Dušan Vukotić, Branko Lustig i u potencijalu Nebojša Slijepčević su hrvatski oskarovci. Tako ih je, barem, prisvojila hrvatska nacionalna pohota, koja, u pomanjkanju vlastitih, pristaje na uspjehe i onih koje bi u drugim okolnostima definirala kao tuđinsko subverzivne. Jer, ako ćemo tjerati nacionalna krvna zrnca na konac, što inače činimo regularno kad je riječ o onima čije uspjehe ne želimo krasti, nitko od navedenih nije plavokrvni Hrvat. Nije to ni Tesla, ni uglavnom većina iz preporodnog pokreta, ali to su već druge priče. Narodu koji trpi kolektivni osjećaj neuspjeha svaka, pa i najbezveznija pobjeda mora zvučati kao objedinjujuć nacionalni trijumf. Shodno tome slavimo poraze u finalima, dočekujemo gubitnike kao veličanstvena polunebeska bića i sve to u grču, stisnutih šaka, razjapljeno nateklih čeljusti, s tijelom u poziciji na juriš. Veličina naroda najčešće se ogleda u načinima na koji prilazi i proslavlja svoje pobjede i kako prihvaća poraze od boljih.
Thompson je samo indulgencija ‘velikim Hrvatima’ da se nakon ojkanja s Prijovićkom iskupe nacionalnom cajkom
Otvori KEKS Pay
