Od džihadista do savjetnika u Bijeloj kući. Tako bi se sažeto mogao opisati neobičan put američkog obraćenika Ismaila Royera, koji je prije prelaska na islam bio katolik i zvao se Randall Todd Royer, a kojega je administracija Donalda Trumpa sredinom svibnja ove godine imenovala u Savjetodavni odbor Komisije za vjerske slobode. Ta je vijest u dijelu američkih medija izazvala nevjericu, jer Royer je nekadašnji islamistički terorist koji je bio povezan s terorističkim skupinama Lashkar-e-Taib, Al-Qaida, Hamas, Muslimansko bratstvo i Virginia Jihad Network. Čuđenje je još veće kad se zna da je 2003. optužen za terorizam, uključujući zavjeru za vođenje rata protiv SAD-a, te da je nakon priznanja krivnje osuđen na 20 godina zatvora. Odslužio je gotovo 14 godina te je 2017. pušten na slobodu. Tada se javno odrekao ekstremizma.
Izostavivši te bitne biografske podatke, Bijela kuća priopćila je da je Royer studirao religijske znanosti s tradicionalnim islamskim učenjacima, da je direktor Akcijskog tima za islam i vjerske slobode pri Institutu za vjerske slobode, da radi s neprofitnim organizacijama na promicanju mira i suradnje među religijama te da su njegovi radovi objavljeni u mnogim medijima, uključujući Washington Post, USA Today, Newsday, First Things i American Conservative.
Premda u Royerovoj biografiji stoji i zanimljiv podatak da se kao mudžahedin nekoliko mjeseci borio u ratu u Bosni i Hercegovini (gdje je upoznao svoju buduću suprugu Mirsadu Stabančić), njegovo imenovanje u Bijelu kuću posebno nas je zaintrigiralo kad smo doznali da je taj bivši džihadist u zatvoru prijateljevao sa Zvonkom Bušićem, velikim domoljubom i borcem za slobodu hrvatskoga naroda koji je u SAD-u izdržavao kaznu doživotne robije. U jednom podcastu iz 2017. godine Royer je otkrio da su se upoznali u kombiju kad su ih premještali u savezni zatvor u Indiani. Tada se Bušić našalio da ih vode na smaknuće, a kad je rekao da je iz Hrvatske, Royer ga je zaprepastio pitanjima na hrvatskom: “Gdje si, što ima? Kako si? Dobro?” Tako je počelo njihovo prijateljstvo. Evo kako je Royer opisao našega poznatog političkog emigranta:
”Zvonko Bušić oteo je 1976. avion u sklopu borbe za hrvatsku samostalnost, pri čemu je slučajno ubijen policajac kad je eksplodirala jedna njegova bomba, što mu nije bila namjera. Bio je osuđen na doživotnu robiju i ležao je u zatvoru od 1976. On je bio jako zanimljiv čovjek. Ukratko, bio je član ilegalnog hrvatskog nacionalističkog pokreta u Europi. Bavili su se revolucionarnim aktivnostima kao što je agitacija da se potakne neovisnost Hrvatske i rat u Jugoslaviji. Oni nisu izazvali rat, ali bili su jedan od faktora zbog kojih se raspala Jugoslavija i počeo građanski rat. Njegov je pokret postao stranka HDZ, Hrvatska demokratska zajednica, koja je u međuvremenu došla na vlast u Hrvatskoj. Dakle, njegov je ilegalni pokret preuzeo vlast. Zbog toga je on uživao velik ugled u Hrvatskoj. Njegova supruga iz Amerike također se borila za hrvatsku stvar, otela je avion zajedno s njim u New Yorku 1976. Oteli su ga da skrenu pažnju na hrvatsku stvar, na pokušaje da se Hrvatska osamostali od komunističke Jugoslavije. Eto, to je njegova prošlost”, kazao je Royer i nastavio:
”Bio je genijalan filozof, jako načitan. Nas smo dvojica svaki dan satima raspravljali u onih godinu i pol koliko je bio s nama. Na kraju je uvjetno pušten. Najprije sam sanjao da ga puštaju, a onda se to i dogodilo. Rekao sam mu da sam ga sanjao kako odlazi kroz zatvorsku kapiju u smeđim hlačama i kratkoj majici, i točno je tako otišao mjesec dana poslije. Ubio se tri godine nakon što je pušten. Opalio je pištoljem u usta. Dok je bio u zatvoru sa mnom, raspravljali smo o religiji, zanimali su ga islamski filozofi Ibn Rušd, al-Gazali i Ibn Sina. Imali smo arapsko-engleski primjerak al-Farabijeva djela ‘Madina al-Fadila’ (Savršeni grad). Kad su ga puštali, tu sam mu knjigu dao kao oproštajni dar, jer on je meni dao mnogo knjiga”, rekao je Royer i otkrio da je u posveti napisao: “Od nemogućeg učenika nemogućem učitelju, u povodu tvoje selidbe iz jedne vrste zatvora u drugu, iz jedne vrste slobode u drugu.” Dodao je stih iz Kurana: “Vidiš planine i misliš da čvrsto stoje, ali one prolaze kao oblaci.”
