Naslovnica Vijesti Hrvatska

Smije li pobjednička vojska bolovati zbog ratnih trauma i kako se s njima nose veterani 
u Hrvatskoj, Srbiji i BiH

Branitelji su prošli golgotu: dugo je prevladavao stav da Hrvati nisu genetski predisponirani 
za PTSP jer su “ratnički narod”
20. listopada 2014. u 19:00 32 komentara 4388 prikaza
Bojan Glavašević
Foto: Žarko Bašić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Trebalo bi istražiti zašto velika većina hrvatskih branitelja i civila koji su prošli Domovinski rat boluje od niza malignih oboljenja i PTSP-a, a riječ je o populaciji koja je pobijedila u ratu i ostvarila brojna zakonska prava, dok populacija koja je bila na strani tzv. Krajine i izgubila rat, nema prava, ali ni PTSP...

Ta u najmanju ruku neoprezna izjava Bojana Glavaševića, pomoćnika ministra branitelja, otkotrljala se mnogo dalje od Vukovara gdje je nedavno izrečena, i još se kotrlja. Braniteljske udruge na državnoj razini, njih 25, proteklih su dana potpisale Otvoreno pismo ministru Predragu Matiću, kojim traže ostavku njegova pomoćnika, ali i brojne odgovore. Jer, pitanja se roje. Nakon Glavaševićeve izjave, dva su posebno zanimljiva: smije li pobjednička vojska bolovati od posttraumatskog stresnog poremećaja i ima li istine u Glavaševićevoj tvrdnji da druga strana od PTSP-a ne pati?

Ministar Matić stao je iza svog pomoćnika tvrdeći da se izjava odnosila na civile, a ne na agresorsku vojsku, no za Tihomira Trešćeca, predsjednika Zajednice udruga hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a, dvojbe nema: Glavaševićeva izjava upućuje na izjednačavanje agresora i žrtve.

– Bojan Glavašević se čudi što hrvatski branitelji koji su dobili rat imaju PTSP i maligna oboljenja iako su u ratu pobijedili te ostvaruju mnoga prava. Zgraža se nad činjenicom da vojska koja je pobijedila u ratu može imati zdravstvenih, tj. psihičkih problema, što je potpuno u suprotnosti sa znanstvenim istraživanjima iz područja psihijatrije i psihologije rata te politikom i nastojanjima Ministarstva koje predstavlja – ističe Trešćec i dodaje da su prvih godina rata neki istaknuti hrvatski psihijatri i psiholozi javno zagovarali tezu da je u populaciji hrvatskih branitelja nemoguće očekivati izraženiju zastupljenost PTSP-a jer su domoljubni motivi hrvatskih branitelja toliko jaki da ih jednostavno štite od psihičkih stradanja na ratištu.

– Ma koliko pogrešno bilo, u domaćoj javnosti to je stajalište imalo značajan odjek, što je rezultiralo nizom diskriminirajućih postupaka prema hrvatskim braniteljima s takvim tegobama. Tada je postojao i stav da Hrvati nisu genetski predisponirani za obolijevanje od PTSP-a jer su “ratnički narod” (tvrdnja dr. Jurja Njavre, nap. a.). Na sreću, iste tvrdnje pobijene su znanstvenim istraživanjima i iskustvima zemalja poput Amerike, te su hrvatski branitelji, barem dio njih, uspjeli ostvariti pravo invalidnosti temeljem navedene dijagnoze – kaže Trešćec.

Sintagma da pobjedničke vojske nemaju PTSP nije nešto novo u mentalnom sklopu političara, upozorava dr. Herman Vukušić, psihijatar s Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb i međunarodno priznati stručnjak koji se tematikom PTSP-a bavi već dva desetljeća. Zahvaljujući istraživanju koje je proveo, skupa s mr. Zoranom Komarom, pokazalo se da se stopa PTSP-a u Hrvatskoj može kretati od 13 do 40 posto. Danas u Hrvatskoj ima oko 30 tisuća registriranih ratnih vojnih invalida s dijagnozom PTSP-a, no njihov je broj, nažalost, puno veći. Stoga i ne čudi podatak da u nas postoji grupa veterana sa zasigurno najduljim stažem u povijesti psihijatrije: oboljeli branitelji koji se na Rebru redovito sastaju od 1993. godine.

Alkoholizam, propali brakovi...

