Upravni sud u Zagrebu donio je nepravomoćnu presudu koja obvezuje sustav socijalne skrbi da nastavi postupke za građane koji su podnijeli zahtjev za inkluzivni dodatak, ali su preminuli prije donošenja rješenja, piše Jutarnji list. Sud je utvrdio da, ako se u postumnom procesu utvrdi da je pokojnik imao pravo na dodatak, nasljednicima će biti isplaćeni svi zaostatci od trenutka podnošenja zahtjeva do smrti. Ova odluka pomaže obiteljima preminulih koji su zbog tromosti sustava čekali mjesecima, a neki, poput onkoloških bolesnika, nisu dočekali isplatu.
U obrazloženju, sud je naglasio da sustav socijalne skrbi profitira od vlastitog kršenja zakonskih rokova. Do sredine siječnja 2024. godine, Upravni sud zaprimio je 226 tužbi, a postupak je odlučen u jednom oglednom predmetu. Sud je u ovom predmetu poništio obustavu postupka koju je Ministarstvo socijalne politike donijelo nakon smrti L. Đ., koji je podnio zahtjev za dodatak, ali je preminuo prije donošenja rješenja.
Presuda, koju je donio predsjednik suda Tomislav Krušlin, ukazuje na to da je smrt podnositelja zahtjeva samo administrativna prepreka, jer se postupci mogu nastaviti temeljem medicinske dokumentacije. Sud je odbacio argumente Ministarstva da su nasljednici trebali podnijeti žalbu zbog „šutnje administracije“ te istaknuo da građani imaju pravo na odluku u zakonskom roku. Ako postupak bude nastavljen, supruzi pokojnog L. Đ. bit će isplaćeni svi zaostali iznosi.
Presuda predstavlja pobjedu za obitelji preminulih, dok se očekuje reakcija Ministarstva socijalne politike. Također, više od 100.000 osoba još uvijek čeka odluku o inkluzivnom dodatku, koji iznosi od 138 do 720 eura mjesečno, a presuda utječe na prava mnogih korisnika socijalne skrbi.
Otvori KEKS Pay
Ova presuda ne otkriva rupu u zakonu, nego rupu u provedbi zakona. Sud je jasno rekao ono što je građanima od početka bilo očito: država ne može imati korist od vlastite sporosti. Ako je netko ispunjavao uvjete za inkluzivni dodatak u trenutku podnošenja zahtjeva, smrt ne može poništiti pravo koje je nastalo zbog nepostupanja tijela u zakonskom roku. Sustav socijalne skrbi ovdje nije zakazao zbog složenosti predmeta, nego zbog administrativne tromosti koju je pokušao prikriti formalnim obustavama postupka. Argument da su obitelji trebale same pokretati dodatne pravne korake dok čekaju rješenje pokazuje nerazumijevanje stvarne situacije korisnika — često teško bolesnih ljudi koji nemaju ni snage ni vremena za pravne bitke. Presuda je razumna jer ne otvara prostor za zloupotrebe: pravo se i dalje mora utvrditi temeljem dokumentacije. Istodobno, ona postavlja jasnu granicu državi — zakonski rokovi nisu preporuka, nego obveza. Ako se ova odluka potvrdi, bit će to važan test spremnosti sustava da odgovornost za vlastite propuste napokon preuzme sam, a ne da je prebacuje na najslabije.