”To što sam napisao”, objasnio je Royer, “imalo je mnogo značenja za mene. Jedno je bilo da sjediš u zatvoru i misliš da to nikad neće završiti, misliš da je to tvoj cijeli život, a onda prođe. Ali i da je život prolazan, da smo putnici. Ne smiješ misliti da je to tvoj dom i da će ono čvrsto uvijek biti čvrsto. Poslije sam čuo da se vratio kući, u Hrvatsku. U zračnoj luci čekala ga je velika gomila, čekala ga je supruga, imao je počasni položaj. I ubio se. Čudno.” Julienne Bušić sjeća se da joj je Zvonko pričao o dugim raspravama s jednim islamskim fundamentalistom koji je ratovao u Bosni, ali mu je zaboravila ime.
– Kad sam vidjela vijest o novom Savjetodavnom odboru Bijele kuće u koji je imenovan bivši “islamski terorist”, ime mi je zvučalo poznato. Istražila sam i shvatila da je to Randy Royer, kako se nekad zvao. Sad je Ismail. Zvonko mi je pričao da su znali dugo raspravljati o vjeri, Bosni, filozofiji. Da, bili su dobri prijatelji. Jedan od zatvorenika s kojim je bio blizak, ali ne mogu sa sigurnošću reći da je to bio Royer, rekao mu je da bi ga na slobodi morao ubiti, da bi to učinio zbog ljubavi prema njemu, kako bi ga spasio, osim ako se ne obrati – prisjetila se Julienne Bušić i napomenula kako je njezin suprug uvijek bio s muslimanskim zatvorenicima. Posljednje dvije godine premješten je u novu, izoliranu jedinicu zvanu Communications Management Unit, gdje je sve bilo strogo ograničeno. Tamo su većina bili islamski fundamentalisti, a da bi država izbjegla tužbu za vjersku diskriminaciju, Ministarstvo pravosuđa moralo je premjestiti nekoliko zatvorenika drugih vjera, i tako je Zvonko dospio u zatvor s Royerom.
Slučajno prijateljstvo s jednim Hrvatom zanimljiv je detalj u karijeri bivšeg džihadista, a sadašnjeg savjetnika Bijele kuće, no njegov slučaj puno veću pozornost zaslužuje zato što iznova razotkriva dvostruke standarde američke politike, koje je na svojim leđima itekako osjetio baš Zvonko Bušić. Ocijeni li to kao nacionalni interes, američka administracija svojim dojučerašnjim neprijateljima zna opraštati i najteže grijehe, bez obzira na to krši li time demokratska načela kojima se toliko diči. Mnogo je primjera nesklada između onog što Sjedinjene Države propovijedaju i onog što prakticiraju.
Pokazuje to i najnovija odluka Washingtona da će ukinuti nagradu od deset milijuna dolara za uhićenje sirijskog vođe Ahmeda al-Sharaae, zapovjednika pobunjeničke skupine HTS koji je zbog veza s al-Qaidom i ISIS-om bio na popisu terorista. Njegovo ratno ime bilo je Abu Mohammad al-Julani, a sad je američki saveznik koji se sastaje s Trumpom, Macronom i ostalim zapadnim vođama. Njegova prošlost zaboravljena je zbog političkih interesa. Dvostruka mjerila američka je vlada imala i u vrijeme Hladnoga rata, kad je snažno podržavala sovjetske i druge disidente iz satelitskih zemalja koji su se protivili komunizmu, a hrvatske disidente i antikomuniste istodobno je ignorirala ili čak ušutkivala samo zato što su bili za rušenje Jugoslavije. Licemjernu politiku Washingtona razobličuje knjiga “Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada”, koju je uredila književnica i publicistkinja Julienne Bušić, no razotkriva je i sve veći broj deklasificiranih dokumenata, među kojima je i memorandum Madeleine Albright od 3. kolovoza 1995., iz kojeg je vidljivo da je SAD bio spreman dopustiti secesiju Republike Srpske i njezino priključenje Srbiji!