– Može li pobjednička vojska bolovati od PTSP-a? Da, može, to je apsolutna činjenica. Osobito stoga što su naši branitelji dugi niz godina smatrani građanima drugog reda – kaže dr. Vukušić pa podsjeća da ta bolest isprva nije bila priznavana, pa su branitelji imali rok od samo 30 dana da se prijave, da je bilo prijedloga da oboljeli od PTSP-a gube pravo na oružni list (koji nisu ni imali), vozačku dozvolu i samostalni obrt, što je značilo ukidanje poslovne sposobnosti uz obvezu stacionarnog liječenja jednom godišnje. Dotad u Europi jedini primjer obaveznog stacionarnog liječenja po dijagnozi za cijelu skupinu ljudi zabilježen je u Staljinovoj Rusiji i Hitlerovoj Njemačkoj.

– Žrtva traume kojoj sustav ne vjeruje osjeća se ponovno viktimizirana. Sva istraživanja pokazuju da je proces liječenja i oporavka otežan ako imate takav odnos prema žrtvi traume, odnosno da je nemoguć i da tada trauma prelazi u sekundarnu viktimizaciju i kroničnu promjenu osobnosti bez povratka – kaže dr. Herman Vukušić pa citira vijetnamskog veterana pukovnika Franka Sladea, čiji je lik u filmu “Miris žene” utjelovio Al Pacino. Riječ je o završnoj sceni filma gdje se pukovnik obraća punoj dvorani i kaže: “Vidio sam puno mladih ljudi kao što ste vi, s amputiranim rukama i nogama, ali nema goreg prizora od amputirane duše”. I nakon Prvog svjetskog rata od tzv. ratne neuroze bolovalo je na stotine tisuća Nijemaca, Austrijanaca, ali i Engleza i Francuza koji su pobijedili u tom ratu.

– Razlike nema, rat je rat, za pobjedničku ili poraženu vojsku – kaže dr. Vukušić.

Govoreći o poraženoj, srpskoj vojsci, kako uistinu izgleda tamošnja klinička slika? Jedino istraživanje PTSP-a koje su 2009. proveli Ministarstvo rada i socijalne politike, Medicinski fakultet u Beogradu i Vojnomedicinska akademija, pokazalo je bijednu sliku: svaki deseti ratni veteran u Srbiji pati od PTSP-a, a alkoholizam, depresija i samoubojstva dio su svakodnevice negdašnjih dobrovoljaca, kao i propali brakovi, visoka stopa nezaposlenosti, siromaštvo. Srpski veterani spadaju u prošlost koje se danas nitko rado ne sjeća. Ova grupacija ne postoji u javnom životu, osim u sporadičnim incidentnim situacijama koje potiču stigmu i generalizacije. Stoga se njihov broj može odrediti tek u vrlo širokom rasponu od 400 do 800 tisuća, što znači da je gotovo 10 posto ukupne srpske populacije – posve nevidljivo.

Ovčara | Autor : Patrik Macek/PIXSELL Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Čak 28,8% veterana bolovalo je od PTSP-a, a trenutačno njih 8,8% i dalje ima te simptome. Čak 54,1% veterana uz PTSP ima još jedan psihijatrijski poremećaj, a njih 18,3% i više od jednog. O nezdravim životnim navikama svjedoči podatak da polovina veterana puši, a trećina svakodnevno pije.

Istraživanje je također pokazalo da su na ratištima prosječno proveli dvanaest mjeseci, bez prekida. Vojnici koji su se borili u ratovima u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini, češće su bolesni od vojnika koji su se borili na Kosovu.

– Odbijanje društva, koje nakon Vukovara i Srebrenice smisao njihova sudjelovanja u ratu dovodi u pitanje, dodatni je teret – kaže dr. Željko Špirić, psihijatar s Klinike za psihijatriju VMA u Beogradu, koji je i jedan od autora tog istraživanja. – Danas prevladava mišljenje da su svi ti ratovi izgubljeni. Među veteranima također. Na to se nadovezuju tužbe koje stižu iz Haaškog suda, a koje su najčešće usmjerene protiv srpskih sudionika rata. Sve to pridonosi tome da postaju psihički sve opterećeniji. Zatočenici su vlastitog bola...

I hrvatski stručnjak dr. Herman Vukušić dobro poznaje problematiku srpskih veterana.

