga isprepipali i bio je pušten, nije snosio nikakve posljedice.
I vi ste imali problema kad ste nagi 2001. godine kao Lady Godiva projahali Zagrebom?
Nije to bilo drastično. Završila sam na sudu, a sutkinja, koja me globila sa 100 maraka, rekla mi je da me ne bi ni kaznila da me službeno nije prijavila policija.
Gotovac je veliko poglavlje u vašem životu?
Imali smo raznih faza, od nerazgovaranja do obožavanja, a zadnju godinu njegova života, kad je bio bolestan, vodila sam brigu o njemu. U umjetničkom smislu, bio mi je potpora, davao mi je dodatnu hrabrost. Nije mi bio uzor u tom smislu da bih ga slijedila, ali važna mi je bila potvrda da je to što radim dobro.
S Jermanom ste imali i crkveno vjenčanje. Kakav je vaš odnos prema Crkvi i religiji?
Od svojega vjenčanja napravili smo umjetnički čin. Publiku smo pozvali na obred, a potom smo išli u Galeriju suvremene umjetnosti, gdje su bile izložene fotografije uza zvučne zapise govora matičara i svećenika. Htjeli smo pokazati besmisao institucije braka i besmisao institucije Crkve kroz ironijski pristup. Nisam vjernica i nemam ništa protiv religije i religioznih ljudi, ali imam protiv Crkve, koja je sve više umiješana u političku sferu. Sve više otkrivamo koliko se Crkva bavi lažima i kako pogrešno odgaja mlade ljude.
Važna vam je sloboda? Osjećate li se slobodnom?
Ne postoji apsolutna sloboda, ali svi ljudi tome teže. Neki uspiju više, neki manje. Uvijek u svojoj biografiji ističem da se odričem bilo kakvog utjecaja ideologije, škole, Crkve... Uvijek sam pokušavala imati vlastito mišljenje i nisam dopuštala da itko diktira mojim životom. Iza sebe imam dva braka iako su mi mama i baka govorile da se ne smijem rastati, da moram trpjeti. Ženama uvijek govorim neka pri udaji zadrže svoje prezime, svoj identitet. Čim pristanu na promjenu prezimena, automatski pristaju i na druge ustupke koji će slijediti.
Ipak, tvrdite kako niste feministica?
Ne želim se poistovjetiti ni s jednom skupinom, pa ni s feminističkim pokretom. Osoba sam koja se bori za svoja prava najprije u svojoj kući, kroz svoju osobnost i svoju umjetnost. Ne treba mi netko da stoji iza mene.
Imanje i užarsku radionicu svoga oca u Štaglincu pretvorili ste u prvorazrednu pozornicu za performere iz cijeloga svijeta. Što mislite, kako bi on na to gledao?
Mislim da bi bio ponosan i da bi mu se to sviđalo bez obzira na to što nije baš bio sklon mome poslu. Tata je bio inovativna osoba, imao je mnogo kreativnih ideja. Za radnike je uzimao ljude s margine koje nitko drugi nije želio zaposliti. Znao ih je odvoditi na kupanje na potok, nakon posla u kino, djelovao je edukativno na njih.
Vi ste pak edukativno djelovali na mještane Štaglinca. Kad ste pokrenuli festival performansa, na goste su gledali kao na čudake?
Da, poslije su nam pomagali na razne načine – vatrogasci su očistili bunar, srušili neka stabla, svojim kombijem prevozili su umjetnike, udruga žena svake bi godine priredila ručak za publiku, čak su neki mještani sudjelovali u performansima. Jedino su me naljutili kad su bili pozvali policiju jer se jedna japanska umjetnica šetala mjestom. Bila im je sumnjiva.
Jako vas je pogodilo to što vam je koprivnička uprava uskratila potporu za ovogodišnje izdanje festivala? Rekli su da ste tražili 10.000 kuna, a oni najviše daju 6000 kuna...
To je nebuloza kakve nema nigdje u svijetu. To me povrijedilo jer sam u festival sebe maksimalno uložila, a onda zbog čudnih propozicija sve padne u vodu. Čak mi nisu odgovorili na otvoreno pismo, što je nepristojno. Koprivnici sam priuštila jedinstvenu scenu, kakve nigdje drugdje u Hrvatskoj nema. Ako se to ne prepozna, otići ću iz Koprivnice zauvijek i više se nikada neću vratiti.
Može li se živjeti od performansa?
Može, skromno. Kao samostalnoj umjetnici država mi plaća doprinose, a za honorare se moram sama pobrinuti.
Planovi?
U rovinjskoj galeriji Rigo napravit ću performans pod nazivom Imam 60 godina, kao što sam radila izložbu Imam 40 godina i performans Imam 50 godina. Kreativan proces je vječan, u meni stalno nešto kuha i vrije i to onda moram izbaciti.
>>Plesalo se, oslikavalo zidove, a podijeljeno je i tisuću palačinki
Konačno istina. Kada su u vrijeme Jugoslavije uhićivali to je za današnje kulturnjake kamilica, sada je sve crnilo jer ima manje novaca i zbog toga treba prosvjedovati i blatiti domovinu.