Ne treba stoga čuditi što je Zvonko Bušić proveo u zatvoru 32 godine, dvije godine više nego što je američki zakon dopuštao. Uzalud je bila i Tuđmanova molba Clintonu da ga prebace u Hrvatsku kako bi svoju kaznu odslužio u domovini. Bušićev transfer, obrazložio je Clinton u odbijenici 1996. godine, “poslao bi pogrešnu poruku” i “loše utjecao na povjerenje javnosti prema američkom pravosuđu”. Samo tri godine poslije, 1999., pomilovao je članove zloglasne terorističke skupine FALN, koja se 70-ih i 80-ih godina borila za neovisnost Portorika izvodeći u većim američkim gradovima pljačke i bombaške napade. U jednom od njih poginule su četiri osobe. Također, Clinton je dopustio izručenje Talijanke Silvije Baraldini, radikalne političke aktivistkinje osuđene na 43 godine zatvora zbog sudjelovanja u nizu pljački u kojima je bilo i ubojstava. SAD je popustio 1998. kad je mlažnjak američke mornarice oštetio žičaru u talijanskim Alpama i skrivio smrt 20 ljudi. Politička pozadina te odluke više je nego očita. Komentirajući dvostruke standarde američke vlade, Julienne Bušić kaže:
– Terorizam je samo riječ koju političari koriste radi nacionalnih interesa. Mandelu su razni državnici i mnogi drugi 1950-ih označili teroristom, a kad su pokret za građanska prava i aparthejd postali veliko političko pitanje, pretvorili su ga u saveznika, neki bi rekli sveca. Isto je bilo s Martinom McGuinnessom i Gerryjem Adamsom. Kad je na Veliki petak trebalo potpisati sporazum koji je sponzorirao SAD, više nisu bili teroristi IRA-e, već mirotvorci. Mogla bih nastaviti unedogled. Činjenica je da Hrvati Americi nisu bili potrebni ni za što. Zapravo, smatrala ih je i još ih smatra destabilizirajućim čimbenikom koji stoji na putu geopolitičkih interesa jačih država
Julienne Bušić naglašava kako je, osim spomenutih slučajeva, bilo i mnogo drugih argumenata u prilog Zvonkovu premještaju u Hrvatsku. Na primjer, sudac u njihovu slučaju John Bartels izjavio je da Zvonka ne smatra teroristom ili kriminalcem te je želio da nakon deset godina bude pušten na slobodu. Stoga je 1999. zatražila i dobila podršku šestorice oporbenih čelnika – Dražena Budiše, Ivice Račana, Zlatka Tomčića, Vlade Gotovca, Ivana Jakovčića i Radimira Čačića – koji su u rujnu 1999. poslali pismo državnoj tajnici Madeleine Albright s molbom da odobri transfer Zvonka Bušića u Hrvatsku. No nije pomoglo ni njihovo lobiranje; danas znamo da ga je sabotirao tadašnji veleposlanik u Hrvatskoj William Montgomery.
Dokument s kojeg je američka vlada skinula oznaku tajnosti, a koji je u posjedu Večernjeg lista, otkriva da je Montgomery preporučio svojoj šefici da se ogluši na pismo oporbenih čelnika, jer njezin bi se odgovor shvatio kao “državni udar u predizbornoj kampanji”, te da ne poduzima nikakve akcije jer bi Tuđmanova vlada postupala s Bušićem kao s herojem. K tomu, Montgomery ne vjeruje da bi Bušić ostatak kazne odslužio iza rešetaka, pa predlaže da on odgovori na pismo u izravnom kontaktu s čelnicima oporbe. Također, državnoj tajnici preporučio je da taj zahtjev ponovno razmotri s Ministarstvom pravosuđa nakon izbora u Hrvatskoj, i to ako vlast osvoji oporba.
Oporbena šestorka preuzela je vlast, zahvaljujući umnogome i pozadinskom djelovanju Williama Montgomeryja, no Zvonko Bušić ostao je u zatvoru još gotovo punih devet godina. Njegova golgota jedinstven je slučaj borbe za slobodu riječi (morao je oteti zrakoplov da bi američke i europske medije prisilio na objavu svojih stajališta) te žalostan dokaz nedosljedne i prevrtljive politike ne samo SAD-a nego i ostalih svjetskih sila.
VIDEO Potres probudio Zagrepčane: 'Čula se tutnjava i zatreslo se'
Otvori KEKS Pay