– Prije dvije godine, na Terazijama vidio sam dva štanda na kojima su prikupljani potpisi za peticiju za pomoć veteranima Otadžbinskog rata, kako ga oni zovu. Uzeo sam te materijale, proučio i potvrdio ono što smo i mislili, da je PTSP dugi niz godina u Srbiji bio nepriznati fenomen. Inače, više od 50 posto cijelog kontingenta vojnika koji su išli ratovati u Vijetnam bili su dragovoljci koji su mislili da brane svijet od komunističke pošasti. Ne Ameriku, nego svijet! Problem nastaje kad oni shvate prave razloge, da su prevareni i izmanipulirani – kaže dr. Vukušić i dodaje da je najveći problem kod srpskih veterana upravo to shvaćanje manipulacije koje dolazi godinama poslije: da su izgubili rat, da je mit o velikoj Srbiji srušen, da su ih političari izigrali i da su ratovali ni za što, za mit, laž i opsjenu političara i inženjera tog projekta koji su skončali u zatvorima od Haaga do Srbije. Stoga, uz primarnu traumu, faktor takvog razočaranja ima veliki utjecaj na razvoj PTSP-a jer je stupanj društvene potpore – koji je izostao – ovdje bio presudan.

Srbijanski borci na ulicama

Stoga i ne čudi što je upravo ovih dana srpska boračka populacija na ulicama. Viđene su i nemile scene: jedan od veterana je dvije daske, koje mu služe kao podloga za bolesnu kralježnicu, prikovao čavlom za šaku i na dasku zakvačio poruku premijeru: “Vučiću, hvala ti što misliš o borcima”. Nešto ranije, njegov si je suborac odsjekao mali prst na šaci. Ovih je dana u tijeku i masovni štrajk glađu u nekoliko gradova, sa zahtjevima da se usvoji Zakon o boračkoj zaštiti i uredba o obaveznom zdravstvenom osiguranju sudionika ratova na bivšem području SFRJ od 1990. do 1999. Traže i veću brigu o djeci poginulih boraca i njihovu zapošljavanju, te isplatu ratnih dnevnica, o čemu se vodi spor pred Europskim sudom u Strasbourgu.

– Tek sada se društvo otvara prema tim ljudima koji su jednostavno bili nepostojeća populacija. U Srbiji, to je bilo pitanje srama jer su izgubljeni svi ratovi u kojima su sudjelovali. Ne čudi stoga devastirajući učinak za nekoga tko je bio u ratu u Hrvatskoj, pa u Bosni i Hercegovini, pa na Kosovu, a takvih je mnogo. Zato mislim da je stvarna brojka oboljelih tamo i veća, da se raspon kreće između osam i 40 posto – smatra dr. Vukušić.

Potom na primjeru hrvatskih branitelja tumači sindrom tzv. medenog mjeseca koji podrazumijeva prvu fazu u kojoj ga, nakon povratka s ratišta, svi tapšu, ne daju mu platiti piće u kafiću, nazivaju ga herojem, a političari obećavaju posao i stanove. Tada slijedi faza realizacije, kad politika shvaća da se zaletjela i previše obećala, pa na koncu izbjegava ispuniti obećanja. U toj fazi stiže i negacija PTSP-a, optužbe za lažni invaliditet i teze poput spomenute, da “mi Hrvati ne možemo imati PTSP jer smo pobjednička vojska”. Srpski veterani, međutim, medeni mjesec nisu ni osjetili.

Srbi bez skrbi

A Bosna i Hercegovina, to je tek posebna priča o ignoranciji. Tri naroda, tri vojske i zajednička im sustavna nebriga i šutnja o veteranima. Država je segmentirana, puna paradoksa poput onog da o dvije sukobljene strane, negdašnjim vojnicima HVO-a i Armije BiH koji su ratovali jedni protiv drugih, skrbi jedno ministarstvo. Posljedice su tragične: od 1995. godine do danas ondje se ubilo 4000 ratnih veterana oboljelih od PTSP-a. Prema službenim podacima udruženja boraca oba entiteta, BiH je apsolutni svjetski rekorder po broju oboljelih od PTSP-a, čiji udio u ukupnom stanovništvu iznosi 10 posto. Dragan Šajić, predsjednik Udruženja “Jedinstvo” iz Banjaluke, koje okuplja veterane Vojske Republike Srpske oboljele od PTSP-a, izjavio je da godišnje 200 boraca izvrši samoubojstvo, a istraživanje koje je provela tamošnja boračka organizacija pokazuje da je gotovo svaki drugi srpski vojnik teže ili lakše obolio od PTSP-a, te da u tom entitetu ne postoji nijedna specijalizirana ustanova za odgovarajuću medicinsku skrb. Usput, spomenuto udruženje “Jedinstvo” jedino je koje pomaže oboljelim borcima, naspram Federacije BiH, u kojoj postoji čak 12 udruženja ratnih veterana oboljelih od PTSP-a. To je nužnost: čak 40 posto demobiliziranih boraca u Federaciji pati od neke vrste simptoma karakterističnih za tu bolest.

