Ima nešto dosljedno hrvatsko u tome što je pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević zatražila da hrvatski pravni sustav prizna surogatstvo. Kupi li u inozemstvu netko s hrvatskim državljanstvom dijete, bilo par bilo pojedinac, po prijedlogu pravobraniteljice može ga u matičnim knjigama upisati kao svoje. Surogatstvo je upravo to – da uz novčanu naknadu neka žena zatrudni s djetetom s kojim može, a i ne mora biti genetski povezana te ga po rođenju da strancima, s kojima dijete može, ali i ne mora biti u krvnom srodstvu.
Njezin je apel čudan ako znamo da je Europski parlament 6. listopada 2023. izglasao da se surogat-majčinstvo ubraja u zločine trgovine ljudima. Glasanje je potaknulo zajedničko povjerenstvo za prava žena i građanske slobode, a osim surogat-majčinstva, u svrhu reproduktivnog iskorištavanja, kao trgovina ljudima obilježeni su i nezakonito posvajanje i prisilni brak. Nezakonitog posvajanja sjećamo se kao glavne teme prošle godine – skandal s petljanjem Hrvata po Zambiji zataškan je, iako su mediji posve razotkrili sve etape tog nelegalnog lanca, od kongoanskog sirotišta i zambijskog aerodroma do hrvatske socijalne službe i zagorskog suda. I opet ništa, ilegalno dovedena djeca dobila su hrvatske dokumente i nestala ispod radara. Odakle sada želja pravobraniteljice da se normalizira nešto što je prokazano kao trafficking?
Jesu li komentari dopušteni?