– Godinama surađujemo s kolegama iz Bosne pa me, s obzirom na tri podijeljena naroda, međunarodnog tutora i konstantna međusobna trvenja, ne bi čudilo da je brojka od 4000 suicida točna. Okolnosti u kojima njihovi veterani žive otežavajući su faktor u zacjeljivanju ratnih trauma, bez obzira na to radi li se o Hrvatima, Srbima ili Muslimanima u BiH – kaže dr. Herman Vukušić.

Analizirajući problematiku veterana u tri države, slaže se da Hrvatska prednjači u skrbi za tu populaciju, odnos prema hrvatskim braniteljima oboljelim od PTSP-a generalno bi ocijenio zadovoljavajućim (nakon golgote koju su prošli, dodaje). Ne slaže se jedino s time što se hrvatskim braniteljima oboljelima od PTSP-a priznaje invalidnost temeljem tog oboljenja do 2005. godine, iako je znanstveno dokazano da se ta bolest može javiti desecima godina nakon traume.

Izjave poput one Bojana Glavaševića, kaže, mogu pogoršati stanje veterana i danas, kada su već mislili da je njihova bolest neupitna.

Goran Radman OKRUGLI STOL Gdje su u 'Broju 55' vjera, obitelj i domovina? Scena iz predstave 'Hrvaski bog Mars' Krležini domobrani kao PTSP-ovci povijesti koja sa stalno ponavlja Vukovar Politička šahovnica Nije problem što D. Jović i 
B. Glavašević misle privatno, problem je ako su baš radi takvoga mišljenja dobili funkcije

– Dobronamjerno bih, kao čovjek s određenim iskustvom, predložio Glavaševiću da elaborira svoju izjavu, da smiri tenzije u populaciji i zaustavi nepotrebne političke razmirice. Neću tražiti da se ispriča, to je njemu na dušu, ali volio bih da se obrati tim ljudima, za njihovo dobro. Dijagnoza ne bira nacionalnost niti pobjedničku stranu, kako tuberkuloza ili rak, tako i PTSP. To smo, mislio sam, davno nadišli – kaže dr. Vukušić.

Stoga se iznimno veseli inicijativi potekloj od hrvatske udruge oboljelih od PTSP-a, da se što prije prvi put za istim stolom okupe veterani iz regije koji se bore s istom dijagnozom, bez politiziranja, međusobnog prebacivanja krivnje i unatoč tome što su ratne rane još svježe.

Dr. Vukušić prisjetio se 1996. i svoje nazočnosti sastanku Svjetskog veteranskog saveza u Marakechu, kada je ugledao nezamisliv prizor: slijepog portugalskog veterana kojem su dvojica pripadnika vojske Konga, unatoč krvavom kolonijalnom ratu koji su vodili, pomagali uspeti se uza stube. U svijesti svakog veterana njegova je borba za pravednu stvar neupitna, baš kao i njegova dijagnoza. U stvarnosti, i jedno i drugo i te kako se preispituje.

Dobi.hr
BUDUĆNOST U VAŠEM DOMU
Juraj Križanić: „Danas svi mogu unaprijediti i automatizirati kućanstvo postepenom ugradnjom pametnih uređaja koji štede energiju, vrijeme i novac”
  • knezica:

    Ma šta nas briga koje bolesti boluju agresori na sve oko sebe. Zašto se ta tema uopće otvara u Hrvatskoj. Ovaj mali prdonja sa slike je trojanski konj koji je trebao otvoriti vrata za mirovine aboliranim četnicima koji su digli ... prikaži još! pušku i nož na svoju domovinu Hrvatsku. Kome to nije jasno, neka počne razmišljati svojom glavom.

  • Avatar Torento
    Torento:

    GLAVNI UZROK PTSP-a među braniteljima je to kako političari i poduzetnicu postupno uništavaju Hrvatsku (moralno, ekonomski i financijski), a istovremeno vlasti paze i maze abolirane četnike dok su branitelji (zreli ljudi i u produktivnim godinama) masovno protjerani na burzu i ... prikaži još! mirovinu. Poslovni uvozničko-trgovački lobi u sprezi s korumpiranim političarima istovremeno uništava svaku šansu Hrvatskoj za ekonomski oporavak.

  • Avatar Jorge
    Jorge:

    Eh, da više slušamo stručnjake od političara. Kako nama blago djeluju riječi dr. Vukušića. Glavašević je ipak prirepak političara.